Kada bi prijedlog Brune Esih, danas predsjednice stranke Neovisni za Hrvatsku, bio proveden onda bi Vlada, Predsjedništvo Sabora i Ured Predsjednice RH bili preopterećeni poslom komemoriranja svih zločina koje su u razdoblju od 1941. do 1945. učinile različite vojne formacije nacističke Njemačke i fašističke Italije, a ponajviše njihovi lokalni kooperanti i agilni izvođači i podizvođači.
Što da zaista slijedimo prijedlog gospođe Esih?
Prema prijedlogu gospođe Esih samo je krajem travnja i u prva dva tjedna svibnja trebalo organizirati četiri nacionalne komemoracije na najvišoj razini zbog obilježavanja zločina iz 1941., a nije održana nijedna. Prva je trebala biti održana u Gudovcu 28. travnja za 200 ubijenih civila, hrvatskih građana srpske nacionalnosti. Druga komemoracija trebala je biti dva dana kasnije u Koprivnici gdje je 30. travnja u netom osnovani koncentracijski logor Danica stigao prvi transport civila, hrvatskih građana srpske, židovske i hrvatske nacionalnosti iz Zagreba i Bjelovara.
Toga dana objavljene su i Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda, Zakonska odredba o državljanstvu i Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti. Treća komemoracija bila bi u Hrvatskom Blagaju i Veljunu 9. svibnja za 440 ubijenih civila, hrvatskih građana srpske nacionalnosti i četvrta 12. svibnja u Prekopi kod Gline za 300 do 400 ubijenih civila, hrvatskih građana srpske nacionalnosti. Kako je na masovnu egzekuciju glinskih Srba svojim protestnim pismom Anti Paveliću reagirao i tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac za pretpostaviti je da bi se nacionalnim komemoracijama na najvišoj razini pridružio i sam vrh katoličke crkve u Hrvatskoj.
Posebna izaslanica predsjednice
Kako su se masovne egzekucije i zločini događali sve do kraja rata u raspored nacionalnih komemoracija za kraj travnja i prvu polovinu svibnja trebalo bi svakako uvrstiti i ubojstvo 269 civila, od toga 121 dijeteta, talijanskih građana hrvatske nacionalnosti u selu Lipa u općini Matulji počinjeno 30. travnja 1944. te uhićenje 91 civila, od čega šestero djece, hrvatskih građana romske nacionalnosti u okolici Duge Rese koji su 5. i 8. svibnja 1942. otpremljeni u Jasenovac i tamo ubijeni.
Sve navedene egzekucije odgovaraju definiciji gospođe Esih: „Počinjen je zločin nad civilima te se komemoracije trebaju održavati na najvišoj nacionalnoj razini.“ Budući da nije za očekivati da će uz sve svoje obaveze predsjednica Republike, predsjednik Hrvatskog sabora i predsjednik Vlade odlaziti na neku od nacionalnih komemoracija koje bi se prema prijedlogu i definiciji gospođe Esih događale gotovo svakodnevno, tu će dužnost morati obavljati posebni izaslanici. Gospođa Esih bila je već u dva navrata posebna izaslanica predsjednice Republike na komemoraciji u Bleiburgu te nema nikakvog razloga da tu dužnost ne bi mogla obaviti i na komemoracijama u Gudovcu, Koprivnici, Hrvatskom Blagaju, Veljunu, Glini, Lipi, Dotrščini, Rakovom Potoku, Kerestincu, Dugoj Resi, Jadovnu, Pagu, Molatu, Uštici…, i na svim ostalim pretužnim stratištima Drugoga svjetskog rata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Simpatije prema nekadašnjem režimu
Gospođa Bruna Esih objavila je u srijedu 8. svibnja ove godine status na Facebooku pod naslovom: „Obljetnica pada Zagreba-tragičan dan hrvatske povijesti.“ Nakon tog statusa gospođa Esih zaslužila je da bude imenovana posebnom izaslanicom predsjednice Republike na svim komemoracijama gore spomenutih stratišta. Tako bismo dobili odgovor na pitanje ostaje li gospođa Esih i dalje kod svoje definicije o potrebi za komemoracijama na najvišoj nacionalnoj razini svih zločina počinjenih nad civilima.
