Svaka vlast, uvijek i svugdje, hvalit će svoja dostignuća. Pogotovo tamo gdje povremeno novi mandat mora zatražiti na demokratskim izborima – svaki djelić izgrađene ceste i svaku pozitivnu statističku brojku pokušat će predstaviti kao krunski dokaz svoje uspješnosti.
To se, jasno, može raditi s mjerom i s poštivanjem zdravog razuma publike. Može se i pretjerati, pjevati samom sebi laude o nevjerojatnoj odgovornosti, radišnosti i uspješnosti, što ide ruku pod ruku s rizikom da ispadneš, ovisno o stvarnoj situaciji, manje ili više smiješan. A onda, može se, eto, raditi i ovo što posljednjih tjedana manično rade Andrej Plenković i njegovi ministri.
Fenomenalno mjesto za život
Čitajući nehajno naslove i naslovnice, slabije upućeni stranac pomislio bi da je zašao u zemlju iz snova – koja se i s najliberalnijim epidemiološkim mjerama uspješno nosi s pandemijom, u kojoj rast BDP-a sustiže samo rast standarda i zaposlenosti, zemlju koja pliva u EU milijardama koje su iskamčili dovitljivi domaći lideri (okej, lider), ukratko, kako je jezgrovito opisao ministar Josip Aladrović – na fenomenalno mjesto za život.
Evo, još jučer je premijer u Opatiji izjavio kako ćemo korak s europskim zemljama koje su živjele u demokratskim sustavima uhvatiti već 2030. godine, uvjeravajući kako nam slijedi desetljeće razvoja, a cijeli niz ministara koordinirano ponavlja iste rečenice i brojke o dosadašnjim uspjesima od kojih je sjajnija samo budućnost koja slijedi.
Taman za 170 godina “Oluje”
Sve te optimistične poruke, pritom, prilično nekritički šire brojni vlasti prijateljski mediji, oduševljeni likom i djelom sposobnog, požrtvovnog i iskusnog premijera. Pritom je možda manji problem što kritičkoj analizi tu nema mjesta, čak ni onda kad je prilično nezahtjevna. Recimo, ako se gleda rast kupovne moći u odnosu na EU prosjek otkad je na vlasti Plenković, neće nam baš trebati devet godina da uhvatimo korak sa Zapadnom Europom.
Trebat će nam mnogo, mnogo više za mnogo niži cilj – da dohvatimo prosjek cijele Unije, svih 27 članica, uključujući i one za koje je Hrvatska desetljećima bila – Zapad. Koliko više? Ovisi uzima li se kao bazna godina 2016. (Plenkovićeva Vlada je dobila povjerenje u Saboru u listopadu) ili 2017. godina. U prvom slučaju će prosjek kupovne moći (cijele) EU Hrvatska dostići 2128., a u drugom već skore 2165. godine – taman za svečanu obljetnicu stosedamdesete godišnjice “Oluje”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vučić bolji “na terenu”
Još gadniji problem za ovu veselu i koordiniranu propagandnu akciju hrvatske vlasti je to što i površnijim promatračima zbivanja u ovom dijelu Europe ona može zazvučati prilično poznato. Naime, sličnu količinu ganutog optimizma isijava i društvena elita susjedne i prijateljske Srbije, na čelu s Aleksandrom Vučićem. I tu dolazimo do ključnog problema cijele domaće PR ofenzive o rastu, razvoju i pobjedama u pandemiji. Vučić je bolji.
Ne radi se o tome da srpski lider nadmašuje hrvatskog kolegu u pozi, Vučićeva teatralnost djeluje neprirodnije čak i od Plenkovićeve eurokratski “atraktivne” dikcije. Vučić je, naime, bolji “na terenu”. Uspjesi na koje se pozivaju Plenković i njegovi ministri, naime, u stvarnosti su manji od onih kojima se kiti beogradski vladar.
Covid, plaće, BDP, zaposlenost…
To je možda najočitije kad je u pitanju nacionalna katastrofa kroz koju je Hrvatska prošla s pandemijom od prošle jeseni. Dok su ovdje umrle 2123 osobe na milijun stanovnika, Covid-19 ih je u Srbiji pokosio 947. Što se tiče gospodarstva, ovdje treba prvo staviti jedan disclaimer – gospodarstvo u Republici Srbiji je jednostavno daleko nerazvijenije od Hrvatskog. Životni standard je upola manji i Vučićeve samohvale o tome kako će u BDP-u ove godine prestići Hrvatsku ciljaju samo na dio tamošnjih birača koji ne razumiju ni razliku između postotaka i apsolutnih brojki.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, trend je sasvim jasan, ako je suditi po brojkama koje uporno ističu Plenković i njegovi ministri ovih dana. Životni standard? Od 2017. naovamo u Srbiji je kupovna moć BDP-a u odnosu na prosjek EU rasla za četiri postotna boda (s 39 na 43 posto). U Hrvatskoj, pak, za jedan posto (sa 63 na 64 posto). BDP? U pandemiji kroz koju, veli sva sila analitičara, Hrvatska sjajno brodi, lani joj je BDP pao za osam posto.
