Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Predsjednica nije jedina, pet godina hrvatske političke elite iskreno se čude smislu Europske unije

Kako hrvatski političari zaobilaze ideju da barem formalno živimo i djelujemo u slobodnoj zemlji, sa slobodnim tržištem

ZADNJA IZMJENA: lip. 15, 2018
Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Nakon višegodišnjih pregovora, natezanja i nadanja, u srpnju 2013. godine Hrvatska pristupa Europskoj uniji; u pet godina od tog dana, hrvatske političke elite, interesne skupine i dio građana iskreno zbunjuju dvije ključne promjene koje Unija predstavlja. Što je možda neobično, s obzirom na to da su obje uklesane u temelje današnje Europe i lako dostupne na Wikipediji.

Prvo, dobar dio TV ekonomista, političkih lidera, sindikalista, protekcionista i besposlenih demagoga iskreno se iznenadio da slobodna razmjena robe unutar granica Europske unije znači slobodna razmjena robe, a ne, recimo, njihovu znatno bolju ideju: da priglupim Europljanima plasiramo hrvatsku robu uz masnu maržu, a europsku blokiramo na Bregani, uz još masniju carinu. Stoga slušamo patetična zapomaganja o uvoznim lobijima koji ruše kičmu hrvatske poljoprivrede, o obrani nacionalnih interesa, o borbi protiv slobodnog tržišta.

Prostor je to na kojem su se ugodno sjedinili lijevi i desni demagozi – nekadašnji šef HDZ-a Tomislav Karamarko prošle je godine u velikom intervju kao ključnu nacionalnu politiku istaknuo borbu protiv uvoza, a Davor Bernardić od početka mandata na čelu SDP-a ima povremene, ali postojano neartikulirane ispade protiv uvozničkih urota. Državna televizija, državna agencija i većina ostalih medija prošlog su ljeta izvještavali o skandaloznom rastu uvoza od 20 milijuna eura, propustivši kazati da je, ustvari riječ o 0,7 posto ukupnog uvoza.

Zašto biste smjeli kupiti krumpir koji nije hrvatski?

Prirodno, druga strana pristupanja europskom tržištu, ona izvozna, pripisuju se našoj autentičnoj mudrosti. Legendarna je izjava potpredsjednika SDP-ove vlade Branka Grčića koji se tijekom kampanje hvalio rezultatima: “U prvih deset mjeseci 2014. godine rast izvoza roba je 8,5 posto! Kada gledate izvoz u zemlje EU, u tih 10 mjeseci izvoz u EU porastao je 11,4 posto. Dvoznamenkasta stopa! Toga već odavno nije bilo!”, samodivio se Grčić, propustivši spomenuti da “toga već odavno nije bilo”, jer već odavno, točnije nikad, nije bilo slobodnog hrvatskog prodora na integrirano tržište Europske unije.

Ideju da barem formalno živimo i djelujemo u slobodnoj zemlji, sa slobodnim tržištem, elegantno se zaobilazi, kao i mogućnost da bi, ne baš posve neuki hrvatski potrošači možda preferirali veći izbor, niže cijene, bolju kvalitetu, dakle sve ono što desetljećima promatramo u zemljama poput Austrije, Njemačke ili Italije. U toj plemeniziranoj verziji stvarnosti, postoji samo kolektiv; iako ukusniji, možda i jeftiniji, ako krumpir nije hrvatski, zašto biste ga smjeli kupiti?

Kao što je to 2015. lijepo sročio Karamarko: “Ne znam zašto bi talijanska blitva bila bolja od naše, ili mađarski krumpir bolji od ličkog, uvozimo češnjak iz Kine, pa zašto se to radi?”. Pa zašto se to radi, kao da svako posezanje za Lidlovom čokoladom ili Sparovim paradajzom znači namjerni nož u leđa obilato subvencioniranih seljaka koji bi se, eto, probili, samo da nije mrskih stranaca. U osnovnoškolskim klupama taj sentiment plemenskog zajedništva skraćivali smo u obliku popularne uzrečice – “tko izda, pizda”.

U nizu prijedloga, od jučer imamo i zatvaranje granica

Ideju osobnog izbora još se agresivnije zaobilazi u drugom stupu današnje Europe, slobodnom kretanju ljudi. U jučerašnjem, instantno čuvenom ispadu predsjednica Grabar Kitarović obrušila se na mobilnost unutar Unije kao njenu najveću manu, usprkos tome što su njeni tvorci, njene članice i njeni građani dosad to, valjda u svojoj naivnosti, promatrali kao najveću prednost. Napadati Europsku uniju za slobodu kretanja jednako je smisleno poput uzrujavanja što Tesla Motors koristi struju, a Luka Modrić noge.

U bogatoj konkurenciji demagoškog, subinteligentnog i manipulativnog iživljavanja društvenih elita, demografija zauzima posebno mjesto. U raspravama o demografiji uživo možemo pratiti svu raskoš ekonomskog nacionalizma, trgovinskog protekcionizma, opsesivnog etno-nacionalizma, državnog intervencionizma i latentne ksenofobije. Stranke, mediji, sindikati i stručnjaci svakodnevno nam nude promišljene prijedloge poput: sigurna radna mjesta, manje radnih dozvola za strance, obranu hrvatskog seljaka, a od jučer imamo i zatvaranje granice.