Naime, te zločine počinio je režim čiji je pad, prema njenim riječima, tragičan dan hrvatske povijesti. Nema nam druge nego zaključiti kako gospođa Esih smatra da je taj režim zaslužio da i nakon 8. svibnja 1945. i dalje stoluje na Gornjem gradu, a među važnijim razlozima za njegov opstanak, prema statusu gospođe Esih, bilo bi i zadržavanje imena Društva hrvatskih književnika koje su novi vlastodršci promijenili u Društvo književnika Hrvatske.
Ukoliko gospođa Esih, nakon što odradi svoju rolu na svim pobrojanim komemoracijama, i dalje bude ustrajala na svojim žalopojkama zbog pada takozvanog totalitarnog režima čije ime u skladu s (pre)vladajućom ideologijom ne možemo ovdje spomenuti, onda je problem drugačije naravi. U tom slučaju moramo posumnjati da gospođa Esih možda gaji određene simpatije prema tom režimu zbog kojeg je morala prekovremeno odrađivati sve te silne komemoracije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kolinda Grabar Kitarović u Bleiburgu
Za razliku od ekskluzivnih ljubavi gospođe Brune Esih, predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović ima puno razumijevanje za sve vojske i postrojbe koje su prošle ovim krajevima tijekom Drugoga svjetskog rata. Gospođa predsjednica je dan oslobođenja glavnoga grada Hrvatske provela onako kako su to od nje očekivali oni koji su tog dana obilježavali njegov pad. Na dan kada je kapitulirala nacistička Njemačka predsjednica Republike posjetila je Bleiburg, Macelj i Hudu jamu kako bi zapalila svijeće i položila cvijeće za nevine žrtve ubijene od pripadnika Jugoslavenske armije nakon završetka Drugoga svjetskog rata.
Dan kasnije objavila je Tweet: „Obilježavajući Dan pobjede 9.svibnja sjećamo se hrvatskih antifašista, koji su dali iznimno velik doprinos konačnoj pobjedi nad fašizmom i nacizmom.“ A nakon nekoliko minuta dopunila ga je novim: „Federalna Država Hrvatska, utemeljena odlukom ZAVNOH-a, postala je temeljem borbe za hrvatsku državnu samostalnost, čijoj su uspostavi, uz prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, doprinos dali i brojni antifašisti.“
Ako je tome tako onda je potpuno nejasno zbog čega predsjednica Republike nije 8. svibnja, poput zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, položila vijenac na Grobnicu narodnih heroja na Mirogoju, a svijeće u Bleiburgu, Macelju i Hudoj jami zapalila u nekoj drugoj kasnijoj prigodi, u vrijeme njihovih pretpostavljenih obljetnica. Ovako samo nepotrebno i dodatno zbunjuje svoje brojne fanove od kojih mnogi ne znaju odgovoriti na pitanje: „Je li Zagreb oslobođen ili je pao 8. svibnja 1945.?“ A tako zbunjeni mogu lako povjerovati u tvrdnje gospođe Brune Esih.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Predsjednica zbunjuje svoje fanove od kojih mnogi zaista ne znaju: Je li Zagreb oslobođen ili je pao 8. svibnja 1945.?
