Profesor iz Beča, koji savjetuje Milanovića, za Telegram priča zašto bi u Hrvatskoj uveo progresivne poreze

Iskustvo u suradnji s Mesićem

U Savjet je izabran na prijedlog njegova predsjednika Velibora Mačkića s kojim već duže surađuje. “Drago mi je da dio članova Savjeta dolazi iz mlađe i srednje generacije pa će oni sigurno obogatiti naš rad novim i svježim idejama”, napominje Holzner te dodaje kako ima iskustva s radom u takvim tijelima budući da je Bečki institut surađivao s bivšim predsjednikom Stjepanom Mesićem. “Zajedno s Vladimirom Gligorovom više sam se puta susreo s predsjednikom Mesićem pa znam kako ta suradnja funkcionira.”

Holzner kaže kako je prihvatio prijedlog da bude član Savjeta jer ga zanima pridonijeti općoj raspravi o ekonomskoj strategiji Hrvatske. S obzirom na to da je zadaća Savjeta davati mišljenja o pitanjima iz područja ekonomske politike, a radi pripreme odgovarajućih strateških podloga te priprema analize dugoročnih trendova i strukture hrvatske ekonomije, zanimalo nas je što Holzner namjerava savjetovati i predlagati predsjedniku Milanoviću.

Prijedlozi za Milanovića

“Među ostalim, uvođenje progresivnih poreza. Tako bi se s jedne strane mogao smanjiti uvoz luksuznih proizvoda i time poboljšati trgovačku bilancu, a s druge strane osigurati sredstva za subvencioniranje općinskih stambenih projekata. Tako bi se riješio manjak stanova za mlade obitelji te povećala zaposlenost. Poboljšanjem javnog prijevoza mogao bi smanjiti uvoz automobila, a povećati broj zaposlenih što bi također doprinijelo napretku u ekologizaciji ekonomije.”

Profesor Holzner također smatra kako bi se osnivanjem mreže centara za stručno osposobljavanje kao i zdravstvenih, kulturnih i sportskih centara i objekata, mogla razvijati lokalna proizvodnja, otvoriti radna mjesta te na najbolji način iskoristiti ljudski kapital. “Sve te mjere pružile bi mladoj generaciji perspektivu te ih odvratile od odlaska u inozemstvo, a one koji su već otišli ohrabrilo da se vrate kući.”

Politika plaća

Holzner se također zalaže za sveobuhvatnu politiku dohotka s centraliziranim sustavom pregovaranja o plaćama. To bi, po njegovu mišljenju, omogućilo da se prosječni rast plaća određuje na osnovi dugoročne stope rasta, produktivnosti plus inflacija.

“Time bi se osigurala sigurnost planiranja što bi privuklo strane investicije. I sve to po uzoru austrijskog pa i irskog socijalnog partnerstva,” ističe Holzner. Centralizirana, korporatistička politika plaća, za koju se zalaže Holzner, opcija je koju primjenjuje Austrija koja ima jednako veliki udio turizma u BDP-u kao i industrije, pa bi se zbog toga mogla provoditi i u Hrvatskoj.

“Svake godine vode se pregovori između poslodavaca i radnika o plaćama i uvjetima rada, a te razgovore otvaraju partneri u metalnoj industriji koja je u Austriji iznimno snažna. Nakon što se ti pregovori okončaju, slijede dogovori socijalnih partnera u ostalim gospodarskim granama, najčešće se oslanjajući na ono što su ispregovarali poslodavci i radnici u metalnoj industriji. Pri tomu se, dakako, vodi računa o svim bitnim makroekonomskim pokazateljima, od rasta BDP-a do produktivnosti, inflacije…”

Drugačija stajališta od već uvriježenih

Profesor Holzner fokusiran je na teme vezane uz ekonomska i politička kretanja u jugoistočnoj Europi, s naglaskom na makroekonomiju, međunarodnu trgovinu, raspodjelu dohotka i regionalni razvoj, na turizam, konkurentnost i robnu razmjenu, na pitanja nejednakosti, dugoročnog rasta, utjecaja državnih subvencija, makroekonomskim neravnotežama, fiskalne devalvacije, infrastrukture i konektiviteta.

