Pričali smo s filmskom ekipom iz Izraela kojoj mještani Metajne nisu dozvolili snimanje dokumentarca o holokaustu
Redateljicu Nitzu Gonen ulovili smo dok je snimala scene za film u Zagrebu
Izraelska filma ekipa, koju su mještani Metajne na otoku Pagu pokušali spriječiti u snimanju glavne zgrade koncentracijskog logora iz Drugog svjetskog rata u tom mjestu, stigla je početkom tjedna u Zagreb. Dok su u ponedjeljak snimali scene ispred Francuskog paviljona Studentskog centra, koji je za vrijeme NDH služio kao sabirni centar iz kojeg su odvozili Židove u logore, prije nego što su odjurili dalje u Jasenovac, objasnili su mi što se točno dogodilo na Pagu i kako je reagirala hrvatska policija.
Jedan dio ekipe uopće nije želio pričati o incidentu rekavši da je možda najbolje od toga ne praviti preveliki problem. Snimatelj i tonac bili su fokusirani na scenu za film u kojoj im političar i pisac Slavko Goldstein objašnjava situaciju sa židovskom zajednicom u Hrvatskoj u doba ustaške vladavine. Na području današnje Hrvatske i BiH 1941. godine živjelo je 39.500 Židova, a rat ih je preživjelo tek 8 tisuća. O tome se, kaže mi redateljica filma Nitza Gonen, ni u Izraelu ni u ostatku svijeta ne zna dovoljno. “Kad kažete holokaust, nitko ne pomisli na holokaust u Jugoslaviji”, objašnjava ideju koja stoji iza filma.
Samo su htjeli snimiti zgradu izvana
Ekipi je ovo drugi put da dolazi na područje bivše Jugoslavije snimati lokacije bitne za holokaust. Kažu da do spornog incidenta na Pagu nisu imali nikakvih problema. Ni u Makedoniji, ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj. Gonen prepričava da su zapravo svi bili jako ljubazni prema njima, pazili da ih ne ometaju ili da ne budu preglasni dok se snima ton. Na Pag su stigli snimiti lokacije dvaju logora, jednih od prvih koncentracijskih logora u Hrvatskoj. Radi se o logoru Slana u kojem su bili muškarci – Židovi i Srbi- u odvojenim barakama te logoru u uvali do, u selu Metajna, u kojem su bile smještene žene i djeca. Logori su otvoreni krajem lipnja 1941. godine i u njih su bili poslani zatočenici iz radnog logora Ovčara kod Gospića, a zatvoreni su već tri mjeseca nakon, pri čemu se procjenjuje da je ubijeno oko 8.000 ljudi.
“Došli smo u Metajnu, ženski logor, i jako smo se žurili da snimimo glavnu zgradu logora za žene i djecu, koja je sad škola. Raspored nam je jako gust, sve je unaprijed isplanirano i bilo nam je jako bitno da stignemo snimiti scenu dok smo još mogli uhvatiti danje svjetlo”, kaže Gonen. S njima je bio i 70-godišnji Židov Dani Novak iz SAD-a, čije su baka i teta bile ubijene u tom logoru. On je želio vidjeti gdje su ubijene i filmska ekipa došla je do zgrade snimiti ju samo izvana i usporediti njen izgled s fotografijom na kojoj se vidi kako je izgledala u doba kad je bila logor smrti.
‘Nije istina da je u zgradi bio koncentracijski logor’
“Kad smo došli s kombijem pred zgradu, oko nas su se počeli okupljati mještani. Nije nam jasno kako su oni znali da mi snimamo film, na kombiju nije bilo nikakve oznake”, prepričava Gonen. Počeli su vikati da im nije dozvoljeno snimati zgradu, a najviše su ponavljali: “To nije istina, to nije istina!”, tvrdeći da u toj zgradi nikad nije bio koncentracijski logor. “Kad im je Dani pokušao objasniti da su mu tu ubijene baka i teta, oni su nastavili ponavljati da to nije istina”, kaže Gonen i dodaje kako su im u jednom trenu počeli i prijetiti da će im oteti cijelu opremu i baciti ju u more.
