Republika Srpska sve to nije, koliko god njeni politički lideri uvjeravali vlastite građane i one koji su to spremni slušati u diplomatskom svijetu, da jest. I baš zato što entitet nije država, niti je suveren, Milorad Dodik može voditi politiku posve lišen ikakvih međunarodnih obaveza i balansiranja između odnosa.
Može, ali to nema nikakvog efekta, jer su njegove stvarne ovlasti limitirane isključivo na prostor vlastitog entiteta. Upravo zbog toga trolist Dodik-Putin-Lavrov zvuči samorazumljivo kao kultni album ‘Rijeka-Paris-Texas’, dok Vučić umjesto Dodika ne bi tako zvučao.
‘Dodikov posjet Rusiji može se promatrati iz četiri strane’
Dodikov posjet Rusiji koji je na Radio televiziji Republike Srpske predstavljen kao vrhunac diplomatskog uspjeha velikog vođe može se promatrati s četiri strane. Prvi i najbanalniji vezan je uz propagandne predizborne učinke, što je dodatno podcrtano najavom budućeg susreta s Putinom u rujnu, neposredno uoči izbora. Drugi aspekt je u dokazivanju Dodikove vjernosti Rusiji, što je u izravnoj suprotnosti s onim što je objavljeno iz Europske komisije nakon sastanka bosanskohercegovačkih političkih lidera, o tome kako je Bosna i Hercegovina u cjelini uskladila svoju politiku prema Rusiji.
Što znači da jedna od te dvije informacije, o tome da je Dodik pristao na sankcije Rusiji ili da ih je blokirao, nije točna. Treći aspekt tiče se davanja legitimiteta politici Rusije, što je win-win situacija i za Rusiju i za Milorada Dodika. I ostaje nam četvrti, ujedno i najvažniji aspekt čitave priče.
Naime, koliko god se javnost u Srbiji zanosila vetom Rusije na međunarodno priznanje Kosova i mitološkim tradicionalnim prijateljstvom dva naroda, bit politike Rusije je upravo u podršci secesionističkim pokretima i regijama, s ciljem destabilizacije međunarodno priznatih i suverenih država te održavanje takvih nestabilnih odnosa što je moguće duže. S te strane je Rusija u točno onoj istoj mjeri u kojoj je logična saveznica pa i pokroviteljica Republike Srpske, prirodno ne može biti saveznica Srbije po pitanju Kosova. Ne može iz jednostavnog razloga što joj to ruši principe djelovanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Odcjepljenje Republike Srpske se ne može dogoditi iz niza razloga’
To je Aleksandru Vučiću sasvim sigurno jasno, ali javnost u Srbiji to nije spremna čuti, i to unatoč tome što s druge strane već godinama postoji u opticaju ideja o tome da priznanje Kosova implicira i odcjepljenje Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine. Što se neće i ne može dogoditi zbog niza razloga, s odnosima moći na prvom mjestu.
Priznao to Milorad Dodik sebi i građanima ili ne, Vladimir Putin mu je napadom na Ukrajinu i međunarodnom izolacijom Rusije, koja je iznova dovela zapadnu politiku u punom kapacitetu na zapadni Balkan, realno dokinuo ionako jedva postojeću mogućnost da krene u otvorenu secesiju. Štoviše, dokinuo mu je i rezervni plan koji se već počeo sprovoditi, o napuštanju zajedničkih državnih institucija i samo formalnom ostanku unutar Bosne i Hercegovine.
Što znači da je alternativa u normalizaciji odnosa unutar zemlje i konačnom putu prema Europskoj uniji, ali i NATO-u, koji je ionako već tu i svakako ne bi dopustio nikakvo soliranje iz RS-a. Na koncu, uz sva etnička čišćenja i onemogućavanje povratka, nacionalni omjeri u tom bosanskohercegovačkom entitetu nisu ni blizu onakvi kao na Kosovu, a o geografskoj razjedinjenosti tog prostora da ne govorimo. Drugim riječima, efekti ovih Dodikovih susreta su isključivo piarovski i donekle ekonomski, no bez stvarnih političkih efekata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Priznao to Dodik ili ne, Putin mu je agresijom na Ukrajinu dokinuo mogućnost odcjepljenja od BiH
Štoviše, dokinuo mu je i rezervni plan koji se već počeo sprovoditi, o napuštanju zajedničkih državnih institucija
Priznao to Milorad Dodik sebi i građanima ili ne, Vladimir Putin mu je napadom na Ukrajinu i međunarodnom izolacijom Rusije, koja je iznova dovela zapadnu politiku u punom kapacitetu na zapadni Balkan, realno dokinuo ionako jedva postojeću mogućnost da krene u otvorenu secesiju. Štoviše, dokinuo mu je i rezervni plan koji se već počeo sprovoditi, o napuštanju zajedničkih državnih institucija i samo formalnom ostanku unutar Bosne i Hercegovine.
