Pravi problem Škorine sablaznjujuće izjave nije stav o pobačaju. Nego seksizam iz 19. stoljeća

Zabrane pobačaja Škori su nebitne, za razliku od omaložavajućeg odnosa prema ženama

ZADNJA IZMJENA: lip 18, 2020
Foto: Telegram ilustracija

Prije nekoliko mjeseci Davor Bernardić objašnjavao je selekciju izbornih voditelja SDP-a, među kojima se nije našlo mjesta za ženske lidere. “To je posao za iskusne”, kazao je prvak vodeće opozicijske stranke, “a ne za eksperimente. Taj posao moraju obaviti dokazani operativci”.

Patronizirajuću izjavu gospodin Bernardić pokušavao je objasniti floskulama o otvorenosti i promoviranju žena unutar SDP-ovih struktura, no šteta je počinjena: lider jedne od stranaka čiji bi liberalni naboj, barem u domeni fantazije, trebao djelovati kao protuteža etatističko-paternalističkom HDZ-u, svojim se gafom uvrstio na čelo kolone društvenih nazadnjaka.

U sinoćnjem obilježavanju jedne od najmanje tri tisuće obljetnica HDZ-a, koje su obilježene u posljednjih mjesec ili dva dana, premijer Plenković kazao je kako na njihovim listama nema dovoljno žena, jer su se ovaj put “odlučili za pobjedničke liste”.

Pobjednički kandidati vladajuće stranke

U retoričkoj špranci preslikanoj od temeljenog protukandidata, premijer Plenković postavio je znak nejednakosti između uvrštavanja žena i pobjede na izborima (u isto vrijeme, valja podsjetiti, sigurno mjesto na HDZ-ovim listama pronalaze pobjednički ljudi poput Steve Culeja).

Dok se izjave gospodina Bernardića i gospodina Plenkovića mogu svesti pod iznimno slabu i štetnu komunikaciju – koja sama po sebi jest problem, jer nespretnošću perpetuira stare predrasude, čvrsti paternalizam i latentni šovinizam – uvjerljivo ih je nadmašio lider trenutno treće najjače opcije u Hrvatskoj.

Čelnik Domovinskog pokreta Miroslav Škoro kazao je, dakle, kako silovane žene ne bi trebale imati privilegiju samostalnog odlučivanja o vlastitoj sudbini. One se, smatra Škoro, imaju konzultirati unutar četiri zida prije donošenja takvih odluka.

Klero-nostalgični mitovi za prebacivanje praga

Načelno govoreći, zabrana pobačaja u slučaju silovanja, incesta ili životne ugroze dogma je za sve one političke opcije, koje ne njeguju najradikalnije klero-nostalgične mitove, niti na njima ostvaruju temelje za marginalne uspjehe, dovoljne da ih prebace preko praga i uvale na sigurnu nadnicu.

Rezon za dopuštanje pobačaja u ovim slučajevima, bez obzira jeste li načelno za legalizaciju ili zabranu pobačaja, prilično je jasan: nitko ne smije biti prisiljen nositi dijete čudovišta, odnosno silovatelja.

Najčešći paternalistički narativi o neodgovornim ženama koje ne znaju što hoće, u scenariju silovanja i incesta naprosto ne važe, barem u donekle pristojnim društvima; ta se granica, stoga, u ozbiljnim politikama rijetko prelazi.

Rigidni zakon protiv pobačaja u Alabami

Prije godinu dana savezna država Alabama izglasala je najstroži zakon protiv pobačaja u Sjedinjenim Državama; slovo novog zakona kaže da pravo na pobačaj nema nitko, osim ako bi nastavak trudnoće direktno ugrozio život majke.

U vrlo rijetkom primjeru suprotstavljanja najtvrđoj struji desnice, što nije učinio čak ni kada su Amerikom marširali bijeli supremisti, Donald Trump osudio je zakon i tvitao kako žene moraju imati pravo na pobačaj u slučajevima silovanja i incesta.

Osim što prelazi uvriježene granice koje, barem zasad, ne prelazi ni Donald Trump, sinoćnja Škorina izjava još je gora od toga: ona se ticala definiranja odnosa snaga i poželjnog društvenog uređenja.

Odluke žena bez prethodne konzultacije

Ispad Miroslava Škore o silovanim ženama nema veze s vrijednosnim sudom o pobačaju; u svojoj izjavi on se nije, poput Nina Raspudića, na načelnoj razini izjasnio protiv pobačaja u svakom slučaju, pa i silovanju. Dapače, iz njegovog odgovora proizlazi da uopće nije za zabrane, već za savjetovanje “i druge mehanizme”.

Za takva načela Miroslav Škoro iskazuje bitno manje hajanja, nego za ono temeljno: u njegovoj viziji društvenog uređenja nije preporučljivo da važne odluke žena donosi sama, bez konzultiranja. I to ne bilo kakve odluke, i to ne bilo kakva žena: jučerašnjom izjavom okomio se najintimnije moguće odluke, u najgorim mogućim uvjetima, o kojima sam ne može imati pojma.

Krajem 19. stoljeća diljem austrougarskih zemalja vodile su se žestoke rasprave o statusu žena unutar društva. Kada se, recimo, konačno dozvolilo ženama da se zaposle u školama i postanu učiteljice, zakonom im je bilo zabranjeno da se u isto vrijeme udaju.

Upis studentica na bečko sveučilište

Odluka bečkog sveučilišta da 1897. godine dopusti upisivanje studentica, 530 godina nakon osnivanja, bila je doslovno šokantna. U javnim se raspravama, dakako, nije govorilo o institucionaliziranoj supremaciji jednog spola, već o džentlmenskoj potrebi da se zaštite one, koje samostalno o takvim stvarima ne mogu odlučivati.

Logika je bila sljedeća: dopustiti ženama zahtjevne poslove ili upisivanje na visoke škole značilo bi opteretiti ih karijernim mogućnostima; opterećivanje karijernim mogućnostima rezultirat će većim naprezanjem unutar četiri zida; sve to skupa bilo je toliko komplicirano, da se moralo spriječiti donošenje lakoumnih i brzopletih odluka.

Za njihovo dobro, u njihovo ime, uz prethodne konzultacije. Moglo bi se stoga reći, da smo se Škorinom izjavom na suštinskoj razini vratili najmanje 120 godina unazad.

Kad si s nekim iz obzira
u moju se kožu stavi
teško osmijeh bol sakriva
i ljubav bez ljubavi
(M. Škoro, 2008)

Miran Pavić
Novinar i urednik
42 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program