Priča o Bozanićevom odlasku mogla bi biti samo pokušaj diskreditiranja monsinjora Kultleše
Imena koja se počnu javno spominjati Vatikan redovito odbacuje jer drži da je riječ o nedopustivom lobiranju
Vijest da je papa Franjo smjenjuje zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića izazvala je konsternaciju u vrhu Katoličke crkve. Manje zbog same informacije o odlasku jer su posljednjih mjeseci na Kaptolu govorkanja o povlačenju Bozanića bili javna tajna, a puno više zbog toga što se lansiranje te vijesti u javnost tumači kao pokušaj Bozanićeva biskupskog lobija da spriječi Vatikan da na mjesto zagrebačkog nadbiskupa imenuje monsinjora Dražena Kutlešu, porečko i pulskog biskupa.
Poznato je da je Vatikan alergičan na svako curenje informacija u javnosti o njegovim kadrovskim potezima i rošadama. Zbog toga najčešće one čija se imena počinju spominjati u javnosti kao favorite za neku visoku funkciju, Vatikan u 95 posto slučajeva odbacuje iz konkurencije jer drži da je riječ o nedopustivom lobiranju i navijanju. Zbog toga na Kaptolu prevladava uvjerenje da plasiranje te informacije u javnost ima za cilj ne samo odgoditi odluku o odlasku Bozanića, nego i istodobno izbaciti iz igre i diskreditirati biskupa Dražena Kutlešu, jednog od nainteligentnijih, najčasnijih i najsposobnijih biskupa u Hrvatskoj.
I doista, ako se ne dogodi presedan, vjeruje se da će Vatikan zasigurno u najmanju ruku zaustaviti taj proces zamjene Bozanića kako ne bi ispalo da mediji diktiraju njegovu kadrovsku politiku. Zbog toga je dio vodećih ljudi na Kaptolu teško razočaran; onaj dio koji smatra kako je Bozanićev odlazak neophodan jer je u potpunosti izgubio svaki autoritet i sposobnost upravljanja Katoličkom crkvom u Hrvatskoj.
Bozanić nikada nije bio prihvaćen od crkvene nomenklature
Razmimoilaženje između Vatikana i Kaptola te padanje kardinala Bozanića u nemilost Svete Stolice ubrzalo se 2013. odmah nakon što je kardinalska konklava izabrala Jorgea Maria Bergoglia za papu. Među prvim potezima pape Franje bila je odluka da zamjeni dva pomoćnika monsinjora Nikole Eterovića koji je tada obavljao funkciju generalnog tajnika Biskupske sinode što se držalo trećom dužnosti u vatikanskoj hijerarhiji. Za Eterovićeve pomoćnike postavio je biskupe iz Južne Amerike, a 13. rujna papa Franjo s jedne od najmoćnijih funkcija u Vatikanu poslao je Eterovića na službu u Njemačku.
Pod vodstvom pape Franje Sveta Stolica vrlo je brzo dala do znanja da nije zadovoljna načinom na koji je kardinal Bozanić obavio zadatke zbog kojih je imenovan za zagrebačkog nadbiskupa. Jedna od njegovih najvažnijih zadaća bila obnoviti odnose između Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve. I to ne samo zbog smirivanja napetosti u tom dijelu Europe, već ponajprije zbog toga jer je Vatikan očekivao da bi se preko Beograda i Srpske pravoslavne crkve mogao uspostaviti dijalog između Svete stolice i Ruske pravoslavne crkve. Sveta Stolica očekivala je da će upravo Bozanić, kao biskup koji nije bio vezan uz Kaptol i nacionalističku struju među biskupima, najlakše ispuniti tu zadaću.
U Rimu se procijenilo da se kardinal Bozanić, umjesto da potiče dijalog i zalaže se za toleranciju, priklonio dijelu hrvatskih biskupa koji su “raspirivali nacionalističke strasti”. S druge strane, kao svećenik koji je bio na čelu marginalne biskupije te kao strano tijelo na Kaptolu, monsinjor Bozanić nikada nije bio prihvaćen od crkvene nomenklature u Zagrebu. Najviše mu se zamjeralo što je, kako se tvrdilo na Kaptolu, imenovan za zagrebačkog nadbiskupa na inzistiranje Washingtona koji je, navodno, želio da na Kaptol dođe umjereni biskup koji nije opterećen nacionalizmom. To je uostalom bio razlog zašto za nadbiskupa nije izabran netko iz kaptolske hijerarhije.
Promjena dosadašnje strategije Vatikana spram kardinala
Proces demontaže kardinala Bozanića tekao je, kako je to već uobičajeno u Katoličkoj crkvi, relativno sporo i postupno. Najprije je uklonjen s funkcije tajnika Komisije Hrvatske biskupske konferencije za odnose s državom, a na to iznimno važno mjesto Vatikan je imenovao biskupa Dražena Kutlešu. Nakon što je shvatio da se nije saživio s kaptolskom hijerarhijom kardinal Bozanić poželio je nastaviti karijeru u Vatikanu kao pročelnik ili barem član važne Kongregacije za katolički odgoj i obrazovanje. No, nakon što je umro poljski kardinal koji je bio član Kongregacije, na opće iznenađenje kardinal Bozanić, premda se to očekivalo, nije imenovan na njegovo mjesto.
