Uz malo sreće, za kojih desetak godina neće biti lako objasniti kakva je točno bila priroda HDZ-ove vlasti na prijelazu iz drugog u treće desetljeće 21. stoljeća. Uz još malo sreće, prisjećanja na dane kad je državu vodio Veliki dedramatizator Andrej Plenković zvučat će mlađima prilično nestvarno, poput karikature na kojoj su crte, radi efekta, izvučene namjerno groteskno.
Jedan od boljih primjera za svu tu uzavrelu mješavinu opće stihije, entropije u sustavu koja se neprestano povećava pretvarajući sintagmu “slučajna država” iz političkog incidenta u opće mjesto svakodnevnog jezika; za svu tu gomilu skupog i praznog PR-a, nedostatka najsitnijeg atoma odgovornosti i itekakvog viška frapantne bahatosti jest priča o eksploziji dugova veledrogerijama.
Stranka i korijen problema
Dakle, stvar je dramatično ozbiljna, onkološkim bolesnicima prestaju stizati lijekovi, a s veledrogerijama se danonoćno zasjeda nastojeći naći neki kompromis, dok dugovi koje sustav radi neprestano rastu.
Koji je jedan od glavnih razloga zbog kojeg troškovi zdravstvenog sustava konstantno odlaze u nebo nije preteško zaključiti. Pa sam sastav Nacionalnog stožera civilne zaštite, praktički dodatne Vlade u zemlji već godinu dana je jasno ukazivao na problem – pogotovo prije parlamentarnih izbora i razornog drugog vala pandemije, na čuvenim pressicama su se ukazivali gotovo isključivo članovi i javni simpatizeri HDZ-a, u ulogama ministara (što je, jasno, logično), ravnatelja bolnica i svih drugih mogućih ustanova u zdravstvu.
Rastu troškovi, velite?
Slično je i na županijskoj razini – bolnice i Domove zdravlja vodi provjereni partijski kadar, koji se, pak, okružuje trećim ešalonom stranačkih i(li) koalicijskih kolega, što opet rezultira cijelim nizom zapošljavanja i javnih nabava vezanih za partijsko-obiteljske provjerene veze.
I trošak sustava raste, kažete? Jednostavno nevjerojatno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Problem uvidio tek u petoj godini mandata
Čak je i premijer Plenković, koji sa svog pijedestala nepogrešivosti odbija uopće razgovarati o tome da je u zdravstvu, zapravo, u bilo čemu gdje bi se mogao naći tračak njegove odgovornosti, neka frka – kaže kako je dao Viliju Berošu i ministru financija Zdravku Mariću nalog da “zagrebu u odgovornost ravnatelja svih zdravstvenih ustanova da vidimo ima li nepotrebnih troškova u tim silnim milijardama”. Te silne milijarde očito su postale problem tek u – petoj godini Plenkovićevog mandata.
Sva frka, radi koje je, eto, i premijer morao mrzovoljno odgovarati novinarima, nastala je ne samo zbog zastoja u isporuci lijekova, nego i zbog rečenice koja je pobjegla Viliju Berošu, o tome da bi se za zdravstva mogao povećati stupanj izdvajanja iz plaća.
Najlakša “reforma” – povećaj davanja
Velike su to riječi, radi se o povećanju davanja državi kako bi se smanjilo nepodnošljivu eksplozije minusa u zdravstvu. Radi se i o velikoj političkoj odluci, takve magnitude da za nju nikad i nigdje odgovornost ne snosi samo resorni ministar, o takvim stvarima mora odlučiti premijer osobno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ispalo je, međutim, da se Beroš istrčao i da se radi samo o njegovoj vrućoj želji. Lakše je, naravno, “reformu” provesti tako da se sve nastavi po starom, osim što se građanima otkine još malo novca.
Prijeteći prekid komunikacije
Problem je što u Vladi, čini se, o tome nisu uopće ni razgovarali. Premijer, čak i ako mu i ministar sanjari o povećanju doprinosa, sebi ne smije dopustiti da o toj temi odbija govoriti – “pitajte ministra”, naime, nije odgovor nego prijeteći prekid komunikacije.
Prijeteći, jasno, za ministra Beroša, jer pasivno-agresivni ton koji proizilazi iz ove dvije Plenkovićeve riječi nesumnjivo ukazuje u kojem grmu će ležati Pedro zatreba li opet hitno “osvježavanje” Vlade kao u ljeto 2019. godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Reforma koja traje
Izbjegavanje odgovornosti za svoj posao je, međutim, tek je prvi problem s premijerom u mučnoj situaciji u kojoj se našao zdravstveni sustav. Plenkovićeva želja za bijegom od stvarnosti čim tema zamiriše na probleme, već je poznata, ali čini se da ju je u ovoj priči doveo na posve novu razinu. “Reforma zdravstva traje”, kazao je potpuno ozbiljno ovih dana. Dakle, nemamo se što brinuti, sve je pod kontrolom.
