Ne bude li novih iznenađenja, priča o izboru predsjednika Vrhovnog suda će konačno ovih dana biti gotova. Parlamentarna većina, zapravo, skoro svi zastupnici, podržat će Radovana Dobronića i time će konačno to tijelo dobiti predsjednika, a politička javnost pad zavjese na ove godine svakako najžešći sukob predsjednika Republike Zorana Milanovića i prvog čovjeka Vlade, Andreja Plenkovića.
U tom sukobu Plenković je, nema sumnje, izvukao nešto deblji kraj, što je sasvim očito iz tona kojim je nastupio na današnjoj tiskovnoj konferenciji, na kojoj je, s naporom suzbijajući ljutnju, govorio o tome da se vladajuća koalicija odlučila dići ruke za Milanovićevog kandidata. Pritom je docirao novinarima, optuživao Milanovića za rušenje povjerenja u pravosuđe u javnosti i, onako uzgred, bio otrovno ciničan prema novoj vlasti u Zagrebu.
Dobronić nije reforma, ali je sjajan početak
Ipak, u kontekstu izbora predsjednika Vrhovnog suda i odnosa dvojice najmoćnijih političara u zemlji, teško je govoriti u terminima pobjede i poraza. Iako će Plenković zlovoljno naložiti svojima da dignu ruku za Milanovićevog drugog kandidata, bilo bi pretjerano to proglasiti predsjednikovom pobjedom, jer je premijer ipak na kraju cijelu priču provukao kroz Zakon o sudovima što mu je, bar je tako javno govorio, cijelo vrijeme bila i jedina namjera. Uostalom, ne postoji način da se izabere predsjednik Vrhovnog suda kojeg ne predlaže predsjednik Republike.
Najbitnija stvar u cijeloj priči je, naravno, da će na čelo Vrhovnog suda biti izabran čovjek koji je jedan od rijetkih (javno poznatih) domaćih sudaca s izvanrednim imageom u široj javnosti. Plenković je potpuno u pravu kad kaže da reformu pravosuđe ne može provesti prvi čovjek Vrhovnog suda ali i sama činjenica da će na to mjesto doći sudac koji je srušio banke u vjerojatno najbitnijem sudskom procesu ovog stoljeća u Hrvatskoj, zvuči kao sjajan početak barem početka promjene tmurne percepcije o cijelom sustavu.
Bijedna gluma, štikle i perike
No, za društvo su vrlo važni i ostali zaključci koji se mogu izvući iz cijele drame oko izbora predsjednika Vrhovnog suda, a koja je trajala još od veljače. Prvo, izmjene Zakona o sudovima kojima je uglavljena aktualna izborna procedura su – smijurija. Javni poziv je, jednostavno, tek loša krinka za unaprijed dogovorenu igru, koja u moralno blato uvlači sve koji se u nju uključe. Ukratko, bijedna gluma, štikle i perike, kako je to u jednom od žešćih javnih istupa na ove temu ocijenio Milanović.
To je – još jednom! – danas priznao i Plenković, pričajući o tome kako se profesorica Ksenija Turković, nakon što je kontaktirana s Pantovčaka oko mjesta šefice Vrhovnog suda, krenula malo – konzultirati. “Naravno da se osoba takve reputacije raspituje bi li imala podršku”, pokušao je to opravdati Plenković, no baš to prethodno raspitivanje pokazuje da javni poziv – koji je smisao izmjena Zakona o sudovima – nije ništa drugo nego tek dimna zavjesa za izbor s unaprijed dogovorenim ishodom. Zakon, ukratko, treba hitno mijenjati, jer ovo je smiješno i sramotno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Karma is a bitch
No, to se neće dogoditi. Razlog za taj izostanak nužne i potpuno razvidne akcije da se objasniti u dvije riječi: Andrej Plenković. Premijer bi time definitivno priznao da je bio u krivu cijelo vrijeme, a to je čak možda i teže zamislivo od toga da u nekoj od tema s visokim javnim ulozima svoju pogrešku prizna – Zoran Milanović.
Šef Vlade je, gurajući silom vlastite ideje bez obzira koliko su u direktnom sukobu s okolnostima, još jednom, udario u zid. Prije nekoliko godina tako je, bez logičnog političkog, pa čak i ekonomskog povoda, otvorio frontu sa sindikatima u obrazovanju usred kampanje za predsjedničke izbore, koja je završila golemim prosvjedom na Trgu bana Jelačića i prihvaćanjem svih bitnih sindikalnih zahtjeva. I da, porazom, HDZ-ove kandidatkinje na predsjedničkim izborima. Od, karma is a bitch, baš Milanovića.
