Malo star… Okej, malo zreliji će se sjetiti sirena. Da, onih sirena. Četvrtog svibnja u 15.05 u cijeloj zemlji, onoj od Vardara do Triglava, zavijale su sirene kako bi narodi i narodnosti zastali i u tišini odali počast svom najvećem sinu. Radilo se, naravno, o totalitarnoj gluposti koja je zaboravljena istog trena kad je bilo jasno da na demokratskim izborima pobjeđuju neki drugi najveći sinovi. Ipak, sirene su ono što prvo pada na pamet za večeras, negdje oko 21 sat i 10 minuta.
Tad je, naime, u studenoj noći studenog 2107. godine na parkiralištu željezničkog kolodvora u Tovarniku ustanovljena smrt Madine Hussiny, migrantice iz Afganistana koju je udario vlak, nakon neuspješnog kočenja i upotrebe sirene na lokomotivi. Nije uspjela napuniti ni šest godina.
Sirene koje padaju na pamet, međutim, nisu one koje bi trebale tuliti u počast djevojčici paloj u neposrednoj blizini granice koja bi tako htjela postati schengenskom. Sirene bi trebale zavijati za uzbunu.
Početak dodatnog pritiska ne samo na migrante
Ovdje sad nema smisla ponavljati sve ono što možda upućuje na krivnju domaće granične policije, pa posljedično i politike Hrvatske prema migracijama, još posljedičnije i resornog ministra Davora Božinovića, pa ultimativno posljedično i premijera Andreja Plenkovića, za nesreću koja se dogodila tog dana stotinjak metara u teritoriju Republike Srbije. Uzbuna bi trebala biti označena zbog onog što se dogodilo poslije. I još se događa.
Naime, pogibija Madine Hussiny označila je početak ne samo dodatnog pritiska na migrante na granicama Hrvatske, već i sve ozbiljniji stisak države za nevladine udruge koje se bave pomaganjem migrantima, sve otvoreniji prezir prema pučkoj pravobraniteljici koja nije htjela odustati od obavljanja svog posla, a urodio je i prvom nepravomoćnom sudskom presudom aktivistu za kojeg se tvrdi da je nenamjerno i možda u ožujku ove godine pomogao migrantskoj obitelji u nezakonitom prelasku hrvatske granice. I da, obitelj o kojoj je riječ u presudi obitelj je Madine Hussiny.
Kronika jednog društva koje nestaje
Stvari su, međutim, još gore. Odvjetnici obitelji Hussiny dugo je bio zabranjen kontakt s njenim klijentima, a protiv njenog ureda i nekoliko nevladinih udruga su se provodili policijski izvidi zbog navodnog falsificiranja punomoći. U optužnom prijedlogu protiv nepravomoćno osuđenog aktivista udruge Are You Syrious tražila se zabrana rada udruge. Centru za mirovne studije nakon 15 godina MUP nije produžio ugovor o međusobnoj suradnji na području pružanja podrške tražiteljima međunarodne zaštite smještenima u prihvatilišta za tražitelje azila. Pučkoj pravobraniteljici ne samo da MUP više ne daje odgovore na pitanja koja njen Ured postavlja, nego se djelatnicima njenog Ureda i njoj osobno više ne dozvoljava uvid u policijske evidencije, na koji imaju zakonsko pravo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kronika razvoja događaja nakon nesretne pogibije djevojčice iz Afganistana stoga je kronika društva koje se zatvara i, kotu po kotu, zapravo nestaje. Birokratski cinizam tog procesa možda se najlakše može naslutiti u Izvješću ministra unutarnjih poslova o obavljanju policijskih poslova u 2017. godini. U njemu nema ni slova o onome što se dogodilo na parkiralištu željezničkog kolodvora u Tovarniku, u 21:10, prije točno godinu dana.
Dijete bez svijesti, s otvorenom ranom na potiljku
A bila je drama, čak i u verziji događaja iz priopćenja Ministarstva unutarnjih poslova. Nakon udara vlaka do hrvatske granične policije su dotrčali Madinina majka i muška osoba s ranjenim djetetom u naručju. Policijski službenici su odmah zatražili dolazak Hitne pomoći, no kako se do mjesta na kojem su se nalazili bilo teško probiti poljskim putem, Madininu majku i dijete bez svijesti, s otvorenom ranom na potiljku su policijski službenici ukrcali u teretno policijsko vozilo i odjurili do parkinga željezničkog kolodvora gdje su dočekali ekipu Hitne pomoći. Uzalud.