A dugovi? Veledrogerije? Prekid isporuke lijekova? Sve je to PR predstava, očito smatra premijer koji je u to toliko uvjeren da je teško definirati uvjerava li u to samo cijelu javnost ili i samog sebe.
Rade li hrvatski mediji za veledrogerije?
I pritom, kao uvijek kad je na tankom ledu, napada one koji mu postavljaju nezgodna pitanja. “Ne znam je li vi nastupate u ime veledrogerija ili ne”, poručivao je novinarima prošli tjedan, da bi tu priču kasnije dodatno ispolirao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Svaki put dolazimo u istu situaciju pa se stvara veliki pritisak kada veledrogerije angažiraju PR agencije, a onda zovu i medije da se to pitanje postavi sto puta”, tako je Plenković racionalizirao činjenicu da je dug za lijekove na toliko rekordnim razinama da je isporuka nekih – prekinuta. PR igrica na koju su nasjeli glupavi i pokvareni mediji, nothing to see here, idemo dalje u nove, blistave pobjede…
Prosvijećena vladavina
Na posljednjoj sjednici Stožera i ministar zdravstva je biranim riječima govorio o Plenkoviću. Zahvalio se ostalim kolegama u Vladi, ali posebno i premijeru, “što uviđa ovaj trenutak” u zdravstvu. Jer, kako je rekao, svjedočimo da ga mnoge ranije Vlade nisu uviđale, nego su se “problemi rješavali nekakvim intervencijama i sanacijama, ali bez utemeljenog konačnog rješenja”.
Koje, eto, punom parom sad – kad nema više ni lijekova – kreće rješavati ova Vlada pod palicom prosvijećene vladavine Andreja Plenkovića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uskoro dugovječniji od Sanadera
U ovom kičastom uljepšavanju stvarnosti, međutim, postoje barem tri vrlo ozbiljna problema. Prvo, Plenković, koji “uviđa ovaj trenutak” je premijer od listopada 2016. godine, dakle u petoj je godini mandata. Negdje u lipnju ove godine postat će najdugovječniji hrvatski predsjednik Vlade otkad se, izmjenama Ustava početkom stoljeća, najveća društvena moć koncentrirala u toj instituciji.
Vili Beroš je, pak, pandemijski ministar i možda stoga ima kakvo-takvo opravdanje zbog čega u malo više od godinu dana nije napravio ništa na smanjenju dugova koje generira sustav kojeg vodi. Ali, Beroš nije padobranom uskočio u fotelju svog prethodnika – Milanu Kujundžiću je bio pomoćnik od siječnja 2018. godine i probleme sustava, kao i pravce njihovog rješenja trebao je već odavno imati u malom prstu.
Nekakve intervencije
Treći problem je još jedna tako tipična karakteristika Hrvatske u doba Andreja Plenkovića. Naime, samo dvije minute i 11 sekundi prije nego što se Beroš u petak pravednički osvrnuo na bivše Vlade koje nisu radile na rješenju problema generiranja dugova u zdravstvu, nego su pribjegavale “nekakvim intervencijama i sanacijama”, ministar je objasnio kako će riješiti lijekove za onkološke bolesnike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Direktnim plaćanjem onkološkim pacijentima, takozvanom cesijom. Ukratko, kako je i sam rekao dvije minute i jedanaest sekundi kasnije – “nekakvom intervencijom”.
Prema svijetlim horizontima
No, sad, kad je premijer “uvidio ovaj trenutak”, jamačno stiže i konačno rješenje problema u zdravstvu. U sklopu reforme koja traje. A svatko tko se u to usudi posumnjati, bit će javno raskrinkan kao eksponent PR agencije veledrogerija.
Ako ipak i ovako dedramatizirana situacija ode izvan kontrole, a toga smo se nagledali, o nagledali, od Martine Dalić i Lovre Kuščevića nadalje, giljotina je već spremna, s imenom nekad suludo popularnog ministra zdravstva na njoj. Pa će doći Beroš poslije Beroša i reforma zdravstva koja traje nastavit će, hvala vam na tom pitanju, prema novim svijetlim horizontima.
Premijer je u petoj godini mandata shvatio da bujaju dugovi u zdravstvu. Može li za sve biti kriv Vili Beroš?