Nakon što je odradio nekoliko praktikuma u Raiffeisen Zentralbank u Beču, Holzner se prije dvadeset godina zaposlio u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije kao asistent kod mentora Vladimira Gligorova.

Autor je brojnih knjiga, stručnih radova, članaka, analiza… No za razliku od Gligorova koji je često bio vrlo kritičan spram ekonomske politike Hrvatske, Holzner je tijekom intervjua pokazivao dosta razumijevanja za neke ekonomske probleme Hrvatske. Pri tomu, kao analitičar koji sa strane promatra procese, Holzner nerijetko zastupa ideje koje se razlikuju od nekih uvriježenih stajališta.

Brojne okolnosti razlog zastoja u napredovanju

Na pitanje zašto je Hrvatska, koja je bila jedna od najrazvijenijih tranzicijskih država, u posljednjih 30 godina najmanje ekonomski napredovala i gospodarski se razvijala, Holzner odgovara da je, tehnički gledano, razlog u previsokim troškovima proizvodnje u usporedbi s razinom produktivnosti što se onda odrazilo na visoki deficit platne bilance i nezaposlenost.

“S druge strane Hrvatska je raspadom Jugoslavije izgubila tržište na kojem je imala dominantnu poziciju u lancima dodane vrijednosti, zatim se dogodio rat i na kraju je kasno pristupila EU pa nije mogla koristiti financijske transfere, izravne strane investicije te nije imala mogućnost izvoza roba na veliko europsko tržište.”

Holzner ističe kako aktualni ekonomski problemi nisu od jučer jer je stagnacija počela početkom 80-godina prošlog stoljeća. “Punih 40 godina nema ozbiljnijeg napretka ili je rast nizak, što je naravno premalo da bi se uhvatio korak s ostalim članicama EU. To je dugo bolno razdoblje koje je imalo za posljedicu visoku nezaposlenost i iseljavanje.”

Kriza i u iduće tri godine

Pandemija je dodatno pogoršala situaciju, da se nije dogodila možda bi, ističe Holzner, nezaposlenost pala na 3 ili 4 posto, ovako će kriza potrajati sljedeće 2 ili 3 godine. Posebno zabrinjava podatak da su zemlje Višegradske skupine, Poljska, Mađarska, Slovačka, Češka te Slovenija, Bugarska i Rumunjska, 2010. imale BDP po stanovniku i paritetu kupovne moći na razini od 67 posto prosjeka EU. Danas su već dosegnuli 75 posto.

“Imali su, dakle, svake godine skoro jedan posto rasta BDP po stanovniku većeg od prosjeka EU. Hrvatska je danas na 65 posto BDP po stanovniku u odnosu na prosjek EU, dakle manje od onoga što su članice Višegradske skupine te Slovenija, Bugarska i Rumunjska imale u prosjeku 2010. Nažalost, kriza će usporiti rast BDP-a svih zemalja članica EU.” Ipak, upozorava Holzner, kad bi se gledao BDP po stanovniku nominalno, onda su stvari drugačije, Hrvatska je bolja od Rumunjske i Bugarske.

Državne tvrtke kao rezervoari za tržište rada

Među mogućim razlozima zaostajanja Hrvatske spomenuli smo i činjenicu da je država najveći poslodavac. Oko 1500 tvrtki u 100 postotnom je, većinskom ili djelomičnom vlasništvu države, a sva istraživanja pokazala su da su ta poduzeća za 30 posto manje učinkovita od privatnih, ali imaju u prosjeku oko 40 posto veće plaće.