Bilo je jasno da neće moći snimiti lokaciju i Gonen kaže da je u jednom trenu pomislila da pozove policiju da ih zaštiti. Međutim, netko od ekipe odgovorio ju je od te ideje rekavši da bi lokalni policajci mogli biti na strani mještana. I bio je u pravu. Dok su se povlačili s mjesta kojeg su htjeli snimati, zaustavilo ih je policijsko vozilo. “Policajac je bio jako grub, rekao nam je da postoje pravila prema kojima mi ne smijemo snimati tamo”, kaže Gonen i dodaje kako je odmah znala da to nema smisla jer puno turista snima po otoku, a i oni su htjeli snimiti samo fasadu, nisu ulazili u ničiji privatan prostor. Međutim, policajac je inzistirao na tome da je njima za snimanje potrebna dozvola Ministarstva obrazovanja i lokalnih vlasti, a bila je subota i ništa od toga nije bilo moguće nabaviti, objašnjava Gonen, kako kaže, apsurdnu situaciju u kojoj su se našli.
Jedan poziv u Izrael riješio je problem
“Policajac nam je uzeo putovnice, počeo ih pregledavati. Mi smo ga pitali može li nam pomoći. On je rekao da ne može pa smo mu mi rekli da zove svog šefa. Šef je, međutim, isto ponovio da ne možemo snimati jer nemamo nikakve dozvole. Tad smo nazvali Izrael i zamolili da nam mailom pošalju generalno ovlaštenje za snimanje filma, koje smo dobili ranije”, prepričava Gonen uz objašnjenje da je stvar još gora jer se radi o nekomercijalnom filmu u produkciji neprofitne organizacije Udruženja židovskih imigranata iz Jugoslavije u Izraelu, koji neće imati profit ni od čega, već mu je cilj educirati ljude o holokaustu.
Nakon što su mu pokazali ovlaštenje za snimanje, rekao im je da to ništa ne vrijedi i da trebaju čekati do ponedjeljka da se institucije otvore. U tom su trenutku odlučili da nema smisla dalje pokušavati jer ionako više nema svjetla za snimanje te su se uputili prema hotelu. Ipak, Gonen je nazvala kontakt od povjerenja u Izraelu, objasnila situaciju te kaže kako uistinu ne zna što se događalo, ali da pretpostavlja da je sve vrlo brzo došlo do izraelske vlade, a zatim do hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova, koje je onda odmah riješilo situaciju. Naime, kaže Gonen, kad su stigli u hotel, tamo su bila dva policajca, jedan u civilu, koji su ih jako jako ljubazno dočekali, rekli im da mogu snimati te im obećali i zaštitu tijekom tog snimanja, sve dok ne odu na trajekt.
Duga povijest negiranja holokausta na Pagu
Sljedećeg su jutra uspjeli snimiti sve što su htjeli, iako su mještani opet bili na mjestu snimanja. Međutim, vidjeli su policajce pa, tvrdi Gonen, nije bilo nikakve manifestacije nasilja. Ekipa je, nakon mirnog snimanja, napustila Pag, otišla na Petrovu goru, pa u Zagreb pa u Jasenovac i dalje na sva mjesta za bitna razumijevanje holokausta u Hrvatskoj. To što im se dogodilo na Pagu ne pokušavaju generalizirati na ostatak putovanja i uvjeravali su me da im je uistinu dobro u Hrvatskoj. Što se Metajne tiče, možda ovakav incident ne bi trebao nikoga začuditi. Mjesto ima dužu povijest negiranja holokausta u logorima Slana i Metajna koje se ogleda u upornom uništavanju memorijalnih spomenika na lokacijama.
Prvi, postavljen 1941. godine, koji se može smatrati, kaže Slavko Goldstein, jednim od prvih protestnih spomenika nacizmu i fašizmu u okupiranoj Europi, podigao je Ante Zemljar i vrlo je skoro uništen kao i svi njegovi nasljednici. Zadnji pokušaj dogodio se 2013. godine kad je krajem lipnja postavljena spomen-ploča žrtvama Slane i Metajne. Uspjela je izdržati dvadesetak dana prije nego je jedne noći uništena. Ona iz 2010. izdržala je tek dva dana.