Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Razgovarali smo sa sucem Vrhovnog suda koji kaže da su ga pojedine odluke Ustavnog suda iznenadile

Jedan od najcjenjenijih hrvatskih pravnih stručnjaka govori za Telegram

ZADNJA IZMJENA: pro 9, 2015
Foto: Vjekoslav Skledar

Damir Kos jedan je od rijetkih hrvatskih sudaca koji je spreman s javnošću podijeliti svoje mišljenje, iznijeti svoj stav i uvijek ga argumentirati. Čak i kada je potpuno suprotan mišljenjima ostalih kolega. Njegovu karijeru do aktualnog mjesta suca na Vrhovnom sudu RH pratim već više od 20 godina i uvijek me iznova impresionira svojom jednostavnošću i otvorenošću.

Svjestan je odgovornosti što je sudački posao nosi, a pravne dubioze dijeli i sa suprugom Jadrankom, koja je sutkinja na Županijskom sudu u Velikoj Gorici. Kod kuće, uvjerava, ne razgovaraju previše o pravu, ali “Lex Perković” i njegove poznate neodumice oko zastare kao prepreke za izručivanje traženih Hrvata, na vrijeme su pretresli. Oboje su dijelili stav da je zastara prepreka izručenju, iako su kolege s Vrhovnog suda drukčijeg mišljenja.

“Znate, uvijek vijeće donosi odluku”, govori nam sudac koji je upravo zbog toga što je bio nadglasan u odlučivanju o jednom izručenju odlučio javno podijeliti svoje neslaganje s kolegama.

Suđenje za primanje mita

Na opasku da je slika o hrvatskom pravosuđu već nekoliko godina vrlo loša i da ga se percipira kao korumpirano, nesposobno i neučinkovito odgovara: “To je kriva slika. Korumpiranost je vrlo težak izraz i ne bismo smjeli govoriti o njoj bez čvrstih dokaza. U dva navrata sudio sam sucima za primanje mita, i moram vam reći da pravosuđe u takvim situacijama reagira i odgovarajućom kaznom. Tu ne vrijedi ona premisa da ‘vrana vrani oko ne kopa’ ili da ‘ruka ruku mije’. Jer sudac koji je korumpiran blati i mene i sve ostale časne i poštene kolege. Suci vrlo jasno žele očistiti redove od tih ‘mangupa’.

U dva navrata sudio sam sucima za mito. Sudac koji je korumpiran blati i mene i sve ostale časne kolege. Suci vrlo jasno žele očistiti redove od tih mangupa.

Druga je priča kad netko spominje korumpiranost sudaca jer je nezadovoljan presudom. Laici često, kad izgube spor, tvrde da je protivna strana potplatila suca. To je u 99,9 posto slučajeva šuplja priča.

Neučinkovitost pravosuđa također treba razdvojiti. Tu se misli prije svega ne brzinu rješavanja predmeta, što u kaznenom sudovanju ide relativno dobro. No, veliki je problem u građanskim predmetima. Pokušalo mu se doskočiti izmjenom zakona koja kaže da drugostupanjski sud može samo jednom ukinuti presudu, ali da drugi put, smatra li da bi je ponovno trebalo ukinuti, mora sam provesti raspravu i donijeti odluku. Tih rasprava na drugostupanjskom sudu bilo je zanemarivo malo, uglavnom su presude potvrđivane. Ali sada na Vrhovnom sudu imamo čak 16 tisuća zahtjeva za revizijom takvih procesa. Dakle, ništa se nije postiglo.

Trajanje procesa

I na (ne)sposobnost pravosuđa gleda se uglavnom kroz velike predmete. Nemojmo zaboraviti da su u tim slučajevima presude ukinute uglavnom zbog određenih povreda zakona ili Ustava. Osobno ne bih volio da mi presuda bude potvrđena, a da ostaju sumnje u zakonitost ili ustavnost postupka u kojem je takva presuda donesena. Neke stvari jednostavno traju.

Sve političke stranke sada traže ubrzanje sudskih procesa. S tim se slažu i suci, ali se istodobno pitaju – ‘kako’. Ako idemo to karikirati do kraja, možemo propisati da postupci traju maksimalno šest mjeseci ili da se mogu provesti maksimalno tri dokaza. Tko bi htio takvu pravdu?

Po mojoj procjeni, Milan Bandić prekršio je uvjete jamstva. Ne slažem se s odlukom Ustavnog suda o tom slučaju.

