Predsjednica države sinoć je izjavila da je bivši premijer ilegalno špijunirao ljude. Što dalje?
Gospođa Grabar Kitarović iznijela je dosad najteže optužbe
U večerašnjem intervjuu za HTV predsjednica Grabar Kitarović iznijela je vrlo ozbiljnu optužbu na račun bivšeg premijera. “Ono što mogu reći jest da je gospodin Lozančić bio privatni, odnosno osobni obavještajac gospodina Milanovića, i tu ću stati”, izjavila je odgovarajući na pitanje zašto je zahtijevala smjenu danas bivšeg šefa SOA-e. Novinar koji je vodio intervju, usput, nije postavio potpitanje nakon ovih prilično uznemirujućih optužbi niti je predsjedica bilo kojim argumentom pojasnila svoje izjave.
U osnovi vrlo sličan bio je istup Tomislava Karamarka krajem siječnja. Na stranačkom skupu u Imotskom predsjednik HDZ-a iznio je, također bez pojašnjenja, sumnju kako je njegova stranka pokradena na izborima. “Ima indicija, kažem ima indicija da me netko ne bi tužio, da smo pokradeni u izbornoj noći za 5-6 mandata. Ispitat ćemo to. Na sve su bili spremni da se ne vratimo na vlast“, izjavio je.
Uznemirujuće izjave Nikole Grmoje
Nekoliko tjedana ranije, također se služeći terminom indicija, glasnogovornik Mosta Nikola Grmoja optužio je bivšeg ministra policije da je nezakonito pratio ljude. Odnosno Božu Petrova. “Nemam dokaze, ali imam indicije i sumnje da je Ranko Ostojić preko šefa PNUSKOK-a pratio čelnika Mosta“, izjavio je Grmoja početkom siječnja.
Objašnjavajući pravno značenje ovih vrlo ozbiljnih optužbi koje su iznijeli visoko rangirani političari pozivajući se na indicije, cijenjena zagrebačka odvjetnica Vesna Alaburić napisala je početkom godine važan tekst za Telegram. U nastavku ga prenosimo u cjelosti jer smatramo da se velikim dijelom odnosi i na večerašnji istup predsjednice Grabar Kitarović.
Slobodno iznošenje činjenica
U pravnom kontekstu indicij je pojam koji ima jasno, nedvosmisleno značenje. To je činjenica na temelju koje se izvodi logički zaključak o postojanju druge činjenice, koja je pravno relevantna. U pravu se to naziva posrednim dokaznim sredstvom. Indicij nikada nije dostatan da se utvrdi neka pravno relevantna činjenica. Samo niz indicija (u kaznenom se pravu to naziva zatvorenim krugom indicija), koji isključuje mogućnost da bi neka druga tvrdnja bila istinita, predstavlja valjanu osnovu za zaključivanje o nekoj pravno relevantnoj činjenici.
Načelno govoreći, iznošenje određenih činjenica koje ukazuju na vjerojatnost da je počinjeno neko nezakonito, nedopušteno ili nemoralno djelo, potpuno je slobodno u demokratskom društvu. Dakako, pod pretpostavkom da je riječ o temi od javnog interesa, a ne o činjenicama iz privatnosti pojedinca čije otkrivanje nije opravdano javnim interesom. To je i logično, jer je demokracija, kao sustav samovladanja građana/naroda, jednostavno nezamisliva bez otvorene, slobodne, pa i žestoke javne rasprave o svim pitanjima od javnog interesa.
Nepoznate, misteriozne indicije
Zato bi Grmoja imao puno pravo, bez ikakvih štetnih posljedica, iznositi indicije (činjenice) koje bi ukazivale da je bivši ministar Ostojić naložio praćenje Petrova. Isto tako bi i Karamarko imao pravo (štoviše, obvezu) iznositi indicije (činjenice) koje bi ukazivale na izbornu prijevaru.
Problem je, međutim, što ni Grmoja ni Karamarko nisu iznijeli nikakve indicije. Oni, naime, nisu iznijeli ni jednu činjenicu koja bi eventualno indicirala da je Ostojić naložio praćenje Petrova, odnosno da je HDZ pokraden na izborima. Umjesto činjenica/indicija oni su jednostavno iznijeli svoje sumnje o počinjenju određenih kaznenih djela, implicirajući kaznenu i političku odgovornost određenih pojedinaca i stranaka. Pritom su apodiktički ustvrdili da se te njihove sumnje temelje na (nekim javnosti nepoznatim, dakle, misterioznim) indicijima.
Javnost je uskraćena za činjenice
Tako je javnost ostala uskraćena za činjenice koje nesporno ima pravo znati kako bi mogla procijeniti utemeljenost njihovih zaključaka (sumnji), a i njihovu vjerodostojnost kao javnih dužnosnika, odnosno političara.
Valja naglasiti da je iznošenje sumnji ili mišljenja koja impliciraju kaznenu odgovornost pojedinaca i/ili organizacija podložno određenim zakonskim ograničenjima, odnosno pravnim sankcijama u svakom demokratskom društvu. Iznošenje mišljenja, ma kako uvredljivo bilo, slobodno je sve dok za njega postoji dostatna činjenična/indicijska osnova i opravdani javni interes.
Insinuacije i podmetanje
To potvrđuje i judikatura Europskog suda za ljudska prava. U zabludi je, stoga, svatko tko misli da je dostatno reći “imam/o indicija” ili “ja mislim” ili “ja sumnjam” da bi se moglo nekažnjivo optuživati bilo koga za nezakonito postupanje. Izraz “indicij” ne može se u javnome diskursu koristiti kao svojevrsni kvisko koji će ekskulpirati od svake pravne, pa i političke, odgovornosti za javnu riječ.
Javno sumnjičenje koje nije temeljeno na dostatnoj činjeničnoj osnovi (uključujući indicije) jest insinuacija (podmetanje, klevetnička izmišljotina, podvala). Čak i ako je ono osnovano, riječ je o insinuacijama sve dok javnost ne bude informirana o relevantnim činjenicama/indicijima na kojima se ono temelji.
Klevetanje podliježe sankcijama
S obzirom na involvirani vitalni javni interes, ako su doista postojali indiciji da je Petrov bio nezakonito praćen ili da je HDZ pokraden na izborima, Grmoja i Karamarko su trebali informirati javnost o tim indicijama.
Nadležna državna tijela trebaju, naravno, žurno utvrditi postoje li bilo kakvi, izravni ili neizravni, dokazi da su spomenute nezakonite radnje doista počinjene i sankcionirati odgovorne. Upravo kako je to učinjeno u vezi s Grmojinim tvrdnjama o praćenju Petrova. To je minimum koji u demokratskom društvu imaju pravo očekivati građani od svojih političara i svoje države. Za to nam nisu potrebne nikakve društvene reforme.
Dakle, sve dok javnost ne izvijeste o činjenicama/indicijama na kojima su temeljili svoje sumnje o nezakonitom postupanju određenih pojedinaca i stranaka, njihove sumnje ostaju puke insinuacije, koje u svakoj demokratskoj državi utemeljenoj na vladavini prava podliježu odgovarajućim pravnim sankcijama.