Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Priznajemo, ponekad je teško pratiti događaje oko Brexita. Telegramova analitičarka izvukla je najbitnije

Evo zašto bi se prijevremeni izbori u prosincu mogli pretvoriti u drugi referendum o EU

ZADNJA IZMJENA: stu 3, 2019
Foto: Getty Images

U proljeće 2017. godine, Theresa May povukla je riskantan potez koji će presuditi njezinom premijerskom mandatu. Britanska premijerka raspisala je prijevremene izbore, računajući da će učvrstiti vlast i olakšati si poziciju u pregovorima s Europskom unijom o Brexitu. Taj joj se manevar obio o glavu: konzervativci su izgubili većinu koju su dotad imali, što je, pokazalo se kasnije, bio ključni razlog zbog kojeg May nije uspjela potvrditi sporazum o Brexitu u parlamentu. Nakon tri parlamentarne odbijenice i dvije odgode Brexita, Theresa May je pred ljeto ove godine podnijela ostavku.

Dvije i pol godine nakon što se bivša britanska premijerka kockala s izborima (i izgubila), njezin nasljednik u Downing Streetu Boris Johnson našao se u sličnoj situaciji. Parlament je, u četvrtom pokušaju, udovoljio njegovoj želji za izvanrednim izborima pa će Britanci 12. prosinca opet na birališta, treći put u četiri godine. Kao što je Theresa May očekivala da će joj izbori donijeti komotnu većinu za provedbu njezine verzije Brexita, i Johnson računa da će mu birači dati većinski mandat da Ujedinjeno Kraljevstvo izvede iz EU-a pod svojim uvjetima.

Theresa May vs. Boris Johnson

Postoje određene, ne baš zanemarive razlike između pozicije bivše britanske premijerke i njezinog nasljednika. Tvrdi zagovornici Brexita, uključujući i one u redovima torijevaca, Theresu May nisu smatrali uvjerljivom kad je u pitanju Brexit. Iako nije bila eksponirana u referendumskoj kampanji 2016., nedvosmisleno je podržavala službenu politiku tadašnje vlade Davida Camerona da bi za Britaniju bilo bolje da ostane u EU. Johnson nema tih problema, on je uvjereni i uvjerljiviji Brexiteer. Naštetiti mu može tek to što u petak, 1. studenog, Britanija još nije bila izvan EU-a, mada je Johnson čvrsto obećavao da će biti.

Druga je bitna razlika što su za Johnsona, za razliku od May, prijevremeni izbori praktički bili jedini izlaz. Već je u rujnu, mjesec i pol nakon što je zasjeo u premijersku stolicu, bilo jasno da u parlamentu nema većinu – počeo je redom gubiti glasovanja u Westminsteru. Većinu je, doduše, i svjesno žrtvovao kada je iz stranke izbacio 21 pobunjenog torijevca, koji su se svrstali uz oporbu u pokušaju da zaustave Brexit bez sporazuma s EU-om. Stranačka stega Johnsonu je, očito, bila bitnija. No, i s tako nepovoljnom situacijom u parlamentu, uspio je stići dalje od svoje prethodnice. Sporazum Therese May s EU-om zastupnici su triput odbacili. Johnsonov dogovor s Bruxellesom zastupnici su u principu podržali, glasovali su da prijedlog zakona o provedbi njegovog sporazuma ide u drugo čitanje (ali je sve stopirano jer su odbili premijerov zahtjev da ratifikaciju odrade u samo tri dana).

Kako se istopila prednost torijevaca

Johnsonov zahtjev za prijevremenim izborima dijelom je motiviran i trenutno povoljnim anketama za konzervativce. Istraživanja javnog mnijenja daju im prednost pred Laburističkom strankom i do 15 postotnih bodova. Torijevci se uglavnom kreću između 36 i 41 posto podrške, dok su laburisti na 22 do 26 posto. No, pouka je prošlih izbora da se to ne mora tako uvjerljivo preslikati na rezultate. U travnju 2017., kada je May najavila izvanredne izbore, laburisti su bili na oko 25 posto. Mjesec i pol prije izlaska na birališta (dakle, otprilike jednako vremena koliko je do izbora ostalo i sada) torijevci su imali anketnu potporu od 44 do čak 48 posto. Ta se prednost – uvjerljivija nego što je imaju danas – velikim dijelom i zbog snažne kampanje oporbene stranke i nedovoljno uvjerljive kampanje konzervativaca, do izbora istopila na manje od sedam postotnih bodova.