Dolazak Milorada Dodika na Ekonomski forum u Sankt Peterburgu i dva najvažnija susreta koja je imao tamo, onaj s Lavrovom na početku boravka te s Putinom na kraju, svjedoče o tome da čitava priča o jedinstvu ‘srpskog sveta’ pada u vodu pred realnošću. Ona je pak takva da je Srbija suverena i međunarodno priznata država, sa svime što taj status podrazumijeva, ponajprije na diplomatskom nivou, iz čega samo naizgled paradoksalno proizlazi da je konzumiranje stvarne političke suverenosti uvjetovano i geografijom i međunarodnim položajem i projekcijama budućih savezništava.
Republika Srpska sve to nije, koliko god njeni politički lideri uvjeravali vlastite građane i one koji su to spremni slušati u diplomatskom svijetu, da jest. I baš zato što entitet nije država, niti je suveren, Milorad Dodik može voditi politiku posve lišen ikakvih međunarodnih obaveza i balansiranja između odnosa.
Može, ali to nema nikakvog efekta, jer su njegove stvarne ovlasti limitirane isključivo na prostor vlastitog entiteta. Upravo zbog toga trolist Dodik-Putin-Lavrov zvuči samorazumljivo kao kultni album ‘Rijeka-Paris-Texas’, dok Vučić umjesto Dodika ne bi tako zvučao.
‘Dodikov posjet Rusiji može se promatrati iz četiri strane’
Dodikov posjet Rusiji koji je na Radio televiziji Republike Srpske predstavljen kao vrhunac diplomatskog uspjeha velikog vođe može se promatrati s četiri strane. Prvi i najbanalniji vezan je uz propagandne predizborne učinke, što je dodatno podcrtano najavom budućeg susreta s Putinom u rujnu, neposredno uoči izbora. Drugi aspekt je u dokazivanju Dodikove vjernosti Rusiji, što je u izravnoj suprotnosti s onim što je objavljeno iz Europske komisije nakon sastanka bosanskohercegovačkih političkih lidera, o tome kako je Bosna i Hercegovina u cjelini uskladila svoju politiku prema Rusiji.
Što znači da jedna od te dvije informacije, o tome da je Dodik pristao na sankcije Rusiji ili da ih je blokirao, nije točna. Treći aspekt tiče se davanja legitimiteta politici Rusije, što je win-win situacija i za Rusiju i za Milorada Dodika. I ostaje nam četvrti, ujedno i najvažniji aspekt čitave priče.
Naime, koliko god se javnost u Srbiji zanosila vetom Rusije na međunarodno priznanje Kosova i mitološkim tradicionalnim prijateljstvom dva naroda, bit politike Rusije je upravo u podršci secesionističkim pokretima i regijama, s ciljem destabilizacije međunarodno priznatih i suverenih država te održavanje takvih nestabilnih odnosa što je moguće duže. S te strane je Rusija u točno onoj istoj mjeri u kojoj je logična saveznica pa i pokroviteljica Republike Srpske, prirodno ne može biti saveznica Srbije po pitanju Kosova. Ne može iz jednostavnog razloga što joj to ruši principe djelovanja.
‘Odcjepljenje Republike Srpske se ne može dogoditi iz niza razloga’
To je Aleksandru Vučiću sasvim sigurno jasno, ali javnost u Srbiji to nije spremna čuti, i to unatoč tome što s druge strane već godinama postoji u opticaju ideja o tome da priznanje Kosova implicira i odcjepljenje Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine. Što se neće i ne može dogoditi zbog niza razloga, s odnosima moći na prvom mjestu.
Priznao to Milorad Dodik sebi i građanima ili ne, Vladimir Putin mu je napadom na Ukrajinu i međunarodnom izolacijom Rusije, koja je iznova dovela zapadnu politiku u punom kapacitetu na zapadni Balkan, realno dokinuo ionako jedva postojeću mogućnost da krene u otvorenu secesiju. Štoviše, dokinuo mu je i rezervni plan koji se već počeo sprovoditi, o napuštanju zajedničkih državnih institucija i samo formalnom ostanku unutar Bosne i Hercegovine.
Što znači da je alternativa u normalizaciji odnosa unutar zemlje i konačnom putu prema Europskoj uniji, ali i NATO-u, koji je ionako već tu i svakako ne bi dopustio nikakvo soliranje iz RS-a. Na koncu, uz sva etnička čišćenja i onemogućavanje povratka, nacionalni omjeri u tom bosanskohercegovačkom entitetu nisu ni blizu onakvi kao na Kosovu, a o geografskoj razjedinjenosti tog prostora da ne govorimo. Drugim riječima, efekti ovih Dodikovih susreta su isključivo piarovski i donekle ekonomski, no bez stvarnih političkih efekata.