Zbog zakonskog okvira npr. Županijski sud u Zagrebu se jednostavno guši u kaznenoj grani sudovanja, i to nije moguće ubrzati bez intervencije u zakonske norme koje propisuju nadležnost i sastav suda. Mislim da bi npr. Županijski sud u Velikoj Gorici, sada kada je napravljena reorganizacija sudova, mogao preuzeti dio uskočkih predmeta ili procesa zbog ratnih zločina. No, inicirati izmjenu zakona može samo ministarstvo”.

TELEGRAM: Ima li zbog ukidanja presuda tenzija između Vrhovnog suda RH i Županijskog suda u Zagrebu ?

KOS: Županijski sud u Zagrebu najopterećeniji je sud u državi, a prema mome mišljenju postupa u najsloženijim predmetima i radi golemi posao. Većina presuda s tog suda biva potvrđena, kao i većina presuda ostalih sudova u državi. No, percepcija javnosti usmjerena je na sedam ili osam kapitalnih predmeta što ih taj sud vodi i kada se u nekom od njih ukine presuda stvara se generalizirajuća slika, koja je pogrešna.

Tu se ne radi ni o kakvim osobnim animozitetima sudaca, kako se također često, ali potpuno krivo, pokušava prezentirati u javnosti. Nemojte zaboraviti da odluku ne donosi jedan sudac nego sudsko vijeće. Predsjednik vijeća je prvi među jednakima. Osobnost je isključena.

Vrhovni sud je jednostavno nadređen i Županijskom sudu u Zagrebu i drugim županijskim sudovima, i kontrolira njihove odluke u okviru onoga što je istaknuto u žalbama. Ako pak uočimo pogrešku na koju po službenoj dužnosti moramo reagirati, također to činimo, ali samo u okvirima propisanim zakonom, i nikada po osobnim razlozima.

Vidite, u tzv. “slučaju Sanader” presuda je ukinuta zbog tzv. konfrontacijskog prava, odnosno prava obje strane da ispituju okrivljenika ili svjedoka. To pravno promišljanje došlo je k nama preko Europskog suda za ljudska prava.

Sudac Kos snimljen prošlog tjedna u svom kabinetu u prostorijama Vrhovnog suda na zagrebačkom Zrinjevcu
Sudac Kos snimljen prošlog tjedna u svom kabinetu u prostorijama Vrhovnog suda na zagrebačkom Zrinjevcu Vjekoslav Skledar

“Jesmo li normalni?”

Prije deset godina taj pravni institut kod nas jednostavno nije postojao. To je “naknadna pamet” preko koje se sada, sa značajnim vremenskim odmakom, neke stvari problematiziraju.

Ne vidim kako jamstvo može zamijeniti istražni zatvor zbog opasnosti od ponavljanja djela. Nekad se koristilo samo za opasnost od bijega.

Tako smo na Vrhovnom sudu u RH nedavno imali nekoliko predmeta u kojima su okrivljenici već izdržali kazne, a nakon zahtjeva za zaštitu zakonitosti koji je podnio DORH presude su ukinute. Predmeti su vraćeni na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, ali je možda u međuvremenu došlo i do zastare. Ne bi me iznenadilo da sada netko pita jesmo li mi u pravosuđu normalni! Osim toga, te osobe mogu sada tražiti odštetu za nezakonito lišavanje slobode.

TELEGRAM: Smatrate li da se u posljednje vrijeme Ustavni sud RH previše upliće u samu suštinu optužbi, kao što se već moglo čuti od nekih sudaca?

KOS: Ustavni sud RH ima svoju Ustavom određenu zadaću koju u potpunosti ostvaruje. Između ostalog, njegova zadaća je odlučivati o onim povredama Ustava istaknutima u ustavnoj tužbi. Ono što ponekad stvara zabunu u stručnoj javnosti je što se taj sud u nekim svojim odlukama upušta i u puno šire elaboracije. Znam da su me pojedine odluke Ustavnog suda doista iznenadile jer se otišlo toliko daleko da su drukčije vrednovane već utvrđene činjenice, te su čak davani i naputci kako u budućnosti trebaju biti riješena određena pravna i činjenična pitanja. A na njih se nije odnosila ustavna tužba.

Čudna formulacija

TELEGRAM: Zar se to nije dogodilo i u slučaju odluke o istražnom zatvoru za Ivu Sanadera?

KOS: To je posebna “priča”. Tu je Ustavni sud usvojio tužbu navodeći da je Vrhovni sud povrijedio Sanaderu ustavom i međunarodnim pravom zajamčeno pravo na slobodu određujući mu istražni zatvor bez da je za to imao valjanu osnovu. Istodobno ga je “ostavio” u tom istražnom zatvoru još sedam dana. Pa, ako je danas Ustavni sud utvrdio da mu je povrijeđeno pravo na slobodu znači li to da bi od tog datuma bio protuustavno lišen slobode? Bi li zbog toga eventualno ostvario i pravo na odštetu? To je bila malo čudna formulacija, koju je “popravio” Županijski sud u Zagrebu promptno ukinuvši istražni zatvor, pa čak odlučujući i bez sudskog spisa.

