Pregovori Londona i Bruxellesa o trgovini, koji počinju danas, mogli bi zapeti na ribama, kokošima i Singapuru. Evo zašto

EU strahuje od države s niskim porezima i labavom regulacijom u vlastitom dvorištu

ZADNJA IZMJENA: ožu 1, 2020
Foto: Getty Images

Boris Johnson obećao je Britancima postbreksitovsku “istinski globalnu Britaniju”, ali njegova ambicija doživjela je ovog tjedna udarac s neočekivanog mjesta. Žalbeni sud odlučio je da planirano proširenje londonske zračne luke Heathrow nije zakonito jer vlada nije uzela u obzir preuzete klimatske obveze. Širenje Heathrowa – izgradnja treće piste – “presudno je za postizanje premijerove vizije o globalnoj Britaniji”, objavila je zračna luka nakon sudske odluke, uz poruku “let’s get Heathrow done”, očitu aluziju na Johnsonov izborni slogan “get Brexit done”.

Johnsonova vlada neće se žaliti na sudsku presudu (iako uprava aerodroma hoće). Bilo bi, čak i za Johnsonove standarde, suludo da se žali: britanski premijer je još 2015., dok je bio gradonačelnik Londona, a referendum o Brexitu tek ideja, bio spreman “leći pred buldožere” da bi zaustavio gradnju još jedne piste.

Tri godine kasnije, kada je parlament glasao o projektu (i podržao ga), tadašnji ministar vanjskih poslova zgodno je izbjegao izjasniti se o projektu – baš taj dan morao je neodgodivo u Afganistan. Ali unatoč tome što Johnson nije raspoložen prema širenju aerodroma i što se njegova vlada na presudu neće žaliti, udarac nije ništa blaži. Tako otprilike izgleda kada se Johnsonova vizija postbreksitovske globalne Britanije suoči sa stvarnošću.

Kontrola nad zakonima

Ta će stvarnost postati još jasnija od ponedjeljka: kreće nova političko-pregovaračka odiseja, potpuno nepredvidljivog ishoda, ali prilično predvidljivih zapleta. Bruxelles i London počinju razgovore o budućim odnosima, a duboki rovovi već su iskopani. Ključna bitka vodit će se oko tzv. ravnopravnih pravila igre, koncepta koji je u nekom obliku uobičajen u gotovo svim trgovinskim dealovima – nijedna država ne želi da njezine tvrtke budu u bitno nepovoljnom položaju u odnosu na konkurenciju. Taj je koncept izričito ugrađen i u Političku deklaraciju o budućim odnosima, popratni dokument sporazuma o Brexitu. Ali ga europska i britanska strana očito sasvim drugačije shvaćaju.

Cijela poanta Brexita za Johnsonovu vladu je u tome da Ujedinjeno Kraljevstvo ne mora više primjenjivati europska pravila i da može donositi vlastite zakone. U Britaniji će standardi – zaštite okoliša, radnih prava i tako dalje – nakon Brexita i dalje biti strogi, obećava Downing Street, ali to ne znači da će biti europski; to je logika britanskog premijera i njegovih suradnika. Vlada “neće pregovarati ni o kakvom aranžmanu u kojem UK nema kontrolu nad vlastitim zakonima i političkim životom”; nema obveze usklađivanja zakona s europskim propisima, niti institucije EU-a, uključujući Sud EU-a, mogu imati bilo kakvu ovlast u Ujedinjenom Kraljevstvu, navode u pregovaračkom mandatu objavljenom ovoga tjedna.

Singapur na Temzi

“To nije samo pregovaračka pozicija koja se pod pritiskom može promijeniti – to je smisao cijelog projekta”, bio je neki dan rezolutan britanski pregovarač za Brexit David Frost. Pregovaračka taktika nadahnuta je referendumskim sloganom otprije tri i pol godine: “vratimo kontrolu” nad zakonima, novcem i granicama. Ali ovo više nije kampanja, Bruxelles neće nasjesti na efektne političke slogane, niti zasad pokazuje namjeru da prvi trepne.

Europska unija strahuje od toga da u svom dvorištu dobije državu koja bi potpuno slobodno mogla, ako baš hoće, drastično snižavati standarde zaštite okoliša i radnih prava, ili poreznim pravilima i državnim potporama povećavati konkurentnost svojih tvrtki na račun europskih rivala. EU ne želi “Singapur na Temzi” s niskim porezima i labavim propisima; to je izraz kojim se u europskim medijskim i političkim krugovima često opisuje bojazan od postbreksitovske Britanije, velike, ekonomski snažne države, oblikovane po Johnsonovom regulatornom ukusu čije tvrtke imaju povlašteni pristup zajedničkom europskom tržištu na kojem se natječu s europskim kompanijama koje se moraju pridržavati daleko strožih pravila.

