Prošla sam danas pored one zgrade koje više nema, na uglu Petrinjske i Đorđićeve, one koja se urušila u potresu pa je dvije godine stajala onako kao razvalina, i ljudi su se zgražali i psovali pas mater vlastima zašto je ne sruše do kraja i ne odnesu, koga vraga čekaju, da nekome greda padne na glavu pa da još netko pogine, jer sve je stalno padalo na ulicu, no konačno su je onda prošlog proljeća ovi iz takozvane obnove srušili i odnijeli, uglavnom, nekako mi se danas ufrkao želudac kad sam svratila pogled na taj zid, koji je jedini ostao od te pokojne kuće, morao je ostati jer je s njegove druge strane druga kuća, on je bio zajednički pa ga se nije diralo, u svakom slučaju, kiša je padala kao blesava, ja sam u jednoj ruci držala kišobran, a u drugoj torbu i vrećicu s nečim što sam nosila na popravak, tako da nisam imala kako izvaditi mobitel da slikam taj zid, a morala sam ga slikati jer sam s tim zidom, pod kojim su živjeli meni nepoznati ljudi, osjetila neku bliskost i neka me muka spopala jer su na njemu, kao na filmskom platnu, ostali neuklonjeni otisci tog života koji se tamo svijao tko zna otkada i na kraju je morao otići tko zna kamo.
Otvorena rana i ožiljci tuđe intime na kiši
Na kraju sam se nekako iskobeljala sa svim tim stvarima nasred ulice, pa još novine pod pazuhom, i došla do mobitela, i slikala sam napokon – evo te slike – toga zida koji je, po nekom mom osjećaju koji odnekud zakukuljen prigovara, morao čekati što će dalje biti s njim potpuno zastrt kakvim panoom, skroz prekriven možda nekom reklamom – Konzum, banka, cipele, ovo, ono – taj je zid baš vapio za debelim pokrovom, nečim sterilnim i neutralnim da se ovjesi preko otvorene rane, da ti ožiljci ne kisnu i da se fragmenti tuđe intime sklone s ekrana, tako da ni mi, a pogotovo oni koji su tu živjeli svoje sretne i nesretne dane, ne možemo vidjeti ostatke ovih rozih pločica sa sitnim uzorkom na mjestu gdje je očito bila kupaonica, za koju je boje birala neka mlada žena, tako da ne ispadne jako skupo, ali da im bude lijepo i čisto tu gdje voda teče u kadu i gdje se dijete sprema oprati nogice pred spavanje, pa onaj tko je to dao rušiti morao je pomisliti da je privatnost ovih tapeta, čije se poderotine još ljuljaju tamo gore ispod krova, trebalo zaštititi od mog i bilo čijeg pogleda, jer nije red da se ovako izlaže ičija izvrnuta utroba s jetrom koja krvari, u jetri se, kažu, skuplja bol, pa onda bi to trebala biti jetra.
Udarac od kojeg zazveči željezo u glavi
Pa, eto, slikala sam taj zid u koji kao da si lupio ravno čelom ako te put tuda nanese, tako da ti od udarca željezo zazveči u glavi, pa te onda neka sibirska studen ošine po licu i po lubanji, jer razdrta golotinja ovoga zida, s tim odsječkom rozih pločica, ostavljena je da ranjava živce svega što je ljudsko u ovom gradu, tu u susjedstvu u potresu je poginula djevojčica iz suterena, premda je istina i to da takva razmišljanja mogu ukazivati na najobičniju neurozu, budući da državni komesari obnove – pa moramo ipak biti realni – svakako imaju prečeg posla nego se uživljavati u tragične epizode i gubiti fokus u sentimentalnim asocijacijama, kud bi stigli da se prepuste takvoj sladunjavosti i mekoći – obnovitelji moraju biti čvrsti – vidiš koliko još milijuna treba potrošiti da nam ih iz Bruxellesa ne uzmu natrag, lijepo kaže novi ministar obnove da su to su dva Pelješka mosta, a samo još 23 tjedna, nije to lako, neka nitko ne misli da jest, stoga je jasno da se u svemu tome ne može misliti to kakav dojam ostavlja jedan zid u Zagrebu, je li ga trebalo pokriti te kod koga to može izazvati kakve bolesne impresije, i nije li, uostalom, sve to skupa s tim zidom samo prenemaganje, pa nama treba momentum, a to traži ozbiljnost i žilavost i da se vlastima ničim ne odvlači pažnja od složenih projekta obnove koje su preuzeli na svoja leđa.