TELEGRAM: Kad smo već kod Ustavnog suda, kako gledate na slučaj sutkinje Slavice Banić koja je “uhvaćena u komunikaciji” s prijateljem Zdravka Mamića oko podnošenja zahtjeva za ocjenu ustavnosti Zakona o sportu. Je li vam, kao sucu, njezino obrazloženje kontakata s osobama bliskima Mamiću dostatno?

KOS: Ne znam ništa o sadržaju navodnih razgovora sutkinje Banić s osobama koje se spominju u medijima. Međutim, mi suci imamo kodeks sudačke etike koji nam brani davanje pravnih savjeta bilo kome. Moramo se kloniti i onih ponašanja koja bi, možda ostalima bila normalna, no za nas suce nisu prihvatljiva. Svaki sudac bi, kada ima određeni slučaj, trebao oko sebe iz “higijenskih razloga” napraviti jednu “sterilnu zonu”.

Stegovna odgovornost ustavnih sudaca nije definirana. Očito je u pitanju zbor časnih ljudi, pa im to i ne treba.

Nitko ne tvrdi da se nekim razgovorom na suca automatski utječe, ali sudac mora u javnosti osnaživati osjećaj svoje nepristranosti pa tako i izbjegavajući određene osobne kontakte. Ne mogu zamjeriti ljudima koji sumnjičavo gledaju na motive čestih kontakata sudaca s osobama koje imaju postupke na sudu ili bi ih mogle imati. Potreba jačanja percepcije nepristranosti sudaca najbolje se vidjela iz odluke predsjednika Vrhovnog suda RH o izuzeću suca Turudića iz predmeta Sanader.

To je učinjeno zbog percepcije javnosti da ponovljeni postupak vodi sudac koji nije opterećen preduvjerenjima bilo o krivnji optuženika bilo o odluci kojom je ukinuta njegova ranija presuda.

TELEGRAM: Tko bi u slučaju kao što je onaj sutkinje Banić trebao snositi odgovornost – ona sama ili predsjednica Ustavnog suda?

KOS: Na temelju podataka koji su mi poznati, o bilo čijoj odgovornosti ne mogu i ne želim govoriti. Načelno u pogledu pitanja odgovornosti sudaca Ustavnog suda, način prestanka njihove dužnosti definiran je zakonom i Ustavom, no njihova stegovna odgovornost nije. Očito je u pitanju izbor časnih ljudi da im posebno pitanje stegovne odgovornosti i ne treba.

TELEGRAM: Moraju biti toliko časni da im se još jednog člana ne može ni pronaći?

KOS: Znate, radio sam na Kodeksu sudačke etike i prva nam je ideja bila napisati samo: “Sudac mora biti sudac”. No kako smo svi ipak samo ljudi, napravili smo jedan širi akt normirajući ponašanja koja treba označiti kao neetična i propisali postupak utvrđenja te neetičnosti. Iako je svakom laiku jasno da “sudac mora biti sudac”.

TELEGRAM: Možda “najteže” procesne posljedice imat će odluka Ustavnog suda u “slučaju Bandić” u kojoj je ocijenjeno da gradonačelnik nije prekršio uvjete jamstva jer nije počinio isto kazneno djelo zbog kakvog se već našao pod istragom. Kako vi gledate na tu odluku?

KOS: Ustavni sud, uz brojne iznimno vrijedne odluke, u povodu ove ustavne tužbe dao je izrazito usko tumačenje što je prihvaćeno i od strane Županijskog suda u Zagrebu. Osobno se ne slažem s tom odlukom i ne mislim da ju treba tumačiti baš tako usko. Naime, kod Milana Bandića je određeno jamstvo kao zamjena za istražni zatvor zbog bojazni da bi on boravkom na slobodi mogao ometati nesmetani tijek kaznenog postupka, između ostalog i utjecajem na svjedoke, te je bilo detaljno navedeno na koje svjedoke ne smije utjecati.

Sudac mora u javnosti osnaživati osjećaj svoje nepristranosti, pa tako i izbjegavajući određene osobne kontakte.

Tumačenje da neki drugi način ometanja istrage, pa tako i osnovana sumnja da je počinjeno novo kazneno djelo upravo radi ometanja istrage, po mojoj osobnoj ocjeni znači da je prekršio uvjete jamstva.

Problematika jamčevine

TELEGRAM: Je li jamstvo prema vašem mišljenju izgubilo smisao, jer vidimo izricanje milijunskih iznosa jamčevine?

