Profesor iz Osijeka objavio je važan rad s prijedlozima kako ubrzati suđenja. Organizirali smo polemiku
Između ostalog predlaže, pozivajući se na praksu u drugim zemljama, da odštete zbog otezanja postupka plaćaju suci
Po broju sudaca, s njih 41 na sto tisuća građana, Hrvatska je u europskom vrhu. Više od nas ima ih Slovenija – 45 na sto tisuća stanovnika, dok ih je u Francuskoj 10, a u Austriji 19. I s tolikim brojem arbitara povjerenje građana u njih i percepcija pravosuđa u cjelini vrlo su loši. Prema istraživanju javnog mnijenja, 38 posto građana smatra da je neovisnost sudaca ‘prilično loša’. Podaci su to Europske komisije, no nisu ni domaći podaci puno bolji. U posljednjem izvješću predsjednika Vrhovnog suda RH o stanju sudbene vlasti ističe se kako je broj neriješenih predmeta iz godine u godinu ipak sve manji, no i sam premijer Andrej Plenković nedavno je pred impozantnim pravosudnim auditorijem priznao: “Povjerenje u pravosuđe je nisko. To je percepcija koju zajednički moramo promijeniti”. Dodao je kako važan element reformskih napora moraju biti i građani kojima je brzina rješavanja sporova nerijetko od životne važnosti.
Sasvim konkretne prijedloge rješenja kojima bi se ubrzalo sudske procese, ali i sankcioniralo suce koji otežu sa suđenjima, prezentirao je profesor s Pravnog fakulteta u Osijeku dr. sc. Ante Novokmet. Ovaj član upravnog odbora Hrvatskog udruženja za kaznene znanosti i praksu, Hrvatske udruge za europsko kazneno pravo i Međunarodnog udruženja za kazneno pravo, iznio je rješenja koja se većini sudaca vjerojatno neće dopasti, posebno zato što dolaze iz akademskog miljea.
Novokmet je svoje teze sažeo u znanstvenom radu pod naslovom “Neučinkoviti kazneni postupci pred sudovima – implementacija presuda Europskog suda za ljudska prava”. U njemu je, sa sucem Županijskog suda u Rijeci Zoranom Sršenom, analizirao postupke u kojima je Hrvatska na sudu u Strasbourgu kažnjena zbog nerazumno dugih sudskih postupaka, zbog čega država isplaćuje značajne odštete. Bi li se taj novac moga refundirati od samih sudaca koji su presporo sudili, pita se Novokmet. Rješenja što ih je predložio Telegram je konfrontirao s mišljenjima pravnih stručnjaka – profesora kaznenog prava s pravnog fakulteta u Zagrebu Davora Derenčinovića, bivših sudaca i sadašnjih odvjetnika Branka Šerića i Rafaela Krešića, zatim Peđe Grbina, potpredsjednika saborskog Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav i predsjednika Udruge hrvatskih sudaca Damira Kontreca. Evo što profesor Novokmet predlaže.
Imamo neku stidljivu mogućnost pritužbe
Detektirao je, odmah na početku svog rada, kako hrvatski Zakon o kaznenom postupku striktne rokove za postupanje propisuje samo tijekom istrage, dakle tijekom takozvanog prethodnog postupka. Nakon što slučaj dođe na sud, ti rokovi nisu sasvim precizno određeni – nema roka za održavanje rasprave nakon održanog pripremnog ročišta, nema roka za trajanje rasprave ni donošenje presude u slučaju da okrivljeni nije u istražnom zatvoru, ni roka za donošenje drugostupanjske presude. Osim toga, nisu izrijekom propisana ni stegovna djela kada sudac ne poštuje zakonske rokove, već se u Zakonu o Državnom sudbenom vijeću podvode pod pojam neurednog obnašanja sudačke dužnosti. A to je, tvrdi Novokmet, preširok pojam.