Ove godine EK predviđa rast od pet posto. S obzirom na turističku sezonu koja je bila iznad očekivanja, brojka za 2021. godinu će vjerojatno biti viša od posljednje prognoze Komisije. Hrvatska narodna banka se, primjerice,“kladi” na 8,5 posto. Ali, Srbija je lani pala za jedan posto. Ove godine će, po prognozi Europske banke za obnovu i razvoj, rasti za šest posto.
Čak i on
Zaposlenost? Ona koja nije patila u krizi zahvaljujući mudroj i odmjerenoj politici Banskih dvora? Prije četiri godine ona je u Hrvatskoj bila 63,6 posto. Prošlu, pandemijsku godinu završili smo sa 66,9 posto. Rast zaposlenosti od 2,3 postotna boda, međutim, u odnosu na istočne susjede, opet je lošiji – Vučićeva zemlja je praktički dvostruko više od Hrvatske povisila postotak zaposlenih, sa 61,4 na 65,9 posto.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Unatoč, dakle, zborskom pjevu premijera i njegovih ministara, toliko koordiniranom da dosta ozbiljno smrdi na skupi potpis neke od PR agencija, unatoč tome što je ta samohvala diseminirana velikodušno i bez suvišnih pitanja na sve strane medijske Hrvatske, činjenice su u ovom trenutku nemilosrdno jasne. Dragi vođo, jebi ga, Vučić je bolji. Čak i on.
Premijer i ministri opet se hvale neviđenim dostignućima. Usporedili smo brojke: Vlada ima lošije rezultate i od Vučića
Srbija je po svim optimističnim pokazateljima o kojima unisono blagoglagolje hrvatski dužnosnici posljednjih tjedana jednostavno - bolja
Sličnu količinu ganutog optimizma isijava i društvena elita susjedne i prijateljske Srbije, na čelu s Aleksandrom Vučićem. I tu dolazimo do ključnog problema cijele domaće PR ofenzive o rastu, razvoju i pobjedama u pandemiji
Svaka vlast, uvijek i svugdje, hvalit će svoja dostignuća. Pogotovo tamo gdje povremeno novi mandat mora zatražiti na demokratskim izborima – svaki djelić izgrađene ceste i svaku pozitivnu statističku brojku pokušat će predstaviti kao krunski dokaz svoje uspješnosti.
To se, jasno, može raditi s mjerom i s poštivanjem zdravog razuma publike. Može se i pretjerati, pjevati samom sebi laude o nevjerojatnoj odgovornosti, radišnosti i uspješnosti, što ide ruku pod ruku s rizikom da ispadneš, ovisno o stvarnoj situaciji, manje ili više smiješan. A onda, može se, eto, raditi i ovo što posljednjih tjedana manično rade Andrej Plenković i njegovi ministri.
Fenomenalno mjesto za život
Čitajući nehajno naslove i naslovnice, slabije upućeni stranac pomislio bi da je zašao u zemlju iz snova – koja se i s najliberalnijim epidemiološkim mjerama uspješno nosi s pandemijom, u kojoj rast BDP-a sustiže samo rast standarda i zaposlenosti, zemlju koja pliva u EU milijardama koje su iskamčili dovitljivi domaći lideri (okej, lider), ukratko, kako je jezgrovito opisao ministar Josip Aladrović – na fenomenalno mjesto za život.
Evo, još jučer je premijer u Opatiji izjavio kako ćemo korak s europskim zemljama koje su živjele u demokratskim sustavima uhvatiti već 2030. godine, uvjeravajući kako nam slijedi desetljeće razvoja, a cijeli niz ministara koordinirano ponavlja iste rečenice i brojke o dosadašnjim uspjesima od kojih je sjajnija samo budućnost koja slijedi.