To je bio još jedan više nego jasan pokazatelj da Vatikan više ne računa na Bozanića. Kad se kardinal Bozanić uvjerio da neće vidjeti Rim, prema nekim teorijama, odlučio se prikloniti desnoj kaptolskoj struji te tako osigurati potporu barem jednog dijela biskupa. Kako Vatikan vrlo rijetko zamjenjuje kardinale malo je vjerojatno da će to učiniti s Bozanićem. Zbog toga su na Kaptolu, nakon što je otpao iz kombinacija za članstvo u nekoj od rimskih kongregacija, razočarano zaključili kako će do daljnjega ostati zagrebački nadbiskup. No, čini se da je u posljednje doba došlo do radikalne promjene dosadašnje strategije Vatikana spram kardinala Bozanića.
Diplomatski spor između Hrvatske i Svete Stolice
Naime, na Kaptolu se počelo najavljivati kako će papa Franjo u Bozanićevu slučaju, umjesto da ga kazni tako što mu neće ponuditi promociju u Vatikanu, ipak primijeniti dobro poznatu praksu da se nekog koga se želi maknuti, formalno unaprijedi na neku nevažnu funkciju u Rimu, te da ga se na taj način riješi. Stoga bi kardinal Bozanić ipak možda mogao završiti u Rimu kako bi oslobodio važno mjesto zagrebačkog nadbiskupa što za sobom automatizmom donosi i kardinalski šešir. Možda će na ponašanje Vatikana spram kardinala Bozanića također utjecati i vijesti da u posljednje doba ima problema sa zdravljem.
No, valja podsjetiti da je uz sve navedeno, kardinal Bozanić napravio još nekoliko ozbiljnih gafova zbog čega je izgubio povjerenje Vatikana, ali i hrvatskih biskupa. Definitivno je potonuo u očima svih u slučaju samostana u Dajli. Bio je član vatikanske komisije koja je odlučivala o povratu nekadašnjeg benediktinskog samostana talijanskoj opatiji Praglia. I potpuno je krivo procijenio da je riječ unutar crkvenom pitanju, a ne imovini koju je Hrvatska 1991. vratila Porečko-pulskoj biskupiji. Zbog njegove pogreške došlo je do diplomatskog spora između Hrvatske i Svete Stolice, a papa je smijenio biskupa Ivana Milovana, koji se protivio predaji samostana u Dajli Talijanima.
Nastojanja da Katolička crkva bude politički arbitar
Bozanić tijekom trogodišnjeg rada komisije o njenom djelovanju nije obavijestio Vladu niti biskupa Milovana, a nije upozorio ni Vatikan na svu složenost i delikatnost tog problema koji nadaleko nadilazi unutar crkvene odnose. Zbog te neoprostive pogreške na Bozanića su bili kivni svi, Vatikan, Kaptol, hrvatska Vlada, Istra… Jedan od prvih težih udaraca kardinal Bozanić doživio je kad je Vatikan imenovao fra Ivicu Petanjka za biskupa krčke biskupije. Kardinal Josip Bozanić, koji je i sam bio krčki biskup, imao je svog favorita, pa ga je izbor Vatikana osobno povrijedio jer se to imenovanje dogodilo bez njegova znanja i suglasnosti.
Do još jednog velikog obračuna kardinala Bozanića i nuncija Alessandra D’Errica, došlo je do zbog takozvanog slučaja prebendara u kojem je navodno Crkva oštećena za 50 milijuna eura. Nadbiskup Josip Bozanić raspustio je cijeli Prebendarski zbor na čelu s monsinjorom Mijom Gabrićem, i to na temelju preporuke Vatikana, odnosno Kongregacije za kler. Mnogi na Kaptolu skloni su tvrditi da je cijela ta afera fabricirana kako bi se dobio krunski argument za smjenu Bozanića. Uz sve to Vatikan je, među ostalim, godinama zamjerao kardinalu Bozaniću preveliku politizaciju Crkve, njeno uplitanje u izbore te nastojanja da Katolička crkva bude politički arbitar.
Priče koje godinama kaptolskim krugovima
Praktički svi papski nunciji, od monsinjora Giulia Einaudija i Francisca Javier Lozana do Maria Roberta Cassarija i nadbiskupa Alessandra D’Errica, opetovano su prenosili kardinalu Bozaniću upozorenja Vatikana da se ne slaže s tolikim uplitanjem Crkve u politiku. Zbog svega toga, od kada je izabran papa Franjo, nije bilo toliko dubinskih i suštinskih razlika između Vatikana i Kaptola. Od 2013. papa Franjo inzistira na skromnosti, posvećenosti vjernicima i služenju ljudima, a manje bavljenja politikanstvom, što je u potpunoj suprotnosti s politikom koju zastupa i provodi veliki broj hrvatskih biskupa.
Istodobno s brojnim zamjerkama Vatikana na djelovanje kardinala Bozanića, jednako je toliko nezadovoljstva na njegov rad i među hrvatskim biskupima. Među ostalim, smatraju ga najvećim krivcem što kardinal Alojzije Stepinac još nije proglašen svetim te što već davno nije riješeno pitanje priznanja Međugorja. I na kraju jedna bizarna priča koja kola Kaptolom, u kojoj se sumnjiči kardinala Bozanića da je posredno kriv što kardinal Stepinac još nije proglašen svetim.
Premda priču nismo uspjeli provjeriti valja ju spomenuti jer sama za sebe govori o ozračju koje vlada na Kaptolu. Navodno su u vrijeme kad je premijer bio Ivo Sanader, Židovi htjeli proglasiti kardinala Stepinca pravednikom. Tražena je suglasnost predsjednika Stjepana Mesića i on se složio s tim da potpiše poruku od šest redaka. No, tražio je da mu s tim zahtjevom dođe osobno kardinal Bozanić. Zagrebački nadbiskup je to odbio, a premijer Sanader navodno je počeo nešto istraživati oko toga, ali na kraju je cijeli slučaj pao u zaborav.