KOS: Jamstvo je dugo bilo samo zamjena za određivanje istražnog zatvora zbog opasnosti od bijega. Onda je to promijenjeno na sve istražnozatvorske osnove. Ja ne vidimo kako jamstvo može zamijeniti istražni zatvor zbog opasnosti od ponavljanja djela. No njegove visine kako ih sudovi određuju doista su problem. Tvrdim kako iznos jamstva nije kupnja prava na bijeg. Ono ne smije biti astronomsko nego u razumnim iznosima s obzirom na težinu kaznenog djela i imovno stanje okrivljenika, te kao takvo biti dostupno svakome. Ne smije ga se povezivati s iznosom štete za koju se netko sumnjiči.

TELEGRAM: Ali upravo to se događa.

KOS: Da, događaju se naopake stvari. Ne podržavam ove odluke s milijunskim jamstvima. Realno bi bilo izreći jamstvo od 10 ili 20 mjesečnih plaća. I to je puno novca.

U odnosu na potencijalnu štetu okrivljenik je još uvijek nedužan, a ta šteta i ne može biti namirivana iz iznosa eventualno propalog jamstva. Jamstvo se uplaćuje u državni proračun ako se prekrše uvjeti jamstva.

TELEGRAM: Može li jamčevina uopće garantirati da netko neće pokušati utjecati na svjedoke?

KOS: To je nemoguće garantirati.

TELEGRAM: Bandić je čak i pokušao utjecati na svjedoke iako je platio jamčevinu?

KOS: Ponovit ću da na institut jamstva ne gledam tako usko kako je ono postavljeno u odluci Ustavnog suda u slučaju Bandić.

Ako će se s jamčevinama nastaviti ovako licitirati, bolje da sudovi kažu: “Nema tog iznosa za koji ćemo te pustiti na slobodu”.

Osobno zagovaram izmjene zakona kojima jamčevina ne bi mogla zamijeniti opasnost od ponavljanja djela ili njegove teške okolnosti kao razloge za određivanje istražnog zatvora, dok bi se za opasnost od bijega i opasnost od ometanja postupka i dalje mogla određivati jamčevina.

TELEGRAM: Vratimo se još malo na suce. Nakon propalog natječaja za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, ali i tijekom izbora za suce tog suda, ponovno je aktualizirano pitanje načina izbora sudaca. Je li taj postupak prema vašem mišljenju pravedan. I vaša supruga sudjelovala je u jednom od posljednjih natječaja.

KOS: Da, moja supruga se natjecala za Županijski sud u Zagrebu iako je ona i sada sudac županijskog suda, i to u Velikoj Gorici. Željela je, u okvirima posla koji već sada obavlja, malo skratiti putovanje do posla, i tako si olakšati život, no nije prošla.

No, podsjetio bih vas na ranija vremena kada nije bilo nikakvih kriterija za izbor sudaca, što je, naravno, bilo jako loše. Iskorak iz tih vremena je bio u slučajevima izbora sudaca na Vrhovni sud kada je sjednica kaznenog odjela Vrhovnog suda davala prednost određenim kandidatima i Državno sudbeno vijeće uvijek je izabralo kandidata za koga je “prednost” dana. Kasnije su se počela uvoditi mjerila, ali su se ta mjerila pretvorila u svoju suprotnost.

TELEGRAM: Zašto to mislite?

KOS: Zato što je potrebno golemo administriranje da se utvrde određeni bodovi, što čak dovodi do toga da suci fabriciraju određene predmete ne bi li dobili veći broj bodova. To je neprihvatljivo.

Aktualno Državno sudbeno vijeće odstupilo je od ranijeg stava da bi broj skupljenih bodova bio “apsolutna istina”, što je doduše napredak, ali i klopka. Naime, i tu je moguće manipuliranje, zbog “dogovora” učinjenih u neformalnim krugovima uoči izbora.

Nakon toga se još i tajno glasa.

TELEGRAM: Kako je moguće da netko s najvećim brojem bodova ipak ne bude izabran?

KOS: Podržavam takvo pravo odlučivanja DSV-a, no svoju bi odluku trebali posebno pažljivo obrazložiti. Ovako ne znamo tko se i čime prilikom tajnog glasovanja rukovodio. Mislim da je to problem.

Izbor suca nije izbor stroja, ne gledamo performanse kao kod kupnje automobila. Sudac mora biti čovjek i valja ga u trenutku izbora ocjenjivati i kao čovjeka. Na kraju predsjednik suda mora odgovarati za rad svog suca s čijim izborom nije imao apsolutno ništa.


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 5.12.2015.

Ana Raić Knežević
Telegram autor
1459 članaka Više o autoru
Više s weba