Pročitali smo presudu Ustavnog suda o Sanaderu i ovo je deset najvažnijih stvari koje trebate znati

Budući da Ustavni sud RH ne traži da Sanaderu sudi novo sudsko vijeće, izvjesno je da će ponovno sjesti na optuženičku klupu pred vijeće suca Ivana Turudića.

1. Tko je sve radio na slučaju Sanader?

Budući da je riječ o opsežnom kaznenom predmetu, Ustavni sud je za odlučivanje o tužbi Ive Sanadera angažirao radnu skupinu od više sudaca i ustavnosudskih savjetnika. Oni su radne materijale u slučajevima “Hypo” i “Ina-MOL” razmatrali 18. prosinca 2014. te na još 16 sastanaka održanih ove godine. Posljednji je bio 22. srpnja.

2. Što su bili najvažniji prigovori Sanaderove obrane?

U tužbi je bilo istaknuto da je zlorabljen Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, i to kao instrument kojim su se USKOK i sudovi koristili za prevladavanje zastare kaznenog progona koja je već nastupila za zlouporabe položaja i ovlasti u slučaju Hypo. To se dogodilo još prije pokretanja istrage pa je time Sanaderu povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Proces je bio povezan s nedopuštenim političkim motivima, čime je povrijeđeno i tzv. načelo legaliteta.

Sanaderovi odvjetnici Jadranka Sloković i Čedo Prodanović upozorili su i da je slučaj Hypo bio politički motiviran i s obzirom na to da je među mnoštvom slučajeva daleko prikladnijima da se na njih primijeni Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, on primijenjen samo na njega. Zamjeralo se sudovima što im nisu omogućili ispitivanje svjedoka Davida Teachera i Marike Tomljanović Kiprijanovski koje je predložila obrana, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

3. Zašto je ustvari pala presuda?

Presuda Sanaderu pala je prije svega jer nije primijenjen najblaži mogući Kazneni zakon. U Sanaderovom slučaju to bi bio Krivični zakon Socijalističke Republike Hrvatske što je bio na snazi od 1977. do 1. siječnja 1998. godine. Upravo je taj zakon vrijedio u vrijeme dok je Sanader pregovarao s Hypo bankom o kreditima za zgrade veleposlanstava, a zbog navodne zlouporabe položaja što ju je tada počinio morao je odgovarati po Članku 222. tog zakona. Radilo se o “zloupotrebi položaja i ovlaštenja”.

“Prema tom blažem odnosno najblažem zakonu onda se procjenjuje i kaznena odgovornost optuženika u konkretnom slučaju, uz obvezu odstupanja od načela alternativiteta kad je riječ o visini kazne jer je sud vezan onim maksimumom propisane kazne koji je za optuženika povoljniji”, stoji u odluci Ustavnog suda RH, koji se poziva i na cijeli niz takvih ranijih slučajeva.

Ni Županijski sud u Zagrebu ni Vrhovni sud RH nisu objasnili zašto su u Sanaderovom slučaju primijenili Kazneni zakon iz 1998. godine, pa je Ustavni sud upozorio da pravilno primijenjeno pravilo blažeg zakona uvijek mora biti kontrolabilno jer je riječ o temeljnom ustavnom jamstvu na sudsko određenje blaže kazne. Vrhovni sud je to propustio učiniti, s obzirom da je ignorirao zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela.

“Budući da je i dalje otvoreno, to pitanje zahtijeva odgovor nadležnih sudova u ponovljenom postupku”, navodi se u odluci Ustavnog suda zbog koje će Županijski sud u Zagrebu, a sasvim izvjesno ponovno sudsko vijeće na čelu sa sucem Ivanom Turudićem, suditi Ivi Sanaderu.

4. Je li to jedini razlog?

“S obzirom na to da je u slučaju Hypo riječ o prvoj pravomoćnoj presudi koja je u sudskoj praksi donesena primjenom Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije utemeljenog na Članku 5. promjene Ustava 2010. godine, ta presuda ima presedansko značenje. Stoga je obveza Ustavnog suda da, zbog važnosti za daljnju sudsku praksu i radi osiguranja dosljednog pristupa ustavnom tekstu, u ovom ustavnosudskom postupku prvo utvrdi domašaj i učinke tih izmjena”, naglašeno je u odluci, kojom se načelno zamjera neodređenost razdoblja na koje se Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije ustvari odnosi.

Ustavni sud na kraju je naveo da je po njegovom stavu riječ o periodu od 30. svibnja 1990. do 15. siječnja 1998. godine.

5. Zašto je Ustavni sud napao izmjene Ustava?

Ovom odlukom oštro su napadnute izmjene Ustava koje su omogućile procesuiranje ratnog profiterstva jer je pritom zanemarena zastara kaznenog progona. Naime, 2010. godine Ustav je dopunjen stavkom kojim je propisano: “Ne zastarijevaju kaznena djela ratnog profiterstva i kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, propisana zakonom…”.