Ekonomist Velimir Šonje ovih je dana ustvrdio kako je privatizacija sistemski potrebna te kako bez privatizacije državne imovine kojom država, kaže, dokazano ne zna upravljati, “nema ničega i ništa nećemo postići.” Potrebno je, kazao je Šonje, vlasničko restrukturiranje da bi imali druge vrste restrukturiranja koja su nužna da bi se pospješilo i tržište kapitala.

Na pitanje kako preokrenuti takvu nepovoljnu situaciju, profesor Holzner je odgovorio kako državna i javna poduzeća u Hrvatskoj imaju i funkciju rezervoara za tržište rada.

“Zbog toga te državne tvrtke i javna poduzeća nema smisla privatizirati odnosno komercijalizirati. Dok, naime, postoji tako visoka stopa nezaposlenosti neće od toga biti velikog pozitivnog makroekonomskog učinka. Osim toga postoje dobri razlozi da država sačuva svoje vlasništvo u esencijalnim sektorima, kao što su obrazovanje, zdravstvo, javni promet, pa i u segmentima stanogradnje. Tu bi se država možda morala čak i više angažirati.”

Korupcija koja postoji u svim zemljama

Holzner pri tomu ističe kako valja vidjeti na konkretnim primjerima kako funkcioniraju pojedine državne tvrtke, jer, kaže, nema pravila, pa ima javnih poduzeća koja sigurno dobro posluju. No, priznaje da privatni vlasnik vjerojatno može bolje upravljati i gospodariti u brojnim drugim sektorima.

Na zaključak kako je takva struktura vlasništva jedan od generatora korupcije, budući privatnici, da bi dobili posao, često moraju potplaćivati vodeće ljude u državnim tvrtkama, Holzner je suglasan da je korupcija doista veliki problem. “No, ona je donekle endogena varijabla. Sve dok su plaće, primjerice, u zdravstvu niske u usporedbi s onim što bi jedan liječnik zaradio u Njemačkoj, korupcija se ne može iskorijeniti.

Situacija sa svakodnevnom korupcijom automatski će se poboljšati s većim stupnjem razvijenosti.” Nakon svakih izbora pobjedničke stranke dijele plijen tako da na vodeće pozicije u državnim i javnim tvrtkama postavljaju stranački podobne kadrove, a ne sposobne ljude.

Međutim, Holzner smatra kako nije moguće, a niti poželjno zabraniti političku kontrolu nad javnim institucijama. “Ta vrsta političke korupcije,” kaže, “postoji u svim zemljama. Sigurno je međutim da se može uspostaviti veća transparentnost procesa imenovanja kadrova kako bi se osiguralo da budu izabrani najsposobniji i oni s najboljim kompetencijama.”

Sve ovisi o organizaciji javnog sektora

Holzner ne misli da je Hrvatska iznimka po tomu što je njeno gospodarstvo izrazito oslonjeno na uslužne djelatnosti i poslovanje s javnim sektorom. “Mora se znati da većina zemalja EU ima veći udio usluga u BDP-u nego Hrvatska. Također, da je i u drugim državama javni sektor iznimno razvijen te da je važan poslodavac. Sve međutim ovisi o tomu kako se organizira javni sektor te u kojim se segmentima stvaranja dodane vrijednosti razvijaju usluge. Postoje indikacije da se Hrvatska posljednjih godina u, primjerice, sektoru logistike funkcionalno više specijalizirala, što nije loša vijest,” smatra Holzner.

Što se pak tiče prevelikog broja zaposlenih u lokalnim organima uprave, u općinama, gradovima, Holzner drži da kao i u slučaju javnih tvrtki, tako i birokracija i javna uprava, pokraj svoje važne primarne funkcije, igraju i ulogu rezervoara odnosno pufera za tržište rada.” Sve dok postoji visoka nezaposlenost, povećanje efikasnosti birokracije nije najvažniji cilj,” zaključuje Holzner.