“Zakonodavac je tek stidljivo propisao mogućnost podnošenja pritužbe zbog nepostupanja suda, ali ponovno samo u prethodnom postupku, što znači da se to odnosi isključivo na suce istrage i optužno vijeće”, navodi. To znači da se pritužba ne može uložiti kasnije tijekom suđenja, ni žalbenog postupka.
Primjećuje kako doduše postoji mogućnost podnošenja zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, za što građani dobivaju i odštete, no te kompenzacije post festum nisu, po njegovom mišljenju, rješenje problema. Upozorava i kako žrtva nema to pravo.
Nije dovoljno građanima plaćati odštetu
Smatra kako nam treba pravno sredstvo koje će ubrzati postupak. “Takvo pravno sredstvo ima nepobitne prednosti pred pravnim sredstvom koje samo pruža naknadu”, ocjenjuje profesor i prezentira konkretno rješenje koje postoji u austrijskom Zakonu o organizaciji sudova. Ono propisuje zahtjev za određivanjem roka za poduzimanje procesne radnje. Taj zahtjev može podnijeti bilo koji sudionik u postupku i o njemu odlučuje viši sud. Sličan primjer postoji i u Portugalu, gdje zahtjev za ubrzanje postupka mogu podnijeti strane u postupku, kao i žrtva.
U hrvatskom zakonu pritužba se može podnijeti samo tijekom prethodnog postupka, iako je Europski sud za ljudska prava u više predmeta istaknuo kako mora postojati učinkovito pravno sredstvo za ubrzanje procesa tijekom svih njegovih faza, piše Novokmet predlažući zato da se u tom pravcu dopuni Zakon o kaznenom postupku.
Suci zbog otezanja moraju stegovno odgovarati
“Pritužba ne smije ostati samo formalna, odnosno hijerarhijski priziv, nakon kojeg će predsjednik suda tolerantno od svog suca tražiti da ubrza suđenje. Kako bi se to izbjeglo morala bi se propisati dužnost predsjednika suda da podnese Državnom sudbenom vijeću (DSV) zahtjev za pokretanjem stegovnog postupka protiv suca koji opetovano krši zakonske rokove ili pak u primjerenom roku što ga je dobio od predsjednika suda ne otkloni propuste koji dovode do odugovlačenja. I Zakon o DSV-u trebalo bi dopuniti tako što bi nepostupanje u zakonskim rokovima izrijekom bilo sankcionirano kao stegovno djelo”, konkretan je Novokmet.
Doduše, u posljednje četiri godine pokrenuo je 59 stegovnih postupaka protiv sudaca. Od tog broja 40 ih se odnosilo na neuredno obnašanje sudačke dužnosti, što se u stvarnosti odnosi na nepoštivanje rokova, ali samo onih koji su precizno u zakonu određeni. Ostali postupci pokrenuti su zbog nanošenja štete ugledu suda, izazivanja poremećaja u radu suda i ignoriranja odluke donijete po zahtjevu za suđenje u razumnom roku. Suci su kažnjeni u 22 slučaja – četiri puta ukorom, s 12 novčanih kazni, dva razrješenja od dužnosti i četiri uvjetne kazne. Preostalih 26 slučajeva okončano je obustavom postupka ili odbijanjem zahtjeva za pokretanjem stegovnog postupka. Od svih ovih postupaka svega četiri slučaja odnosila su se na kaznene suce. Niti jedan od njih nije kažnjen.
Nije isključeno da se odšteta i naplati od sudaca
Nakon što se utvrdi odgovornost suca, točnije njegov nezakonit ili nepravilan rad, te nakon što država na osnovu presude Europskog suda za ljudska prava plati odštetu stranci, Novokmet, pozivajući se na postojeća europska pravila, razmatra pitanje odgovornosti sudaca za naknadu šteta što ju je država platila, te predlaže da se uvede mogućnost regresne naplate odštete od samog suca. To, oprezno napominje, mora biti ograničeno na iznimno teška kršenja zakona, a namjera ili drastična nepažnja moraju biti dokazane u posebnom postupku. Takvo rješenje ima Italija u Zakonu o naknadi štete nastale uslijed izvršavanja sudbenih dužnosti i građanskoj odgovornosti sudaca. Nešto slično postoji i u Njemačkoj. I Srbija može tražiti od suca nadoknadu isplaćenog iznosa ako je presudom utvrđeno da je šteta učinjena namjerno.
