Nekad je nužno odabrati stranu

Priča čovjeka koji je '99. zakupio lokal na Maksimiru jer je vjerovao da će ga srediti. Na kraju je ostao bez svega

Nikša Lučić deset godina na sudu pokušava dokazati kako su ga Dinamo i gradske vlasti izigrali

25.03.2010.,Zagreb,Hrvatska - Stadion u Maksimiru.Jucer prije pocetka utakmice Dinamo - Hajduk na stepenistu sjeverne tribine otpale su 4 keramicke plocice.Na radnike koji su dosli ocostiti nered kasnije se odlomio cijeli zid keramickih plocica.Jedan radnik ozlijedio je glavu.Presnimka stare fotografije stadiona u Maksimiru.
Photo: Davor Puklavec/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Posljednjih dana opet se pompozno najavljuje velika obnova stadiona Maksimir pa nam se učinilo zanimljiv ispričati priču gospodina Nikše Lučića, privatnog poduzetnika koji je još 1999., kada je stadion posljednji puta značajno rekonstruiran, tamo želio otvoriti kafić i trgovinu muške i ženske odjeće.

Imao je već lokal u podnožju Ciboninog tornja pa je planirao proširiti poslovanje. Iako je sklopio ugovor o zakupu, lokal nikada nije preuzeo. Već gotovo deset godina pokušava na sudu dobiti odštetu za ulaganje i propali biznis. Tvrdi da je izgubio gotovo 3,1 milijun kuna. Proces što ga je pokrenuo protiv Zagrebačkog Holdinga, kao tvrtke koja upravlja stadionom Maksimir, nedavno je izgubio. Sada je od Vrhovnog suda Republike Hrvatske zatražio reviziju presude.

Uz vijest o novim ulaganjima u Maksimiru, slučaj gospodina Lučića dodatno je zanimljiv jer jasno oslikava propast dosadašnjih velikih planova za ovaj gradski stadion. Prema najnovijim podacima projekt obnove Dinamovog stadiona trabao bi koštati ukupno 280 milijuna kuna. Predviđeni su, najavio je i sam gradonačelnik Milan Bandić, rekonstrukcija i natkrivanje zapadne i sjeverne tribine.

Što je sve planirano na stadionu Maksimir

Priča gospodina Lučića počinje još 1988., kad je počela još jedna u nizu obnova stadiona koji je službeno otvoren 5. svibnja 1912. godine. Stara sjeverna tribina srušena je 1998. te je na njezinom mjestu niknula nova komfornija tribina, kapaciteta 10.965 mjesta. U njezinoj unutrašnjosti, prema prvotnom planu grupe stručnjaka Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu kojom je rukovodio inženjer Gordan Hanžek, trebali su se urediti trgovački prostori i supermarket u podrumu, trgovačka ulica u prizemlju, trgovačka galerija na prvom katu te ugostiteljski prostori od drugog do petog kata.

Na tim višim katovima trebali su biti i uredski prostori, prostori za suvenire, pića i caffe-barovi. Planirano je i uređenje pješačkog pločnika sjeverne tribine, gdje su trebali biti postavljeni i brojači gledatelja.

Poduzetnicima se to učinilo baš zgodno

Svoju priliku tu je vidio i gospodin Nikša Lučić. “Javio sam se na natječaj za zakup poslovnog prostora na stadionu. Tada je to bio stadion Nogometnog kluba Croatia. Kao zakupac, ugovor sam sklopio 1999. upravo s tim klubom.

Prostor je tada već bio završen do roh-bau stadija. Ja sam imao obrtnicu za fast food u Ciboni i trebao sam ju samo proširiti za obavljanje djelatnosti kafića te registrirati izdvojeni pogon. Imao sam dovoljno iskustva jer sam dvadeset godina bio u ugostiteljstvu. Vjerovao sam kako će prostor na stadionu biti isplativ.

Ugovorom sam dobio lokal od 87,04 kvadrata u prizemlju. Zakup je trebao trajati 15 godina od dana predaje poslovnog prostora. To se očekivalo 1. studenog 1999., pa bi ugovor trajao do 2014. godine. Mjesečna najamnina iznosila je 8.443 kune”, opisuje Lučić.