Pitanje turizma izazov za Hrvatsku

Dok je za jedne turizam velika sreća Hrvatske, mnogi smatraju kako je relativno laka zarada od turizma ulijenila veliki broj ljudi, mnogi su postali rentijeri, pa se nitko ne trudi proizvoditi ili stvarati novu vrijednost. Holzner drži da je to svakako velika dihotomija hrvatskog gospodarstva i izazov za ekonomsku politiku.

“Turizam profitira od rasta realnog tečaja kuna, to jest plaća u sektoru usluga, dok industrija mora imati plaće koje će ju držati konkurentnom na tržištu. To u kraćem i srednjem roku izaziva velike tenzije. No, dugoročno se pokazuje da zemlje s visokim udjelom turizma u BDP-u imaju više investicija, primjerice, u infrastrukturu, veću razinu humanog kapitala te na kraju veću razinu BDP po glavi stanovnika. Stoga je za takve države bitno pronaći načina kako izbalansirati interese turizma i industrije.”

Oporavak nakon kraja epidemije

Holzner smatra kako se ne zna kad će epidemija nestati, pa je stoga vrlo teško predvidjeti hoće li se oporavak odvijati u obliku slova V, dakle brzi pad i brzi uspon ili u obliku slova L, brzi pad, ali spori opravak. “Moje je predviđanje, što se Hrvatske tiče, da će se taj oporavak odvijati u obliku klimavog Nike simbola.”

Za Holznera nema dvojbe treba li se država zaduživati u inozemstvu te tako čuvati standard građana ili je pak bolje voditi politiku štednje kao što se to dogodilo za financijske krize 2008.

“Europska politika štednje nakon globalne financijske krize, recesije i stagnacije, pokazala se potpuno pogrešnom. Umjesto toga država se mora zaduživati kako bi se osigurala financijska sredstva za što brži izlazak iz krize. Tako bi se onda dugoročno omogućilo snižavanje udjela duga u BDP-u.” Za Holznera također nema dvojbe treba li Hrvatska uvesti euro. Smatra kako to valja učiniti što prije, jer je pitanje što je alternativa. “Ako se drži fiksni tečaj kao što to čini Hrvatska narodna banka, koja pod svaku cijenu štiti tečaj, onda je bolje ući u euro zonu. Naime, u tom slučaju nema razloga imati kunu.”

Posljedice kasnijeg ulaska u eurozonu

Kaže kako se svim državama koje su prihvatile euro automatski poboljšao rejting, a kamate su pale. “Ako rejting mjerimo ocjenama između 1 i 7, onda Hrvatska ima ocjenu 5, kao Rusija i Makedonija, dok zemlje u hrvatskom okruženju imaju rejting 3. Dakle, postoji prostor za poboljšanje, a tomu može pomoći ulazak u euro zonu.” Svako kašnjenje ulaska u eurozonu, kaže, može imati samo negativne posljedice. Uostalom zato što na vrijeme nije ušla u Europsku uniju Hrvatska je izgubila golem novac jer nije iskoristila financijske transfere.

“Mađarska ili Poljska u prosjeku su nakon ulaska u EU, iz europskih fondova dobivale 3, 4 ili čak 5 posto BDP-a godišnje. Bile su to goleme investicije, ne samo u državni i javni sektor, nego i u privatni. A zna se koliko investicije pokreću rast i razvoj svake zemlje. Osim toga ulaskom u EU otvorilo se veliko tržište što je iznimno važno za malu otvorenu zemlju kao što je Hrvatska.”

Zaštita kapitalizma od sebe samoga

Ekonomske nejednakosti jedan su od najvećih problema današnjice, kako unutar pojedinih zemalja, tako i među država. Primjerice, deset najbogatijih ljudi na svijetu drži imovinu u vrijednosti gospodarstva 85 siromašnih država svijeta. Od početka pandemije do svibnja ove godine bez posla je ostalo 38, 6 milijuna Amerikanaca, ali se istodobno bogatstvo milijardera povećalo za 15 posto te je naraslo s 2,9 na 3,4 tisuće milijardi dolara.