Ustavni sud ustvrdio je da ni Županijski sud u Zagrebu ni Vrhovni sud nisu ispitali je li kazneno djelo za koje je Sanader osuđen bilo u zastari na dan kad je na snagu stupila promjena Ustava (16. lipnja 2010.). Time su zapravo propustili utvrditi je li uopće postojala pravna mogućnost kaznenog progona, suđenja i penalizacije Sanadera za slučaj Hypo.

Ustavni sud svoj stav argumentira čak i citiranjem pravnog stajališta Vrhovnog suda SAD-a koji je u predmetu Stogner protiv Kalifornije utvrdio da “zakon koji je donesen nakon isteka prethodno primjenjivog razdoblja zastare krši klauzulu Ex Post Facto kada njegova primjena znači oživljavanje kaznenog progona za koji je prethodno već nastupila zastara”.

6. Je li zastara nastupila još 2005. godine?

U Sanaderovom slučaju za zlouporabu ovlasti prema Kaznenom zakonu iz 1998. godine (što ga je Županijski sud u Zagrebu primijenio) relativna zastara iznosila bi deset godina i nastupila bi 22. ožujka 2005. godine. Apsolutna zastara nastupila bi pak 22. ožujka 2015.

“Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva je u konkretnom slučaju primijenjen isključivo zbog političke odluke da se poduzme progon protiv Ive Sanadera te zbog činjenice da je za taj progon već nastupila zastara. Naime, u nizu sličnih situacija nije poduziman progon zbog nastupa zastare ili su se u odnosu na druge počinitelje predmeti vodili po općim i posebnim odredbama Kaznenog zakona, a bez primjene Zakona o nezastarijevanju”, stajalo je u tužbi Sanaderovih odvjetnika.

7. Zašto Sanader spominje arbitražu s MOL-om?

U dijelu tužbe što ju je podnio zbog presude u slučaju Ina-MOL Sanader je iznio stav da mu je Vlada RH svojom tužbom podnijetom Arbitražnom sudištu u Ženevi 17. siječnja 2014. godine povrijedila ustavno jamstvo presumpcije nedužnosti: “Vlada Republike Hrvatske je u svojoj tužbi protiv MOL-a od 17. siječnja 2014. godine navela da je temeljni dokaz njezine osnovanosti presuda protiv Ive Sanadera u kaznenom predmetu Ina-MOL. U tužbi se navodi da je 21. studenog 2012. hrvatski sud donio presudu kojom je prijašnji premijer Ivo Sanader osuđen da je primio milijune eura mita od MOL-a pa presuda Sanaderu i isplaćeno mito dovode u pitanje cijelu transakciju iz 2009. godine kojom je MOL-u dana kontrola nad Inom.

Također se navodi da je ta nezakonita isplata naštetila Hrvatskoj i reputaciji Ine te se temeljem toga traži poništenje Prve dopune međudioničarskog Ugovora i Glavnog Ugovora o plinskom poslovanju kao i kompenzaciju za štetu nastalu zbog nezakonitih radnji MOL-a. Navedena tužba podnesena je 17. siječnja 2014., dakle, prije pravomoćnosti presude, i u njoj se ni na jednom mjestu ne navodi da je presuda protiv Ive Sanadera nepravomoćna, već se konstatira kao nesporna činjenica da je on primio mito i time naštetio interesima Republike Hrvatske”.

8. Je li Sanader kao premijer automatski službena osoba?

Da bi se moglo razmatrati je li Sanader počinio kazneno djelo primanja mita trebalo je odgovoriti na pitanje: je li Sanader to djelo počinio u svojstvu službene ili odgovorne osobe. Kazneno djelo protiv službene dužnosti – primanjem mita pripada skupini kaznenih djela koja mogu počiniti samo osobe s određenim svojstvom. Konkretno, da biste počinili takvo kazneno djelo morate biti službena osoba. Primjer toga je ako policajac uzme novac da vam ne napiše kaznu.

No, čini se da sudovi uopće u presudama nisu istaknuli da je premijer – službena osoba.

“S obzirom na zakonsku definiciju ‘službene osobe’, a budući da je u slučaju Ina-MOL prvi put u hrvatskoj pravnoj povijesti i sudskoj praksi optužena i osuđena osoba koja je obnašala dužnost predsjednika Vlade, izrazito je uočljiva činjenica da nadležni sudovi nisu posebno utvrđivali svojstvo počinitelja kaznenog djela mita kao ‘službene osobe’. Oni su, bez obrazloženja, u pravomoćnoj izreci presude predsjednika Vlade jednostavno podveli pod pojam ‘službene osobe’ iz Kaznenog zakona, iako se predsjednik Vlade u toj zakonskoj odredbi izrijekom ne navodi, a ne može se izvesti ni iz jedne skupine dužnosnika koja je navedena u tom članku”, ističu u Ustavnom sudu.