Daleko je Kanada…

Britanske tvrtke neće moći dobiti pristup europskom jedinstvenom tržištu na način kako to premijer priželjkuje, bez carina i kvota, ako te kompanije onda budu u poziciji da, zbog za njih značajno povoljnijih britanskih zakona, potkopavaju svoje europske konkurente. Bruxelles će inzistirati da se ravnopravna tržišna utakmica – koja uključuje pravila o porezima, subvencijama, zaštiti okoliša… – i usklađivanje na tom području na neki način ugradi u budući sporazum. Nema ambicioznog sporazuma ako postoji rizik od nelojalne konkurencije.

Taj će zahtjev EU-a biti žešće branjen u pregovorima s Britanijom, nego s drugim državama s kojima je Unija dosad sklapala trgovinske sporazume. Johnson govori da bi Britanija htjela sporazum kakav EU ima s Kanadom ili, ako ne može Kanada, onda Australija. Problem? Pregovori s Kanadom trajali su pet godina; pregovori s Londonom trebali bi biti gotovi u deset mjeseci (Johnson i dalje inzistira da neće produljiti tzv. prijelazno razdoblje koje istječe 31. prosinca 2020. godine, tijekom kojeg će se pregovarati o budućim odnosima). Za EU, sporazum u stilu kanadskog ne dolazi u obzir i zbog zemljopisne blizine Velike Britanije – “let iz Bruxellesa za London traje 70 minuta, a iz Bruxellesa za Ottawu deset sati”, slikovito je opisao razliku između Kanade i Britanije, iz europske perspektive, glavni europski pregovarač Michel Barnier.

…još dalje Australija

Problem s Australijom, kao modelom za buduće odnose EU-a i Britanije, sasvim je druge vrste. Trgovinski sporazum EU-a i Australije ne postoji. “Iskreno, bila sam malo iznenađena kad sam čula britanskog premijera da govori o australskom modelu. EU nema trgovinski sporazum s Australijom. Trenutno trgujemo po pravilima Svjetske trgovinske organizacije. Zapravo, upravo smo se dogovorili s Australijom da moramo privesti kraju tu situaciju i radimo na trgovinskom sporazumu”, čudila se, kao, neki dan predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Dakle, čak ni Australija više ne želi trgovati s EU-om pod uvjetima “australskog modela”, žele nešto više. Ako britanska vlada inzistira na australskom tipu odnosa, to bi jedino moglo značiti da su spremni na propast pregovora i napuštanje EU-a krajem godine bez sporazuma.

Taj je scenarij već ugrađen u pregovaračke smjernice britanske vlade. Do lipnja bi, smatraju u Downing Streetu, trebali biti poznati obrisi budućeg sporazuma kako bi se mogao finalizirati do rujna. Ako to ne bude moguće, vlada će morati odlučiti hoće li pozornost s pregovora usmjeriti na pripreme za izlazak na uređeni način. Spremni su, dakle, dignuti se od stola i početi pripreme da krajem godine, kada istječe prijelazno razdoblje (u kojem europska pravila u Britaniji još uvijek vrijede) počnu s EU-om trgovati po pravilima WTO-a, što onda uključuje carine i druge trgovinske barijere.

O ribama i kokošima

Jedna od ključnih prepreka za brzi dogovor moglo bi biti i ribarstvo. Za britansku ekonomiju to nije tako presudna grana, kao, recimo, financijske usluge i status londonskog Cityja. Politički bi, međutim, za Johnsona moglo biti jednako opasno ako se u pregovorima s EU-om britanski ribari osjete izigranima. Zagovornici Brexita obećavali su prije tri i pol godine da će napuštanje Unije u britanske ruke vratiti kontrolu nad tom tradicionalnom djelatnošću. Većina je povjerovala i glasala za Brexit, uvjereni da će, kad napuste EU, moći loviti više ribe, a da će britanske vode biti ekskluzivno rezervirane za britanske ribarske brodove. EU to, dakako, ne želi.

Kao što ne želi, primjerice, niti da Britanija snizi zdravstvene i sanitarne standarde u poljoprivrednom i prehrambenom sektoru. Britanski mediji odmah su to protumačili kao zahtjev EU-a da Britanija zadrži zabranu klorirane piletine. Odredba o standardima, piše Guardian, unesena je u europske pregovaračke smjernice na preporuku Francuske. Europski potrošači strahovali su od klorirane piletine kada je EU o trgovinskom sporazumu pregovarala sa SAD-om (taj sporazum nije sklopljen, ali ne zbog sporne piletine koja se u Americi tretira klorom zbog antibakterijske zaštite).

Sada od klorirane piletine strahuju i britanski poljoprivrednici. Brine ih da bi vlada, radi trgovinskog deala s Washingtonom, mogla pristati na niže standarde pa da bi ih, s jedne strane, preplavili jefitniji američki proizvodi, dok bi s druge strane Europska unija, zbog tih nižih standarda, ograničila uvoz britanskih poljoprivrednih proizvoda. Piletina je tako nenadano postala metafora za ono što u ovoj novoj fazi Brexita čeka Ujedinjeno Kraljevstvo: London će se narednih mjeseci morati konačno izjasniti između klorirane piletine i golemog europskog tržišta.

Irena Frlan Gašparović
Telegram autor
441 članak Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program