Agencija YouGov u svibnju ove godine provela je anketu koja je pokazala da čak 2,4 milijuna djece, 17 posto, u Velikoj Britaniji, jednoj od najbogatijih država svijeta, nema osiguranu hranu svaki dan, a do listopada još je 900.000 djece, zbog siromaštva njihovih roditelja, registrirano za besplatni školski obrok.

Svijet se vrti u začaranom krugu

Po Holzneru ona nema samo negativne ekonomske posljedice, nego i značajne političke efekte. “Bogati veliki dio svojih prihoda ne troše već se njima igraju na burzi. Na taj način oduzimaju gorivo ekonomskim tokovima. S druge strane osiromašene, obrazovno zapuštene mase rado biraju populiste pa se tako svijet sve više vrti u začaranom krugu,” pesimistički je zaključio te objasnio:” Kapitalizam se mora zaštiti od sebe samoga. Povećanje progresivnih poreza te bolje javne usluge mogući su izlaz iz tog začaranog kruga.”

Problem je, kaže Holzner, a to nije samo hrvatski fenomen, što se nije vodilo dovoljno računa da što veći dio populacije ima beneficije od rasta. To za posljedicu ima sve veće socijalne razlike. Zbog toga bi, smatra, bilo potrebno imati veću progresivnost u poreznom sustavu, uvesti dodatne akcije na luksuzne robe ili velike automobile, čime bi se opteretili oni koji su profitirali na integraciji s EU.

Na pitanje ne bi li smanjivanju socijalnih razlika pomoglo uvođenje poreza na nekretnine, Holzner odgovara da to nije samo problem Hrvatske. “Pa i u Austriji su tek prije nekoliko godina odlučili objavljivati statistike o imovini pojedinaca te njihovom novcu na bankovnim računima. Prije se za to nije željelo znati.”

Predložio je Europski put svile

Uz to što je izvršni direktor u Bečkom institutu te profesor na fakultetu, Holzner se bavi i administrativnim upravljanjem. Ipak to ga nije spriječilo da dalje radi na projektima, za RCC i CEFTA-u te Europski parlament. Nedavno je analizirao ulaganja u infrastrukturu u Europi, predlažući svojevrsni Europski put svile.

Koordinirao je do prije nekoliko godina regionalne istraživačke mreže u okviru Globalne razvojne mreže Jugoistočna Europa od 2000. godine, nekoliko istraživačkih projekata koje je, između ostalog, financirao Jubilarni fond Austrijske narodne banke te istraživački projekt na temu konkurentnosti u regiji zapadnog Balkana za njemačko savezno ministarstvo financija.

Strategija EU prema Balkanu

Profesor Holzner drži da su Poljska i Mađarska, nepoštivanjem pravne države i ljudskih prava, a Bugarska i Rumunjska zbog raširene korupcije, nanijele golemu štetu zemljama Balkana koje žele priključiti EU. Naime, sve veći broj starih članica naprosto ne želi u EU još država koje će za sobom donijeti slične probleme.

“To je katastrofa za zemlje regije, jer ti primjeri bacaju ružno svjetlo na sve. Prije mjesec dana napravili smo studiju za njemačku zakladu Bertelsmann Stiftung u kojoj smo analizirali kakva bi mogla biti strategija EU-a prema Balkanu.

Zaključili smo da te države neće skoro postati članice EU, pa predlažemo da bi se možda moglo pronaći neko srednje rješenje koje će biti između njihovog sadašnjeg statusa i stalnog članstva, kad je riječ o ekonomskim pitanjima.”Holzner smatra da bi tim državama valjalo omogućiti pristup zajedničkom tržištu te dobivanje financijskih transfera. To bi, nada se, možda ubrzalo političke procese i demokratizaciju tih zemalja.