Uz to, treba uzeti u obzir i izborni sustav. Ankete se rade kao da je cijela zemlja jedna izborna jedinca, a u stvarnosti se većinskim sustavom bira po jedan kandidat u 650 izbornih okruga. Onaj tko dobije relativnu većinu u okrugu, prolazi. Svi ostali ostaju bez mandata. To što neka stranka ima, recimo, deset posto podrške u anketama, ne jamči da će uopće osvojiti mandat. Dakle, stranka može dobiti značajan broj glasova, ali niti jedan mandat jer su ti glasovi jednako raspršeni po cijeloj zemlji, a nisu koncentrirani u jednom izbornom okrugu u kojem je za mandat potrebno osvojiti relativnu većinu.

Predviđanja izbornih rezultata ipak zasad daju značajnu prednost konzervativcima, koji bi, ako se ankete preslikaju na birališta, u novom sazivu britanskog parlamenta mogli imati komotnu poziciju. Electoral Calculus im prognozira 76 mandata više od oporbe. Ali i oni upozoravaju da se prognoze mogu pokazati pogrešnima, ovisno o nekoliko faktora. Jedan od njih, koji bi na ovim izborima mogao biti ključan, jest tzv. taktičko glasovanje. Upravo je to razlog zašto su rezultati izbora u Britaniji prilično nepredvidljivi.

Izbori kao drugi EU referendum

Birači uobičajeno biraju kandidate ovisno o politikama koje ti kandidati zastupaju. Najavljuju li, recimo, više poreze ili porezno rasterećenje. Ili – žele li privatizirati zdravstvo ili ulagati još javnog novca u zdravstveni sustav pod paskom države. Višegodišnje natezanje oko Brexita u Britaniji, međutim, dovodi do toga da tradicionalna podjela lijevo-desno, laburisti-konzervativci, ustupa mjesto novoj liniji razdvajanja birača: jesu li za Brexit ili su protiv njega.

U takvim okolnostima, birači bi se mogli okrenuti taktičkom glasovanju: umjesto da biraju između konzervativaca, laburista, liberala… birat će kandidate ovisno o tome koju verziju Brexita ti kandidati zastupaju i koliko se ta verzija poklapa sa željama određenog birača. Dakle, birači koji su tradicionalno glasovali za jednu političku stranku, mogli bi podržati kandidata druge, suparničke stranke, ako taj kandidat bolje odražava njihov stav kad je u pitanju Brexit.

Političke stranke, kao i zagovornici/protivnici Brexita, to već sad obilato koriste i nastoje pretvoriti prosinačke izbore u svojevrsni drugi referendum, glasovanje za ili protiv Brexita (onaj pravi referendum, bio je, naravno, 2016. i na njemu je pobijedila opcija za izlazak). Pritom svaka od većih političkih stranaka zastupa svoju verziju britanskog izlaska iz Europske unije.

Kakav Brexit misle provesti?

Konzervativci žele provesti sporazum o razdruživanju koji je dogovorio njihov lider, Boris Johnson, i izvesti Britaniju iz EU-a najkasnije do kraja siječnja 2020. godine (što je novi, nedavno dogovoreni rok za Brexit). Žestoko se protive novom referendumu. Laburisti pod vodstvom Jeremyja Corbyna obećavaju da će u roku od šest mjeseci ispregovarati bolji sporazum s EU-om i onda ga dati na referendum na kojem bi Britanci birali između Brexita (uređenog njihovim sporazumom) i ostanka u Europskoj uniji. Corbyn, koji je daleko skeptičniji prema EU od prosječnog laburističkog simpatizera, pritom ne želi otkriti kako bi on sam glasovao.