U 10 godina izgubljena milijunska zarada

Prema ugovoru je, kaže, bio dužan unaprijed uplatiti jamčevinu koja je iznosila šest mjesečnih zakupnina, i to osam dana nakon što je potpisao ugovor. “Ja sam 5. srpnja 1999. i uplatio 50.658 kuna. No prostor nikada nisam dobio. Propali su mi tako poslovni planovi koje sam tamo imao, pa sam odlučio protiv Zagrebačkog Holdinga podnijeti tužbu za naknadu štete”, navodi Nikša Lučić.

Osim odštete, tužbom je tražio i raskidanje ugovora o zakupu od 20. siječnja 1999. godine. Naime, utvrdit će se u sudskom procesu, taj ugovor zbog spleta okolnosti nikada nije službeno raskinut. Lučić je izračunao da je od 1. studenog 1999. do 1. lipnja 2009., kada je pokrenuo sudski postupak, mjesečno gubio po šest tisuća kuna zarade.

No, predstavnici Zagrebačkog Holdinga na sudu su tvrdili kako nemaju baš ništa s ugovorom između NK Croatije i gospodina Lučića. Dakle, Zagrebački Holding nije pravni sljednik NK Croatije pa ne može biti ni odgovoran za dugove tog kluba.

Kronologija sudskih odluka o zakupu

Općinski građanski sud u Zagrebu ipak je u prvoj presudi iz siječnja 2017. djelomično uvažio zahtjev gospodina Lučića. Zagrebački Holding trebao mu je prema toj sudskoj odluci isplatiti onih 50.658 kuna koje je uplatio kao predujam. Zahtjev za raskidom ugovora, kao i milijunsku odštetu koju je tražio, sud mu je odbio.

I gospodin Lučić i Zagrebački Holding na takvu su se presudu žalili. Županijski sud u Sisku prihvatio je žalbe i slučaj vratio na ponovno suđenje. Trebalo je, naime, provjeriti tko je zapravo odgovoran za to što Nikša Lučić nikada nije dobio svoj lokal. Prema podacima u sudskom spisu to je trebala biti Ustanova za upravljanje sportskim objektima na koju su naknadno prenijeti svi ugovori o zakupu prostora na sjevernoj tribini maksimirskog stadiona.

Ta Ustanova, utvrđeno je također, u međuvremenu je prestala postojati, no iz dostupne dokumentacije nije bilo jasno je li njezin pravni sljednik upravo Zagrebački Holding.

Pokušaji rješavanja problema s ugovorima

U ponovljenom postupku dolazi do potpunog obrata. Sud naime utvrđuje da 2000. Grad Zagreb osniva Ustanovu za upravljanje sportskim objektima Maksimir. Ona je najprije preuzela i stadion Maksimir, da bi u srpnju 2004. taj sportski objekt, dopunom odluke, bio brisan s popisa. Taj detalj bio je ključan za sud da odbije Lučićevu tužbu.

Uz to, naknadno je utvrđeno i da je njegovo potraživanje palo u zastaru. Naime, dok se natezao s Gradom prošao je rok od pet godina u kojem je, po mišljenju suda, imao pravo tražiti povrat svog novca budući da ugovor nije ispunjen. Kako je ugovor o zakupu sklopljen 1999. zastara je, prema presudi koja je u međuvremenu postala pravomoćna, nastupila 2004. godine.

Je li itko želio ovo riješiti?

Dakle, potpuno je u tom trenutku postalo irelevantno što je sud utvrdio kako je krajem prosinca 2006. Grad Zagreb ipak inicirao postupak kojim je odlučio riješiti sve probleme oko stadiona Maksimir i to upravo zbog ugovora koje je sklapala NK Croatia, a nisu realizirani. Lučić je na sudu tvrdio kako su mu govorili da će uz sam Grad Zagreb to rješavati i Zagrebački Holding.

“Stvarne volje za rješavanjem problema nije bilo. Tri puta bio sam na sastancima. Na jednom od njih nudili su mi nagodbu, odnosno povrat uplaćene zakupnine, ali bez kamata i ikakvih drugih troškova. Na to, naravno, nisam pristao. S tih sastanaka nikada nisam dobio nikakav zapisnik”, prisjećao se gospodin Lučić.

Budući da je izgubio milijunski spor, sud je prvotno odredio da mora Zagrebačkom Holdingu platiti 612 tisuća kuna sudskih troškova. Nakon žalbe taj iznos je smanjen na 220 tisuća kuna. No, reviziju te presude gospodin Lučić zatražio je prije par dana od Vrhovnog suda RH, u desetoj godini svoje sudske borbe zbog poslovnog prostora na Dinamovom stadionu kojeg nikada nije dobio.