Premijer tvrdi da problem ne postoji, ali nagledali smo se toga, još od Dalić i Kuščevića
“Svaki put dolazimo u istu situaciju pa se stvara veliki pritisak kada veledrogerije angažiraju PR agencije, a onda zovu i medije da se to pitanje postavi sto puta”, tako je Plenković racionalizirao činjenicu da je dug za lijekove na toliko rekordnim razinama da je isporuka nekih - prekinuta
Uz malo sreće, za kojih desetak godina neće biti lako objasniti kakva je točno bila priroda HDZ-ove vlasti na prijelazu iz drugog u treće desetljeće 21. stoljeća. Uz još malo sreće, prisjećanja na dane kad je državu vodio Veliki dedramatizator Andrej Plenković zvučat će mlađima prilično nestvarno, poput karikature na kojoj su crte, radi efekta, izvučene namjerno groteskno.
Jedan od boljih primjera za svu tu uzavrelu mješavinu opće stihije, entropije u sustavu koja se neprestano povećava pretvarajući sintagmu “slučajna država” iz političkog incidenta u opće mjesto svakodnevnog jezika; za svu tu gomilu skupog i praznog PR-a, nedostatka najsitnijeg atoma odgovornosti i itekakvog viška frapantne bahatosti jest priča o eksploziji dugova veledrogerijama.
Stranka i korijen problema
Dakle, stvar je dramatično ozbiljna, onkološkim bolesnicima prestaju stizati lijekovi, a s veledrogerijama se danonoćno zasjeda nastojeći naći neki kompromis, dok dugovi koje sustav radi neprestano rastu.
Koji je jedan od glavnih razloga zbog kojeg troškovi zdravstvenog sustava konstantno odlaze u nebo nije preteško zaključiti. Pa sam sastav Nacionalnog stožera civilne zaštite, praktički dodatne Vlade u zemlji već godinu dana je jasno ukazivao na problem – pogotovo prije parlamentarnih izbora i razornog drugog vala pandemije, na čuvenim pressicama su se ukazivali gotovo isključivo članovi i javni simpatizeri HDZ-a, u ulogama ministara (što je, jasno, logično), ravnatelja bolnica i svih drugih mogućih ustanova u zdravstvu.
Rastu troškovi, velite?
Slično je i na županijskoj razini – bolnice i Domove zdravlja vodi provjereni partijski kadar, koji se, pak, okružuje trećim ešalonom stranačkih i(li) koalicijskih kolega, što opet rezultira cijelim nizom zapošljavanja i javnih nabava vezanih za partijsko-obiteljske provjerene veze.
I trošak sustava raste, kažete? Jednostavno nevjerojatno.
Problem uvidio tek u petoj godini mandata
Čak je i premijer Plenković, koji sa svog pijedestala nepogrešivosti odbija uopće razgovarati o tome da je u zdravstvu, zapravo, u bilo čemu gdje bi se mogao naći tračak njegove odgovornosti, neka frka – kaže kako je dao Viliju Berošu i ministru financija Zdravku Mariću nalog da “zagrebu u odgovornost ravnatelja svih zdravstvenih ustanova da vidimo ima li nepotrebnih troškova u tim silnim milijardama”. Te silne milijarde očito su postale problem tek u – petoj godini Plenkovićevog mandata.
Sva frka, radi koje je, eto, i premijer morao mrzovoljno odgovarati novinarima, nastala je ne samo zbog zastoja u isporuci lijekova, nego i zbog rečenice koja je pobjegla Viliju Berošu, o tome da bi se za zdravstva mogao povećati stupanj izdvajanja iz plaća.
Najlakša “reforma” – povećaj davanja
Velike su to riječi, radi se o povećanju davanja državi kako bi se smanjilo nepodnošljivu eksplozije minusa u zdravstvu. Radi se i o velikoj političkoj odluci, takve magnitude da za nju nikad i nigdje odgovornost ne snosi samo resorni ministar, o takvim stvarima mora odlučiti premijer osobno.
Ispalo je, međutim, da se Beroš istrčao i da se radi samo o njegovoj vrućoj želji. Lakše je, naravno, “reformu” provesti tako da se sve nastavi po starom, osim što se građanima otkine još malo novca.
Prijeteći prekid komunikacije
Problem je što u Vladi, čini se, o tome nisu uopće ni razgovarali. Premijer, čak i ako mu i ministar sanjari o povećanju doprinosa, sebi ne smije dopustiti da o toj temi odbija govoriti – “pitajte ministra”, naime, nije odgovor nego prijeteći prekid komunikacije.
Prijeteći, jasno, za ministra Beroša, jer pasivno-agresivni ton koji proizilazi iz ove dvije Plenkovićeve riječi nesumnjivo ukazuje u kojem grmu će ležati Pedro zatreba li opet hitno “osvježavanje” Vlade kao u ljeto 2019. godine.