I nebo, i zemlju, i čistilište
Tako je i sad, od samog početka bilo jasno da Plenković ima samo dva izbora – ili do kraja mandata ostaviti Vrhovni sud bez predsjednika (i trpjeti političku štetu zbog toga) ili u nekom trenutku kroz zube procijediti da će zastupnici njegove i koalicijskih stranaka glasati za kandidata kojeg predlaže Milanović. Što se danas i dogodilo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Loša procjena situacije, međutim, možda je čak i manji problem za Plenkovića. Što zvuči dosta ozbiljno, s obzirom na to se radi o čovjeku koji vodi zemlju u najvećoj globalnoj zdravstvenoj krizi u posljednjih stotinjak godina. Naime, i kad pogriješi, premijer će prevrnuti i nebo, i zemlju, i čistilište – samo da sam sebi, a onda i ostalima, pokaže kako nije bilo do njega.
Fenomenalni Aladrović
Isto je napravio i danas, podsjećajući još jednom kako se na kandidate HDZ-a za gradonačelnike Splita i Zagreba vodio orkestrirani političko-medijski napad. Naravno da nije problem u njemu koji je gurao Davora Filipovića i Vicu Mihanovića, dvojicu političara iz drugog ešalona HDZ-a, koji jednostavno nisu bili dorasli zadatku koji se pred njih postavio. Problem je u tome da Plenkovića netko sabotira.
Evo, sad se, kako je rekao, slično događa i ministru Josipu Aladroviću. Naravno da nije problem kad ministar, između ostalog i socijalne politike u zemlji u kojoj skoro petina stanovništva živi u siromaštvu ili na rubu siromaštva bubne da je “Hrvatska fenomenalno mjesto za život”. Ma kakvi, radi se, kako je rekao danas Plenković, o “političko medijskoj demontaži nove generacije HDZ-ovih političara koja je fascinantna”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ukratko, nije kriv fenomenalni Aladrović. Nego ruka koja iz pozadine pažljivo i zlonamjerno manipulira tkivom stvarnosti u Hrvata. Kvragu, da nije možda opet – Bill Gates?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Premijer je danas branio Aladrovićevu rečenicu da je Hrvatska fenomenalna za život. Ovo vrijedi čuti dvaput
Izgleda da je konačno kraja sage o izboru predsjednika Vrhovnog suda. Što smo naučili?
Radi se, kako je rekao danas Plenković, o “političko medijskoj demontaži nove generacije HDZ-ovih političara koja je fascinantna”. Ukratko, nije kriv fenomenalni Aladrović. Nego ruka koja iz pozadine pažljivo i zlonamjerno manipulira tkivom stvarnosti u Hrvata. Kvragu, da nije možda opet - Bill Gates?
Ne bude li novih iznenađenja, priča o izboru predsjednika Vrhovnog suda će konačno ovih dana biti gotova. Parlamentarna većina, zapravo, skoro svi zastupnici, podržat će Radovana Dobronića i time će konačno to tijelo dobiti predsjednika, a politička javnost pad zavjese na ove godine svakako najžešći sukob predsjednika Republike Zorana Milanovića i prvog čovjeka Vlade, Andreja Plenkovića.
U tom sukobu Plenković je, nema sumnje, izvukao nešto deblji kraj, što je sasvim očito iz tona kojim je nastupio na današnjoj tiskovnoj konferenciji, na kojoj je, s naporom suzbijajući ljutnju, govorio o tome da se vladajuća koalicija odlučila dići ruke za Milanovićevog kandidata. Pritom je docirao novinarima, optuživao Milanovića za rušenje povjerenja u pravosuđe u javnosti i, onako uzgred, bio otrovno ciničan prema novoj vlasti u Zagrebu.
Dobronić nije reforma, ali je sjajan početak
Ipak, u kontekstu izbora predsjednika Vrhovnog suda i odnosa dvojice najmoćnijih političara u zemlji, teško je govoriti u terminima pobjede i poraza. Iako će Plenković zlovoljno naložiti svojima da dignu ruku za Milanovićevog drugog kandidata, bilo bi pretjerano to proglasiti predsjednikovom pobjedom, jer je premijer ipak na kraju cijelu priču provukao kroz Zakon o sudovima što mu je, bar je tako javno govorio, cijelo vrijeme bila i jedina namjera. Uostalom, ne postoji način da se izabere predsjednik Vrhovnog suda kojeg ne predlaže predsjednik Republike.
Najbitnija stvar u cijeloj priči je, naravno, da će na čelo Vrhovnog suda biti izabran čovjek koji je jedan od rijetkih (javno poznatih) domaćih sudaca s izvanrednim imageom u široj javnosti. Plenković je potpuno u pravu kad kaže da reformu pravosuđe ne može provesti prvi čovjek Vrhovnog suda ali i sama činjenica da će na to mjesto doći sudac koji je srušio banke u vjerojatno najbitnijem sudskom procesu ovog stoljeća u Hrvatskoj, zvuči kao sjajan početak barem početka promjene tmurne percepcije o cijelom sustavu.