Niži sudovi su pogriješili i jer su na Sanadera gledali kao na predsjednika političke stranke. “Kazneni sud osudio je podnositelja i za radnje koje je u slučaju Ina-MOL poduzimao kao tadašnji predsjednik političke stranke, iako predsjednik političke stranke nije i ne može biti ‘službena osoba’ u smislu članka 89. stavka 3. KZ-a/97, niti može počiniti inkriminiranu službenu radnju. S ustavnopravnog aspekta, poistovjećivanje državnih i stranačko-političkih funkcija nije dopušteno u višestranačkom demokratskom sustavu (članak 3. Ustava) jer briše razliku između državne i stranačke politike. (…)”.

9. Što je bio višak u presudi protiv Sanadera?

“U konkretnom slučaju u postupanju optuženika ne samo da su utvrđena obilježja kaznenog djela primanja mita koja su iscrpljena samom spremnošću da ugrozi zaštićene vrijednosti, već je obavio protuslužbene radnje za koje je konačno i primio dar…”, primjećuje Ustavni sud svojevrsni višak u presudi protiv Sanadera i objašnjava da bi se postojanje javnog interesa trebalo u sudskim postupcima ispitivati i utvrđivati primjenom tzv. testa javnog interesa. Taj test u načelu obuhvaća posebno strukturirani niz pitanja na koja sud treba odgovoriti ne bi li došao do zaključka o tome je li neki postupak bio protivan javnom interesu. U slučaju Ina-MOL nije proveden takav test.

Da je proveden, u njemu bi Zakon o privatizaciji Ine kojim je Hrvatski sabor postavio granice interesa Republike Hrvatske u odnosu na Inu imao vjerojatno središnje mjesto, smatraju ustavni suci. Ovako je pak zaključak Županijskog suda u Zagrebu o “povredi vitalnog gospodarskog interesa Republike Hrvatske” što ju je učinila Vlada u osnovi rezultat slobodne sudačke ocjene provedenih dokaza. Taj zakon do danas nije mijenjan te zato postavlja granice ovlastima kaznenog suda kad u sudskom postupku procjenjuje interese Republike Hrvatske u odnosu na pravne poslove vezane uz Inu što ih je Vlada, kao nadležno tijelo, sklapala, sklapa ili će sklapati s MOL-om ili drugim pravnim subjektima.

Konkretno, umjesto da se jednostavno dokaže je li Sanader primio mito ili nije, išlo se u posredno dokazivanje temeljem štetnosti tih ugovora – što je vrlo teško nesporno dokazati, posebno jer je u pitanju i politička odluka cijele Vlade.

U ovom procesu bilo je dostatno dokazati samo postojanje “korupcijskog sporazuma”, to jest dokazati da je predsjednik Vlade primio od Zsolta Hernadija iz MOL-a obećanje mita kako bi utjecao na sklapanje ugovora između Vlade i MOL-a (Prve izmjene dioničarskog ugovora Ina-MOL i Glavnog ugovora o plinskom poslovanju od 30. siječnja 2009.).

“Koruptivni utjecaj”, dakle, ne objašnjava samo subjektivnu motivaciju zbog koje se Sanader kao predsjednik Vlade zalaže za sklapanje tih ugovora, već je svaki utjecaj predsjednika Vlade koji počiva na mitu ujedno i “službena radnja koja se ne bi smjela obaviti” i bio bi kažnjiv.

10. Je li cijeli postupak dokazivanja bio kompromitiran?

“Neosnovanim dokazivanjem u kaznenom postupku da su sklopljeni ugovori između Vlade i MOL-a bili protivni interesima Republike Hrvatske, sudovi su preuzeli ovlast ‘demokratske hrvatske države’ da ocjenjuju jesu li ugovori ‘štetni njezinim gospodarskim interesima’. Time su se u slučaju Ina-MOL nepotrebno otvorila pitanja poput ovih: smije li se sudska vlast na takav način miješati u ustavne zadaće zakonodavne i izvršne vlasti te gdje završava kaznena odgovornost za primanje mita predsjednika Vlade, a započinje politička odgovornost Vlade za sklapanje spornih ugovora. Očito je da su se sudovi – otvorivši ta pitanja dokazivanjem da su sporni ugovori bili protivni interesima Republike Hrvatske – suočili s nepremostivim poteškoćama u pokušaju njihova rješavanja u okvirima sudskog kaznenog postupka u kojemu se odlučivalo o individualnoj krivnji predsjednika Vlade za kazneno djelo primanja mita. Zato se mora zaključiti da je cijeli postupak dokazivanja kaznenog djela primanja mita u slučaju Ina-MOL bio kompromitiran do stupnja koji se mora kvalificirati kao povreda prava Ive Sanadera na pravično suđenje.

Taj je dokazni postupak bio postavljen nepošteno prema Sanaderu. Bio je optužen za primanje mita i za to je bio osuđen. Uplitanje u taj postupak dodatnih elemenata na kraju je zamaglilo granicu između individualne kaznene odgovornosti Ive Sanadera kao predsjednika Vlade za primanje mita i političke odgovornosti Vlade za sklopljene ugovore. Ujedno je stvorilo vanjski dojam da se Sanaderu kao predsjedniku Vlade ne sudi samo za primanje mita, što je protivno jamstvima pravičnog suđenja u demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava”, zaključuje se u presudi.