Liberalni demokrati žele stopirati Brexit. Njihova čelnica Jo Swinson obećava da će, ako dobiju većinu u parlamentu, opozvati članak 50. (koji regulira povlačenje neke države članice iz EU-a), čak i bez novog referenduma. Očito smatra da bi većina glasova birača za njezinu stranku bila dovoljan dokaz da Britanci više ne žele napustiti EU, pa da novo izjašnjavanje ne bi bilo potrebno (takva bi odluka zasigurno izazvala puno kontroverzi). Budući da će im većina sigurno izmaknuti, liberali će onda nastaviti zagovarati drugi referendum. Protiv Brexita je i Škotska nacionalna stranka (SNP) koja se zalaže za novi referendum.

Izborni paktovi o (ne)napadanju

Ako se birači odluče na taktičko glasovanje, bit će ključno i kakvu će taktiku primijeniti političke stranke. S obzirom na većinski izborni sustav, oporbene stranke sklone drugom referendumu i(li) stopiranju Brexita svoje bi šanse na biralištima u prosincu mogle povećati međusobnom suradnjom. To ne podrazumijeva nužno nekakvu koaliciju (osim oko Brexita, u drugim politikama ionako se teško mogu usuglasiti), nego predizborni pakt o suradnji: umjesto da svaka stranka ide sa svojim kandidatom, da u pojedinim izbornim okruzima zajednički podrže kandidata koji ima najviše šanse za prolazak. Tako bi spriječili da se njihovi kandidati po izbornim jedinicama međusobno bore za glasove istih birača i da onda, zato što su glasovi raspršeni, nijedan od tih kandidata ne osvoji mandat. Što bi na ruku, dakako, išlo konzervativcima, kao pojedinačno najjačoj stranci.

Sličan pakt Johnsonovim konzervativcima nudi Nigel Farage, osnivač Stranke Brexit kojoj je naziv ujedino i program. Po anketama, njegovu stranku trenutno podržava između sedam i 13 posto birača, ali bi joj mandati u parlamentu svejedno mogli izmaknuti zbog većinskog izbornog sustava. Farage torijevcima nudi da u onim izbornim okruzima u kojima imaju veće šanse od njega, Stranka Brexit ne kandidira nikoga (vrijedi i obratno, da torijevci prepuste neke okruge njegovoj stranci) kako se glasovi zagovornika Brexita ne bi raspršili, podijelili između dvojice kandidata, nego kanalizirali prema jednoj političkoj opciji i tako osigurali mandat.

Uvjet za suradnju je da Johnson odustane od svog sporazuma s EU-om. Dok Johnson svoj sporazum kiti epitetima poput „sjajan” i „izvrstan”, Farage preferira neuređeni Brexit. Suradnja je zato zasad na dugom štapu. Uostalom, Stranka Brexit ne mora nužno oduzeti glasove torijevcima. Moguće je da će im se preliti i dio glasova tradicionalnih birača laburista. U pojedinim izbornim okruzima, koji su na referendumu glasovali za Brexit, laburistički simpatizeri mogli bi okrenuti leđa Corbynovoj stranci i tako neizravno povećati šanse konzervativcima.

Kad se u srpnju 2016. godine, nekoliko tjedana nakon referenduma i ostavke Davida Camerona, natjecala za čelnicu konzervativaca, Theresa May izrekla je sad već famoznu rečenicu „Brexit means Brexit”. Brexit je u međuvremenu vrlo uspješno eskivirao svakom pokušaju da ga se doista definira: hoće li se, kad i pod kojim uvjetima dogoditi. Tri i pol godine i tri odgode kasnije, Britanci će tek na prosinačkim izborima možda uspjeti dešifrirati što Brexit doista znači.

Irena Frlan Gašparović
Telegram autor
181 članak Više o autoru
Više s weba