Taman za 170 godina “Oluje”
Sve te optimistične poruke, pritom, prilično nekritički šire brojni vlasti prijateljski mediji, oduševljeni likom i djelom sposobnog, požrtvovnog i iskusnog premijera. Pritom je možda manji problem što kritičkoj analizi tu nema mjesta, čak ni onda kad je prilično nezahtjevna. Recimo, ako se gleda rast kupovne moći u odnosu na EU prosjek otkad je na vlasti Plenković, neće nam baš trebati devet godina da uhvatimo korak sa Zapadnom Europom.
Trebat će nam mnogo, mnogo više za mnogo niži cilj – da dohvatimo prosjek cijele Unije, svih 27 članica, uključujući i one za koje je Hrvatska desetljećima bila – Zapad. Koliko više? Ovisi uzima li se kao bazna godina 2016. (Plenkovićeva Vlada je dobila povjerenje u Saboru u listopadu) ili 2017. godina. U prvom slučaju će prosjek kupovne moći (cijele) EU Hrvatska dostići 2128., a u drugom već skore 2165. godine – taman za svečanu obljetnicu stosedamdesete godišnjice “Oluje”.
Vučić bolji “na terenu”
Još gadniji problem za ovu veselu i koordiniranu propagandnu akciju hrvatske vlasti je to što i površnijim promatračima zbivanja u ovom dijelu Europe ona može zazvučati prilično poznato. Naime, sličnu količinu ganutog optimizma isijava i društvena elita susjedne i prijateljske Srbije, na čelu s Aleksandrom Vučićem. I tu dolazimo do ključnog problema cijele domaće PR ofenzive o rastu, razvoju i pobjedama u pandemiji. Vučić je bolji.
Ne radi se o tome da srpski lider nadmašuje hrvatskog kolegu u pozi, Vučićeva teatralnost djeluje neprirodnije čak i od Plenkovićeve eurokratski “atraktivne” dikcije. Vučić je, naime, bolji “na terenu”. Uspjesi na koje se pozivaju Plenković i njegovi ministri, naime, u stvarnosti su manji od onih kojima se kiti beogradski vladar.
Covid, plaće, BDP, zaposlenost…
To je možda najočitije kad je u pitanju nacionalna katastrofa kroz koju je Hrvatska prošla s pandemijom od prošle jeseni. Dok su ovdje umrle 2123 osobe na milijun stanovnika, Covid-19 ih je u Srbiji pokosio 947. Što se tiče gospodarstva, ovdje treba prvo staviti jedan disclaimer – gospodarstvo u Republici Srbiji je jednostavno daleko nerazvijenije od Hrvatskog. Životni standard je upola manji i Vučićeve samohvale o tome kako će u BDP-u ove godine prestići Hrvatsku ciljaju samo na dio tamošnjih birača koji ne razumiju ni razliku između postotaka i apsolutnih brojki.
No, trend je sasvim jasan, ako je suditi po brojkama koje uporno ističu Plenković i njegovi ministri ovih dana. Životni standard? Od 2017. naovamo u Srbiji je kupovna moć BDP-a u odnosu na prosjek EU rasla za četiri postotna boda (s 39 na 43 posto). U Hrvatskoj, pak, za jedan posto (sa 63 na 64 posto). BDP? U pandemiji kroz koju, veli sva sila analitičara, Hrvatska sjajno brodi, lani joj je BDP pao za osam posto.
Ove godine EK predviđa rast od pet posto. S obzirom na turističku sezonu koja je bila iznad očekivanja, brojka za 2021. godinu će vjerojatno biti viša od posljednje prognoze Komisije. Hrvatska narodna banka se, primjerice,“kladi” na 8,5 posto. Ali, Srbija je lani pala za jedan posto. Ove godine će, po prognozi Europske banke za obnovu i razvoj, rasti za šest posto.
Čak i on
Zaposlenost? Ona koja nije patila u krizi zahvaljujući mudroj i odmjerenoj politici Banskih dvora? Prije četiri godine ona je u Hrvatskoj bila 63,6 posto. Prošlu, pandemijsku godinu završili smo sa 66,9 posto. Rast zaposlenosti od 2,3 postotna boda, međutim, u odnosu na istočne susjede, opet je lošiji – Vučićeva zemlja je praktički dvostruko više od Hrvatske povisila postotak zaposlenih, sa 61,4 na 65,9 posto.
Unatoč, dakle, zborskom pjevu premijera i njegovih ministara, toliko koordiniranom da dosta ozbiljno smrdi na skupi potpis neke od PR agencija, unatoč tome što je ta samohvala diseminirana velikodušno i bez suvišnih pitanja na sve strane medijske Hrvatske, činjenice su u ovom trenutku nemilosrdno jasne. Dragi vođo, jebi ga, Vučić je bolji. Čak i on.