Problem s hrvatskim desnim populistima jest što dvije trećine svoje agende temelje na neprekidnom davljenju normalnih ljudi s komunizmom i jugoslavenima, a kada čovjek bolje promotri što istinski žele i predlažu, tvrđi su komunisti od posljednjih nekoliko izdanja centralnih komiteta diljem istočne Europe.

Lijevi demagozi nisu, naravno, ništa manje iritantni

Od hrvatskih branitelja sustavno stvaraju subnorske strukture; u svakom mandatu osmisle nove vrste subvencija, dodataka, izdataka i transfera; kadrove javnih poduzeća i državne uprave pomno osvježavaju i obogaćuju, na svim razinama; predlažu zatvorene granice, odnosno ograničeno iseljavanje i useljavanje; traže zabranu strane robe, jer imamo mi našu, domaću; iz državnih ruku ne puštaju one, kako kažu, strateške kompanije, kao ni njihova strateška odmarališta, božićnice, regrese ni podružnice.

Lijevi demagozi nisu, naravno, ništa manje iritantni: posljednjih godina nemaju ni ujedinjujuću mantru, već nasumično traže rupe za skupljanje političkih poena gdje god stignu. Jedan dan predano se zalažu za moderno obrazovanje u 21. stoljeću, da bi idući bijesno napadali svaku ugrozu radnog sustava iz 19. stoljeća; pozivaju se na europske vrijednosti i prava, da bi popodne napali europske vrijednosti poput slobodne trgovine; ponekad, u istom danu, napadaju medije i političare koji napadaju medije.

U odgovoru na ovotjedne demografske prijedloge predsjednice, šef SDP-a sasvim se ozbiljno usmjerio na uvoz kao jedan od uzroka iseljavanja. Ljudi, dakle, odlaze u Njemačku, Irsku i Švedsku i tamo zadovoljno konzumiraju njemački putar, irske mahune i švedsku svinjetinu – ima li što logičnije od toga da im kao ključnu mjeru buđenja želje za ostankom u Hrvatskoj uskratimo mogućnost takvog odabira ovdje?

Genijalna ideja o povećanju minimalca i rodiljnih naknada

Druga mjera SDP-a potencijalno je besmislenija od borbe protiv trgovinske razmjene – opet sasvim ozbiljno, kao mjeru demografske obnove Bernardić predlaže povećanje minimalne plaće na 4000 kuna. Jer, naravno, ljudi koji odlaze u Njemačku i Irsku, odlučuju se na tako velik korak radi parsto eura minimalca. Općenito, ideja da se suvremene iseljenike može udobrovoljiti s tisuća-dvije kuna subvencije u obliku porodiljnih naknada i većeg minimalca ukazuje da predlagači zbilja blage veze nemaju zašto ti ljudi odlaze.

Zašto bismo, uostalom, na silu htjeli sprječavati pojedince koji žele otići, a koji smatraju da u današnjem sustavu ne mogu ostvariti svoje ambicije i potencijale? Dio će ih se vratiti, dio će ostati i uplaćivati neku lovu starcima u Hrvatskoj, dio će, nadajmo se, pokrenuti uspješne projekte i kompanije od kojih će koristi imati cijela Europa, pa time i Hrvatska, a dio će naprosto ostati tamo, dok pet ili šest generacija kasnije jedan od potomaka ne osjeti zov pradomovine i dingača s Pelješca, pa ne istovari nekoliko milijardi kriptovalute u hrvatsko vinarstvo – pod uvjetom da ga za sto godina ne dočekaju isti porezi, propisi i sudovi.

Bi li za svijet bilo bolje da je Antun Saić ostao na Pelješcu?

Prije sto i nešto godina Hrvatsku je napustio nemirni mladi težak Antun Saić. Roditelje i braću ostavio je u ne baš perspektivnom zaselku Golubinica, kod Donje Bande, u općini Orebić na Pelješcu, u kojem se rodio 11. listopada 1863. godine. Godinama se Saić skitao po Americi, od Philadelphije do San Francisca, a početkom stoljeća, sada Anton Saich, kroz razne poslove, upornost i snalažljivost postat će jedan od najvećih veleposjednika sjeverne Kalifornije.

Upravo njegovi posjedi bit će temelj za utemeljenje grada Cupertina, pa 1955. godine Antunov sin John postaje jedan od gradskih osnivača i prvih gradskih vijećnika. Cupertino je danas jedan od dva ili tri ključna grada Silicijske doline, sjedište Applea, mjesto u kojem se stvara dobar dio svjetske inovacije i napretka – bi li za Saića, Pelješac, Hrvatsku i svijet općenito bilo bolje da je ostao u Golubinici, uz oca jebivjetra koji je svako malo napuštao obitelj kako bi plovio okolo?

U danima nakon britanske referendumske odluke o napuštanju Europske unije, zamijećena je eksplozija upita “What is EU?” na britanskoj verziji Googlea. Petu godišnjicu ulaska u Europsku uniju službena Hrvatska dočekuje u stanju podjednake zbunjenosti.

Miran Pavić
Novinar i urednik
11 članaka Više o autoru