Zašto bi ljudi stvarno mogli povjerovati izjavi gospođe Esih, bivše posebne izaslanice Kolinde Grabar Kitarović
Potpuno nejasno zbog čega predsjednica Republike nije 8. svibnja, poput zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, položila vijenac na Grobnicu narodnih heroja na Mirogoju, a svijeće u Bleiburgu, Macelju i Hudoj jami zapalila u nekoj drugoj kasnijoj prigodi, u vrijeme njihovih pretpostavljenih obljetnica
Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović bila je 2015. „visoka pokroviteljica središnje komemoracije žrtvama Bleiburške tragedije i Križnoga puta.“ Gospođa Kitarović nije željela osobno doći na samu komemoraciju, što je kasnije redovito upražnjavala na gotovo svim obljetnicama događaja iz Drugoga svjetskog rata, te je kao svoju posebnu izaslanicu tamo poslala tada slabo poznatu Brunu Esih. Gospođa Esih je u svom govoru među ostalim istakla da „gdje god postoje jasne i nedvojbene činjenice da je počinjen zločin nad civilima, ranjenicima, razoružanim vojnicima ili bilo kojoj drugoj ratnoj ili poratnoj žrtvi komemoracije se trebaju održavati na najvišoj nacionalnoj razini.“
Kada bi prijedlog Brune Esih, danas predsjednice stranke Neovisni za Hrvatsku, bio proveden onda bi Vlada, Predsjedništvo Sabora i Ured Predsjednice RH bili preopterećeni poslom komemoriranja svih zločina koje su u razdoblju od 1941. do 1945. učinile različite vojne formacije nacističke Njemačke i fašističke Italije, a ponajviše njihovi lokalni kooperanti i agilni izvođači i podizvođači.
Što da zaista slijedimo prijedlog gospođe Esih?
Prema prijedlogu gospođe Esih samo je krajem travnja i u prva dva tjedna svibnja trebalo organizirati četiri nacionalne komemoracije na najvišoj razini zbog obilježavanja zločina iz 1941., a nije održana nijedna. Prva je trebala biti održana u Gudovcu 28. travnja za 200 ubijenih civila, hrvatskih građana srpske nacionalnosti. Druga komemoracija trebala je biti dva dana kasnije u Koprivnici gdje je 30. travnja u netom osnovani koncentracijski logor Danica stigao prvi transport civila, hrvatskih građana srpske, židovske i hrvatske nacionalnosti iz Zagreba i Bjelovara.
Toga dana objavljene su i Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda, Zakonska odredba o državljanstvu i Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti. Treća komemoracija bila bi u Hrvatskom Blagaju i Veljunu 9. svibnja za 440 ubijenih civila, hrvatskih građana srpske nacionalnosti i četvrta 12. svibnja u Prekopi kod Gline za 300 do 400 ubijenih civila, hrvatskih građana srpske nacionalnosti. Kako je na masovnu egzekuciju glinskih Srba svojim protestnim pismom Anti Paveliću reagirao i tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac za pretpostaviti je da bi se nacionalnim komemoracijama na najvišoj razini pridružio i sam vrh katoličke crkve u Hrvatskoj.
Posebna izaslanica predsjednice
Kako su se masovne egzekucije i zločini događali sve do kraja rata u raspored nacionalnih komemoracija za kraj travnja i prvu polovinu svibnja trebalo bi svakako uvrstiti i ubojstvo 269 civila, od toga 121 dijeteta, talijanskih građana hrvatske nacionalnosti u selu Lipa u općini Matulji počinjeno 30. travnja 1944. te uhićenje 91 civila, od čega šestero djece, hrvatskih građana romske nacionalnosti u okolici Duge Rese koji su 5. i 8. svibnja 1942. otpremljeni u Jasenovac i tamo ubijeni.
Sve navedene egzekucije odgovaraju definiciji gospođe Esih: „Počinjen je zločin nad civilima te se komemoracije trebaju održavati na najvišoj nacionalnoj razini.“ Budući da nije za očekivati da će uz sve svoje obaveze predsjednica Republike, predsjednik Hrvatskog sabora i predsjednik Vlade odlaziti na neku od nacionalnih komemoracija koje bi se prema prijedlogu i definiciji gospođe Esih događale gotovo svakodnevno, tu će dužnost morati obavljati posebni izaslanici. Gospođa Esih bila je već u dva navrata posebna izaslanica predsjednice Republike na komemoraciji u Bleiburgu te nema nikakvog razloga da tu dužnost ne bi mogla obaviti i na komemoracijama u Gudovcu, Koprivnici, Hrvatskom Blagaju, Veljunu, Glini, Lipi, Dotrščini, Rakovom Potoku, Kerestincu, Dugoj Resi, Jadovnu, Pagu, Molatu, Uštici…, i na svim ostalim pretužnim stratištima Drugoga svjetskog rata.