U sudačkim redovima ovi prijedlozi profesora Novokmeta naišli su na ogroman otpor, što je sasvim razumljivo s obzirom na zatvorenost sudbene vlasti koja proizlazi i iz činjenica da se suci sami među sobom biraju, ali i kažnjavaju. Odabir je tajan, kao i imovinske kartice, što gomila sumnje kod građana.
Profesor Derenčinović podržava ove prijedloge
“Kada se radi o ustavnom jamstvu na pravo na suđenje u razumnom roku u pitanju je, na neki način, obveza svih onih koji sudjeluju u vođenju kaznenog postupka. To se, dakle, odnosi i na državno odvjetništvo i na sud. S obzirom na postojeća zakonska rješenja, smatram da bi bilo poželjno proširiti mehanizme za ubrzavanje kaznenog postupka koji se vodi pred sudom i to izvan okvira takozvanog prethodnog postupka. Na taj bi način i državno odvjetništvo i sudovi bili kroz procesno zakonodavstvo izjednačeni u smislu osiguravanja jamstva suđenja u razumnom roku.
Osim toga, proširenje takvih mehanizama na postupanje sudova pretpostavljivo bi smanjilo i različite oblike pritisaka na sudove s obzirom na jasno definirane zakonske rokove. Smatram da su propisi o stegovnoj odgovornosti glede poštivanja zakonskih rokova možda određeni prestrogo za DORH i da se pri propisivanju nije vodilo dovoljno računa o različitoj složenosti pojedinih kaznenih predmeta. Ta stegovna odgovornost morala bi, po mom mišljenju, biti pridržana samo za iznimne slučajeve, a da se ubrzanje postupaka poveže sa svim ostalim mjerama koje sustavu stoje na raspolaganju, poput novih zapošljavanja, povećanja broja sudaca…. I sami suci bi u tim okolnostima bili zaštićeniji od neutemeljenih prozivki za otezanje sa suđenjima”, mišljenja je Derenčinović koji se evidentno slaže s prijedlozima svog kolege Novokmeta.
Šef sudačke udruge zamjera profesoru populizam
Očekivano, predsjednik Udruge hrvatskih sudaca Damir Kontrec ne dijeli stav dvojice profesora, ali se u komentaru za Telegram i ograđuje jer cijeli rad Ante Novokmeta nije vidio. Dodaje i kako ne može kompetentno odgovoriti na pitanje postoji li potreba za širenje odredbe iz Članka 347. Zakona o kaznenom postupku, one famozne pritužbe, jer, dodaje, ne bavi se kaznenim pravom.
“Moram istaknuti da postoji obveza predsjednika suda da pokrene stegovni postupak protiv suca koji bi počinio stegovno djelo, primjerice zbog neurednog obnašanja dužnosti, pa sam mišljenja da dodatno normiranje uopće nije potrebno. Ako bi sudac namjerno odugovlačio postupak, takvo postupanje bi moglo imati elemente neurednog obnašanja sudačke dužnosti i kao takvo moglo bi predstavljati stegovno djelo.
Podatak da niti jedan kazneni sudac u četiri godine nije stegovno kažnjen nije reprezentativan, već bi trebalo analizirati dulje razdoblje, a posebno bi trebalo analizirati radi kojih stegovnih djela su ti suci uopće prijavljeni. Čini mi se da se radi o populističkom pristupu ovoj problematici koja je ispod potrebne razine stručnog razmatranja”, poručuje kratko sudac Kontrec.