Reforma koja traje
Izbjegavanje odgovornosti za svoj posao je, međutim, tek je prvi problem s premijerom u mučnoj situaciji u kojoj se našao zdravstveni sustav. Plenkovićeva želja za bijegom od stvarnosti čim tema zamiriše na probleme, već je poznata, ali čini se da ju je u ovoj priči doveo na posve novu razinu. “Reforma zdravstva traje”, kazao je potpuno ozbiljno ovih dana. Dakle, nemamo se što brinuti, sve je pod kontrolom.
A dugovi? Veledrogerije? Prekid isporuke lijekova? Sve je to PR predstava, očito smatra premijer koji je u to toliko uvjeren da je teško definirati uvjerava li u to samo cijelu javnost ili i samog sebe.
Rade li hrvatski mediji za veledrogerije?
I pritom, kao uvijek kad je na tankom ledu, napada one koji mu postavljaju nezgodna pitanja. “Ne znam je li vi nastupate u ime veledrogerija ili ne”, poručivao je novinarima prošli tjedan, da bi tu priču kasnije dodatno ispolirao.
“Svaki put dolazimo u istu situaciju pa se stvara veliki pritisak kada veledrogerije angažiraju PR agencije, a onda zovu i medije da se to pitanje postavi sto puta”, tako je Plenković racionalizirao činjenicu da je dug za lijekove na toliko rekordnim razinama da je isporuka nekih – prekinuta. PR igrica na koju su nasjeli glupavi i pokvareni mediji, nothing to see here, idemo dalje u nove, blistave pobjede…
Prosvijećena vladavina
Na posljednjoj sjednici Stožera i ministar zdravstva je biranim riječima govorio o Plenkoviću. Zahvalio se ostalim kolegama u Vladi, ali posebno i premijeru, “što uviđa ovaj trenutak” u zdravstvu. Jer, kako je rekao, svjedočimo da ga mnoge ranije Vlade nisu uviđale, nego su se “problemi rješavali nekakvim intervencijama i sanacijama, ali bez utemeljenog konačnog rješenja”.
Koje, eto, punom parom sad – kad nema više ni lijekova – kreće rješavati ova Vlada pod palicom prosvijećene vladavine Andreja Plenkovića.
Uskoro dugovječniji od Sanadera
U ovom kičastom uljepšavanju stvarnosti, međutim, postoje barem tri vrlo ozbiljna problema. Prvo, Plenković, koji “uviđa ovaj trenutak” je premijer od listopada 2016. godine, dakle u petoj je godini mandata. Negdje u lipnju ove godine postat će najdugovječniji hrvatski predsjednik Vlade otkad se, izmjenama Ustava početkom stoljeća, najveća društvena moć koncentrirala u toj instituciji.
Vili Beroš je, pak, pandemijski ministar i možda stoga ima kakvo-takvo opravdanje zbog čega u malo više od godinu dana nije napravio ništa na smanjenju dugova koje generira sustav kojeg vodi. Ali, Beroš nije padobranom uskočio u fotelju svog prethodnika – Milanu Kujundžiću je bio pomoćnik od siječnja 2018. godine i probleme sustava, kao i pravce njihovog rješenja trebao je već odavno imati u malom prstu.
Nekakve intervencije
Treći problem je još jedna tako tipična karakteristika Hrvatske u doba Andreja Plenkovića. Naime, samo dvije minute i 11 sekundi prije nego što se Beroš u petak pravednički osvrnuo na bivše Vlade koje nisu radile na rješenju problema generiranja dugova u zdravstvu, nego su pribjegavale “nekakvim intervencijama i sanacijama”, ministar je objasnio kako će riješiti lijekove za onkološke bolesnike.
Direktnim plaćanjem onkološkim pacijentima, takozvanom cesijom. Ukratko, kako je i sam rekao dvije minute i jedanaest sekundi kasnije – “nekakvom intervencijom”.
Prema svijetlim horizontima
No, sad, kad je premijer “uvidio ovaj trenutak”, jamačno stiže i konačno rješenje problema u zdravstvu. U sklopu reforme koja traje. A svatko tko se u to usudi posumnjati, bit će javno raskrinkan kao eksponent PR agencije veledrogerija.
Ako ipak i ovako dedramatizirana situacija ode izvan kontrole, a toga smo se nagledali, o nagledali, od Martine Dalić i Lovre Kuščevića nadalje, giljotina je već spremna, s imenom nekad suludo popularnog ministra zdravstva na njoj. Pa će doći Beroš poslije Beroša i reforma zdravstva koja traje nastavit će, hvala vam na tom pitanju, prema novim svijetlim horizontima.