Bijedna gluma, štikle i perike
No, za društvo su vrlo važni i ostali zaključci koji se mogu izvući iz cijele drame oko izbora predsjednika Vrhovnog suda, a koja je trajala još od veljače. Prvo, izmjene Zakona o sudovima kojima je uglavljena aktualna izborna procedura su – smijurija. Javni poziv je, jednostavno, tek loša krinka za unaprijed dogovorenu igru, koja u moralno blato uvlači sve koji se u nju uključe. Ukratko, bijedna gluma, štikle i perike, kako je to u jednom od žešćih javnih istupa na ove temu ocijenio Milanović.
To je – još jednom! – danas priznao i Plenković, pričajući o tome kako se profesorica Ksenija Turković, nakon što je kontaktirana s Pantovčaka oko mjesta šefice Vrhovnog suda, krenula malo – konzultirati. “Naravno da se osoba takve reputacije raspituje bi li imala podršku”, pokušao je to opravdati Plenković, no baš to prethodno raspitivanje pokazuje da javni poziv – koji je smisao izmjena Zakona o sudovima – nije ništa drugo nego tek dimna zavjesa za izbor s unaprijed dogovorenim ishodom. Zakon, ukratko, treba hitno mijenjati, jer ovo je smiješno i sramotno.
Karma is a bitch
No, to se neće dogoditi. Razlog za taj izostanak nužne i potpuno razvidne akcije da se objasniti u dvije riječi: Andrej Plenković. Premijer bi time definitivno priznao da je bio u krivu cijelo vrijeme, a to je čak možda i teže zamislivo od toga da u nekoj od tema s visokim javnim ulozima svoju pogrešku prizna – Zoran Milanović.
Šef Vlade je, gurajući silom vlastite ideje bez obzira koliko su u direktnom sukobu s okolnostima, još jednom, udario u zid. Prije nekoliko godina tako je, bez logičnog političkog, pa čak i ekonomskog povoda, otvorio frontu sa sindikatima u obrazovanju usred kampanje za predsjedničke izbore, koja je završila golemim prosvjedom na Trgu bana Jelačića i prihvaćanjem svih bitnih sindikalnih zahtjeva. I da, porazom, HDZ-ove kandidatkinje na predsjedničkim izborima. Od, karma is a bitch, baš Milanovića.
I nebo, i zemlju, i čistilište
Tako je i sad, od samog početka bilo jasno da Plenković ima samo dva izbora – ili do kraja mandata ostaviti Vrhovni sud bez predsjednika (i trpjeti političku štetu zbog toga) ili u nekom trenutku kroz zube procijediti da će zastupnici njegove i koalicijskih stranaka glasati za kandidata kojeg predlaže Milanović. Što se danas i dogodilo.
Loša procjena situacije, međutim, možda je čak i manji problem za Plenkovića. Što zvuči dosta ozbiljno, s obzirom na to se radi o čovjeku koji vodi zemlju u najvećoj globalnoj zdravstvenoj krizi u posljednjih stotinjak godina. Naime, i kad pogriješi, premijer će prevrnuti i nebo, i zemlju, i čistilište – samo da sam sebi, a onda i ostalima, pokaže kako nije bilo do njega.
Fenomenalni Aladrović
Isto je napravio i danas, podsjećajući još jednom kako se na kandidate HDZ-a za gradonačelnike Splita i Zagreba vodio orkestrirani političko-medijski napad. Naravno da nije problem u njemu koji je gurao Davora Filipovića i Vicu Mihanovića, dvojicu političara iz drugog ešalona HDZ-a, koji jednostavno nisu bili dorasli zadatku koji se pred njih postavio. Problem je u tome da Plenkovića netko sabotira.
Evo, sad se, kako je rekao, slično događa i ministru Josipu Aladroviću. Naravno da nije problem kad ministar, između ostalog i socijalne politike u zemlji u kojoj skoro petina stanovništva živi u siromaštvu ili na rubu siromaštva bubne da je “Hrvatska fenomenalno mjesto za život”. Ma kakvi, radi se, kako je rekao danas Plenković, o “političko medijskoj demontaži nove generacije HDZ-ovih političara koja je fascinantna”.
Ukratko, nije kriv fenomenalni Aladrović. Nego ruka koja iz pozadine pažljivo i zlonamjerno manipulira tkivom stvarnosti u Hrvata. Kvragu, da nije možda opet – Bill Gates?