Pričali smo s ruskim novinarom koji 25 godina istražuje smrt svojih kolega, dopisnika ruske državne televizije, ubijenih u Hrvatskoj 1991.
V. Mukusev, poznati ruski novinar, vodio je parlamentarnu istražnu skupinu
Ni 25 godina od ubojstva svojih kolega i prijatelja, dvojice ruskih novinara Viktora Nogina i Genadija Kurinoja kraj Hrvatske Kostajnice, odakle su izvještavali o hrvatsko-srpskom sukobu, Vladimir Mukusev, poznati ruski novinar, predavač i bivši deputat, ne odustaje od potrage za istinom. Želi dokazati što se točno dogodilo tog 1. rujna 1991. i gdje su završili njihovi posmrtni ostaci.
Mukusev je i danas bio u Hrvatskoj Kostajnici, na obljetnici njihove smrti, a za vrijeme svog kratkog boravka u Zagrebu dao je intervju za Telegram.
Nije digao ruke od istrage
Mukusev je 65-godišnjak, no djeluje bitno mlađe. Vrlo je otvoren i, evidentno, neviđeno uporan. Nikada nije prihvatio tezu: “Bio je rat, štošta se tamo događalo”. Samo na prvi pogled može se činiti da je odustao od svoje istrage, jer, priča dok sjedimo uz kavu, „osjeća se kao djeltić koji uporno ali uzaludno kuca“.
Naime, Mukusev se ovaj tjedan, uoči obilježavanja 25 godišnjice pogibije ruskih novinara kod Hrvatske Kostajnice, sastao i s tužiteljima za ratne zločine u Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Uvjerio se da se na ovom slučaju još uvijek radi.
Sužava se krug oko počinitelja ubojstva
Nije isključeno da će upravo sada istraga dovesti do počinitelja, do optužnice, a možda i do osude onih koji su počinili ili zapovijedili likvidaciju jugoslavenskih dopisnika ruske državne televizije. Naime, ratni zločini s Banije u posljednje su vrijeme u posebnom fokusu istražitelja.
Elan Vladimira Mukuseva u vlastitoj potrazi za istinom o smrti Nogina i Kurinoja, što ne popušta ni nakon 25 godina, doista je impresivan. Jednako je impresivnan i osvrt na životni put ovog iskusnog novinara koji je dio svoje karijere proveo i kao narodni deputat. Bio je iznimno blizak Annom Politkovskajom, poznatom ubijenom ruskom novinarkom, i njezinim mužem Aleksanderom.
Vodio je jednu od najgledanijih tv-emisija, koja je gotovo otvorila vrata Perestrojki. Dobio je dva milijuna glasova građana Moskve s kojima je osvojio mjesto u Vrhovnom Sovjetu Rusije, doduše tek nedugo prije raspada SSSR-a. Ipak, to je vrijeme, kada je bio i na čelu istražne komisije ruskog parlamenta iskoristio za intenzivnu potragu za ubojicama svojih televizijskih kolega.
FSB, Martić, Milošević…
Tada započinje nevjerojatan spet kontakata s ruskim FSB-om, komunikacije s glavnim ruskim tužiteljem, obilazak tadašnje Srpske Krajine, susreti s Milanom Martićem i Slobodanom Miloševićem, podmetanje lažnih svjedoka, ali i pronalazak ključnog svjedoka. Riječ je o izvjesnom Stevi Borojeviću, koji je Mukusevu opisao kako su srpske paravojne snage pod Martićevim vodstvom ubile ruske novinare. Borojević je za svoje svjedočenje tražio novac, no prije nego što je ono postalo i službeni dokaz, pod nerazjašnjenim okolnostima je ubijen.
Ruskim novinarima nije pomoglo ni što je Nogin, kada se s kolegom u službenom plavom Opelu s izvješenom bijelom zastavom, kojim su se dovezli iz Beograda, našao pred uperenim cijevima oružja, uzviknuo: “Ne pucajte! Mi smo vaša braća!”
Pretraga u blizini mjesta ubojstva
Obojica su ubijena, a njihova tijela do danas nisu pronađena. Iako je Mukusev sa svojom komisijom, na osnovu iskaza svjedoka do kojih je došao i koji su mu priznali da su tijela ruskih novinara skrivena, kopao na više mjesta u okolici Kostajnice. Na kraju je pronađen samo onaj Opel.
Automobil više nije bilo plav, već potpuno spaljen. U njemu su doduše bili ljudski ostaci, no DNK analiza pokazala je da su u pitanju kosti hrvatskih vojnika, a ne ruskih novinara. To je bio argument srpskoj, ali i ruskoj strani, da sumnju svale na hrvatske snage koje su se u to vrijeme još nalazile u Kostajnici. Međutim, svjedoci su bili decidirani – ruske novinare ubili su Martićevci.
Zašto nisam izgubio nadu
„Nakon nekoliko sam godina, vodeći novinarsku istragu, polako gubio nadu, ali moja profesionalna i ljudska dužnost bila je da dođem do istine, da riješim zagonetku njihovog nestanka i ispričam što se zapravo dogodilo“, otkriva Mukusev razloge zbog kojih je i ove godine otišao u Hrvatsku Kostajnicu. Nakon svih tih godina još uvijek je, opisuje, pod lošim dojmom riječi koje mu je uputio Martić 1993. godine uspio doći, nakon što je konačno uspio doći do njega.
“Odlazi odavde. Ako ne odeš tražit će te duže nego što ti tražiš njih”, poručio mu je tada još moćni vladar dijela okupirane Hrvatske. Iznimno ciničan s ruskim novinarom bio je i Slobodan Milošević koji ga je 1992. godine primio zajedno sa skupinom ruskih parlamentaraca.
Milošević je znao za ubojstvo Nogina i Kurinoja
“Uspio sam nakratko razgovarati nasamo s njim. Zaključio sam da je dobro upoznat sa slučajem nestanka Nogina i Kurinoja. Na rastanku mi je rekao ‘Mi ćemo svakako pomoći. Naša država uvijek nastoji surađivati s vašim novinarima. Mi dobro znamo koliko oni zarađuju. Ako im se malo pomogne, oni će pravilno govoriti o nama“
Jednako upečatljiva bila mu je i poruka Jurija Baturina, bivšeg savjetnika ruskog predsjednika za nacionalnu sigurnost: „Vladimire, zar ti želiš da cijeli svijet čuje da su Srbi ubili rusku braću“.
Svjedok u Srbiji
Međutim, u međuvremenu je Zoran Prlina, koji je sudjelovao u skrivanju automobila ubijenih ruskih novinara, pričao o tome i u specijalnom tužiteljstvu u Srbiji u kojem je ponovio ono što je već ranije kazao Mukusevu. Pokazao je mjesto na cesti gdje su crni tragovi na asfaltu svjedočili o spaljenom Opelu.
„Sigurno je da su moji kolege ubijeni nasuprot lokala Anutnović koji se nalazi na adresi Panjani 95, blizu gradića Kostajnice“, zaključuje Mukusev.