Ministar Božinović je najbliže cijelom ovom košmaru u svom Izvješću o policijskom aktivnostima za 2017. godinu došao u poglavlju Nezakonite migracije: “Najzastupljeniji su državljani Afganistana, Kosova, Turske, Albanije i Pakistana”. Hrvatski sabor je Izvješće usvojio 28. rujna, većinom glasova.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prije točno godinu dana poginula je Madina. Sve što se kasnije događalo kronika je društva koje zapravo nestaje
Što smo o sebi naučili iz birokratskog cinizma koji je pratio smrt djevojčice iz Afganistana
Pogibija Madine Hussiny označila je početak ne samo dodatnog pritiska na migrante na granicama Hrvatske, već i sve ozbiljniji stisak države za nevladine udruge koje se bave pomaganjem migrantima, sve otvoreniji prezir prema pučkoj pravobraniteljici koja nije htjela odustati od obavljanja svog posla, a urodio je i prvom nepravomoćnom sudskom presudom aktivistu za kojeg se tvrdi da je nenamjerno i možda u ožujku ove godine pomogao migrantskoj obitelji u nezakonitom prelasku hrvatske granice. I da, obitelj o kojoj je riječ u presudi obitelj je Madine Hussiny
Malo star… Okej, malo zreliji će se sjetiti sirena. Da, onih sirena. Četvrtog svibnja u 15.05 u cijeloj zemlji, onoj od Vardara do Triglava, zavijale su sirene kako bi narodi i narodnosti zastali i u tišini odali počast svom najvećem sinu. Radilo se, naravno, o totalitarnoj gluposti koja je zaboravljena istog trena kad je bilo jasno da na demokratskim izborima pobjeđuju neki drugi najveći sinovi. Ipak, sirene su ono što prvo pada na pamet za večeras, negdje oko 21 sat i 10 minuta.
Sirene bi danas trebale zavijati za uzbunu
Tad je, naime, u studenoj noći studenog 2107. godine na parkiralištu željezničkog kolodvora u Tovarniku ustanovljena smrt Madine Hussiny, migrantice iz Afganistana koju je udario vlak, nakon neuspješnog kočenja i upotrebe sirene na lokomotivi. Nije uspjela napuniti ni šest godina.
Sirene koje padaju na pamet, međutim, nisu one koje bi trebale tuliti u počast djevojčici paloj u neposrednoj blizini granice koja bi tako htjela postati schengenskom. Sirene bi trebale zavijati za uzbunu.
Početak dodatnog pritiska ne samo na migrante
Ovdje sad nema smisla ponavljati sve ono što možda upućuje na krivnju domaće granične policije, pa posljedično i politike Hrvatske prema migracijama, još posljedičnije i resornog ministra Davora Božinovića, pa ultimativno posljedično i premijera Andreja Plenkovića, za nesreću koja se dogodila tog dana stotinjak metara u teritoriju Republike Srbije. Uzbuna bi trebala biti označena zbog onog što se dogodilo poslije. I još se događa.
Naime, pogibija Madine Hussiny označila je početak ne samo dodatnog pritiska na migrante na granicama Hrvatske, već i sve ozbiljniji stisak države za nevladine udruge koje se bave pomaganjem migrantima, sve otvoreniji prezir prema pučkoj pravobraniteljici koja nije htjela odustati od obavljanja svog posla, a urodio je i prvom nepravomoćnom sudskom presudom aktivistu za kojeg se tvrdi da je nenamjerno i možda u ožujku ove godine pomogao migrantskoj obitelji u nezakonitom prelasku hrvatske granice. I da, obitelj o kojoj je riječ u presudi obitelj je Madine Hussiny.
Kronika jednog društva koje nestaje
Stvari su, međutim, još gore. Odvjetnici obitelji Hussiny dugo je bio zabranjen kontakt s njenim klijentima, a protiv njenog ureda i nekoliko nevladinih udruga su se provodili policijski izvidi zbog navodnog falsificiranja punomoći. U optužnom prijedlogu protiv nepravomoćno osuđenog aktivista udruge Are You Syrious tražila se zabrana rada udruge. Centru za mirovne studije nakon 15 godina MUP nije produžio ugovor o međusobnoj suradnji na području pružanja podrške tražiteljima međunarodne zaštite smještenima u prihvatilišta za tražitelje azila. Pučkoj pravobraniteljici ne samo da MUP više ne daje odgovore na pitanja koja njen Ured postavlja, nego se djelatnicima njenog Ureda i njoj osobno više ne dozvoljava uvid u policijske evidencije, na koji imaju zakonsko pravo.
Kronika razvoja događaja nakon nesretne pogibije djevojčice iz Afganistana stoga je kronika društva koje se zatvara i, kotu po kotu, zapravo nestaje. Birokratski cinizam tog procesa možda se najlakše može naslutiti u Izvješću ministra unutarnjih poslova o obavljanju policijskih poslova u 2017. godini. U njemu nema ni slova o onome što se dogodilo na parkiralištu željezničkog kolodvora u Tovarniku, u 21:10, prije točno godinu dana.
Dijete bez svijesti, s otvorenom ranom na potiljku
A bila je drama, čak i u verziji događaja iz priopćenja Ministarstva unutarnjih poslova. Nakon udara vlaka do hrvatske granične policije su dotrčali Madinina majka i muška osoba s ranjenim djetetom u naručju. Policijski službenici su odmah zatražili dolazak Hitne pomoći, no kako se do mjesta na kojem su se nalazili bilo teško probiti poljskim putem, Madininu majku i dijete bez svijesti, s otvorenom ranom na potiljku su policijski službenici ukrcali u teretno policijsko vozilo i odjurili do parkinga željezničkog kolodvora gdje su dočekali ekipu Hitne pomoći. Uzalud.
Ministar Božinović je najbliže cijelom ovom košmaru u svom Izvješću o policijskom aktivnostima za 2017. godinu došao u poglavlju Nezakonite migracije: “Najzastupljeniji su državljani Afganistana, Kosova, Turske, Albanije i Pakistana”. Hrvatski sabor je Izvješće usvojio 28. rujna, većinom glasova.