Simpatije prema nekadašnjem režimu
Gospođa Bruna Esih objavila je u srijedu 8. svibnja ove godine status na Facebooku pod naslovom: „Obljetnica pada Zagreba-tragičan dan hrvatske povijesti.“ Nakon tog statusa gospođa Esih zaslužila je da bude imenovana posebnom izaslanicom predsjednice Republike na svim komemoracijama gore spomenutih stratišta. Tako bismo dobili odgovor na pitanje ostaje li gospođa Esih i dalje kod svoje definicije o potrebi za komemoracijama na najvišoj nacionalnoj razini svih zločina počinjenih nad civilima.
Naime, te zločine počinio je režim čiji je pad, prema njenim riječima, tragičan dan hrvatske povijesti. Nema nam druge nego zaključiti kako gospođa Esih smatra da je taj režim zaslužio da i nakon 8. svibnja 1945. i dalje stoluje na Gornjem gradu, a među važnijim razlozima za njegov opstanak, prema statusu gospođe Esih, bilo bi i zadržavanje imena Društva hrvatskih književnika koje su novi vlastodršci promijenili u Društvo književnika Hrvatske.
Ukoliko gospođa Esih, nakon što odradi svoju rolu na svim pobrojanim komemoracijama, i dalje bude ustrajala na svojim žalopojkama zbog pada takozvanog totalitarnog režima čije ime u skladu s (pre)vladajućom ideologijom ne možemo ovdje spomenuti, onda je problem drugačije naravi. U tom slučaju moramo posumnjati da gospođa Esih možda gaji određene simpatije prema tom režimu zbog kojeg je morala prekovremeno odrađivati sve te silne komemoracije.
Kolinda Grabar Kitarović u Bleiburgu
Za razliku od ekskluzivnih ljubavi gospođe Brune Esih, predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović ima puno razumijevanje za sve vojske i postrojbe koje su prošle ovim krajevima tijekom Drugoga svjetskog rata. Gospođa predsjednica je dan oslobođenja glavnoga grada Hrvatske provela onako kako su to od nje očekivali oni koji su tog dana obilježavali njegov pad. Na dan kada je kapitulirala nacistička Njemačka predsjednica Republike posjetila je Bleiburg, Macelj i Hudu jamu kako bi zapalila svijeće i položila cvijeće za nevine žrtve ubijene od pripadnika Jugoslavenske armije nakon završetka Drugoga svjetskog rata.
Dan kasnije objavila je Tweet: „Obilježavajući Dan pobjede 9.svibnja sjećamo se hrvatskih antifašista, koji su dali iznimno velik doprinos konačnoj pobjedi nad fašizmom i nacizmom.“ A nakon nekoliko minuta dopunila ga je novim: „Federalna Država Hrvatska, utemeljena odlukom ZAVNOH-a, postala je temeljem borbe za hrvatsku državnu samostalnost, čijoj su uspostavi, uz prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, doprinos dali i brojni antifašisti.“
Ako je tome tako onda je potpuno nejasno zbog čega predsjednica Republike nije 8. svibnja, poput zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, položila vijenac na Grobnicu narodnih heroja na Mirogoju, a svijeće u Bleiburgu, Macelju i Hudoj jami zapalila u nekoj drugoj kasnijoj prigodi, u vrijeme njihovih pretpostavljenih obljetnica. Ovako samo nepotrebno i dodatno zbunjuje svoje brojne fanove od kojih mnogi ne znaju odgovoriti na pitanje: „Je li Zagreb oslobođen ili je pao 8. svibnja 1945.?“ A tako zbunjeni mogu lako povjerovati u tvrdnje gospođe Brune Esih.