Priča o zidu one zgrade koje više nema. Njegova razdrta golotinja ranjava sve što je ljudsko u ovom gradu
Prošla sam pored one zgrade koje više nema, na uglu Petrinjske i Đorđićeve, one koja se urušila u potresu
Pa, eto, slikala sam taj zid u koji kao da si lupio ravno čelom ako te put tuda nanese, tako da ti od udarca željezo zazveči u glavi, pa te onda neka sibirska studen ošine po licu i po lubanji, jer razdrta golotinja ovoga zida, s tim odsječkom rozih pločica, ostavljena je da ranjava živce svega što je ljudsko u ovom gradu.
Prošla sam danas pored one zgrade koje više nema, na uglu Petrinjske i Đorđićeve, one koja se urušila u potresu pa je dvije godine stajala onako kao razvalina, i ljudi su se zgražali i psovali pas mater vlastima zašto je ne sruše do kraja i ne odnesu, koga vraga čekaju, da nekome greda padne na glavu pa da još netko pogine, jer sve je stalno padalo na ulicu, no konačno su je onda prošlog proljeća ovi iz takozvane obnove srušili i odnijeli, uglavnom, nekako mi se danas ufrkao želudac kad sam svratila pogled na taj zid, koji je jedini ostao od te pokojne kuće, morao je ostati jer je s njegove druge strane druga kuća, on je bio zajednički pa ga se nije diralo, u svakom slučaju, kiša je padala kao blesava, ja sam u jednoj ruci držala kišobran, a u drugoj torbu i vrećicu s nečim što sam nosila na popravak, tako da nisam imala kako izvaditi mobitel da slikam taj zid, a morala sam ga slikati jer sam s tim zidom, pod kojim su živjeli meni nepoznati ljudi, osjetila neku bliskost i neka me muka spopala jer su na njemu, kao na filmskom platnu, ostali neuklonjeni otisci tog života koji se tamo svijao tko zna otkada i na kraju je morao otići tko zna kamo.
Otvorena rana i ožiljci tuđe intime na kiši
Na kraju sam se nekako iskobeljala sa svim tim stvarima nasred ulice, pa još novine pod pazuhom, i došla do mobitela, i slikala sam napokon – evo te slike – toga zida koji je, po nekom mom osjećaju koji odnekud zakukuljen prigovara, morao čekati što će dalje biti s njim potpuno zastrt kakvim panoom, skroz prekriven možda nekom reklamom – Konzum, banka, cipele, ovo, ono – taj je zid baš vapio za debelim pokrovom, nečim sterilnim i neutralnim da se ovjesi preko otvorene rane, da ti ožiljci ne kisnu i da se fragmenti tuđe intime sklone s ekrana, tako da ni mi, a pogotovo oni koji su tu živjeli svoje sretne i nesretne dane, ne možemo vidjeti ostatke ovih rozih pločica sa sitnim uzorkom na mjestu gdje je očito bila kupaonica, za koju je boje birala neka mlada žena, tako da ne ispadne jako skupo, ali da im bude lijepo i čisto tu gdje voda teče u kadu i gdje se dijete sprema oprati nogice pred spavanje, pa onaj tko je to dao rušiti morao je pomisliti da je privatnost ovih tapeta, čije se poderotine još ljuljaju tamo gore ispod krova, trebalo zaštititi od mog i bilo čijeg pogleda, jer nije red da se ovako izlaže ičija izvrnuta utroba s jetrom koja krvari, u jetri se, kažu, skuplja bol, pa onda bi to trebala biti jetra.
Udarac od kojeg zazveči željezo u glavi
Pa, eto, slikala sam taj zid u koji kao da si lupio ravno čelom ako te put tuda nanese, tako da ti od udarca željezo zazveči u glavi, pa te onda neka sibirska studen ošine po licu i po lubanji, jer razdrta golotinja ovoga zida, s tim odsječkom rozih pločica, ostavljena je da ranjava živce svega što je ljudsko u ovom gradu, tu u susjedstvu u potresu je poginula djevojčica iz suterena, premda je istina i to da takva razmišljanja mogu ukazivati na najobičniju neurozu, budući da državni komesari obnove – pa moramo ipak biti realni – svakako imaju prečeg posla nego se uživljavati u tragične epizode i gubiti fokus u sentimentalnim asocijacijama, kud bi stigli da se prepuste takvoj sladunjavosti i mekoći – obnovitelji moraju biti čvrsti – vidiš koliko još milijuna treba potrošiti da nam ih iz Bruxellesa ne uzmu natrag, lijepo kaže novi ministar obnove da su to su dva Pelješka mosta, a samo još 23 tjedna, nije to lako, neka nitko ne misli da jest, stoga je jasno da se u svemu tome ne može misliti to kakav dojam ostavlja jedan zid u Zagrebu, je li ga trebalo pokriti te kod koga to može izazvati kakve bolesne impresije, i nije li, uostalom, sve to skupa s tim zidom samo prenemaganje, pa nama treba momentum, a to traži ozbiljnost i žilavost i da se vlastima ničim ne odvlači pažnja od složenih projekta obnove koje su preuzeli na svoja leđa.