Branko Šerić: Treba nadzirati baš sve faze postupka
Kazneni odvjetnik Branko Šerić, koji je u svojoj dugoj pravničkoj karijeri 20 godina bio i sudac – na sudovima u Splitu i Zagrebu – zagovara iznimno pažljiv pristup ovoj temi. I sam postavlja pitanja koja, kako mu se čini, profesor Novokmet u svom radu nije predvidio, ali nudi i određena nova rješenja.
“U zakonskim uvjetima u kojima državni odvjetnik donosi rješenje o provođenju istrage i državni odvjetnik provodi istragu, ograničene su mogućnosti suca istrage koje bi mogle utjecati na odugovlačenje istrage. Upravo zato, ja bih dao zakonsku mogućnost sucu istrage da može direktno utjecati na brzinu i efikasnost rada državnog odvjetnika, ali bih odgovornost zbog nepostupanja suda proširio na cijeli kazneni postupak, dok god traje.
Međutim, onda se postavlja pitanje nadzora svih faza postupka do pravomoćnosti. Tko će na primjer tražiti očitovanje od sudaca Vrhovnog suda?”, pita odvjetnik Šerić i zaključuje: “Dakle, treba pažljivo pristupiti ovoj temi, jer čekati na primjer da Europski sud za ljudska prava reagira, opet vodi kazneni postupak u nedogled”.
Krešić: Sudstvo bi na štetu sudaca mijenjali ljudi van sustava
Prije odvjetničke karijere, i Rafael Krešić bio je sudac u Zagrebu, zbog čega s te obje pozicije ima priliku komentirati prijedloge osječkog profesora.
“Na pitanje o mogućem utjecaju širenja mogućnosti pritužbe na sve faze postupka, kao i svojevrsno širenje ovlasti predsjednika sudova i odgovornosti suca za postupanje u predmetu, mišljenja sam kako sadašnje ovlasti i dužnosti predsjednika sudova, baš kao i mogućnosti DSV-a u sankcioniranju rada sudaca, obuhvaćaju sasvim dovoljan mehanizam čija je svrha unaprijediti rad sudaca.
Pitanje prakticiraju li se te ovlasti dovoljno jest pitanje za predsjednike sudova, a suci za kvalitetu svoga rada i sada odgovaraju po jasnom mehanizmu, kad ih se na odgovornost pozove.
U pogledu prijedloga materijalne odgovornosti sudaca za štetu u slučaju povreda koje utvrdi Europski sud za ljudska prava, smatram da se radi o posvemašnjem nerazumijevanju sudačke profesije, a onda i materijalnih i drugih uvjeta u kojima suci rade. Znakovito jest da takvi prijedlozi dolaze iz akademske zajednice i držim da nemaju dodira sa stvarnošću, da ne lamentiram o neovisnosti sudstva.
Zanimljivo je uvijek čitati zahtjeve koji u odnosu na sudstvo dolaze izvan sustava, od ljudi koji o praksi ne znaju ništa ili ne znaju dovoljno. U hrvatskom sudstvu rade stotine hrabrih ljudi koji se svakodnevno bore sa zaprekama i nedostacima sustava. Žao mi je što naše društvo to ne prepoznaje, nego na krilima neznanja i populizma pamti negativnosti koje se pojavljuju u promilima. Još mi je više žao što bi sudstvo na štetu sudaca mijenjali ljudi izvan sustava, koji najčešće nikada nisu bili njegov dio da bi ga mogli poznavati”.
Grbin: Nisu samo suci krivi za otezanje postupaka
Potpredsjednik saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav Peđa Grbin mišljenja je da su izmjene zakona što ih je profesor Novokmet predložio dobar temelj za razmatranje, no u obzir treba uzeti i nekoliko ograda.
“Prije svega tu je činjenica da otezanja postupka u nekim slučajevima ne mora nužno doći zbog djelovanja suca, već moguće i zbog sustava, što je pogreška države. To treba uzeti u obzir”, podsjeća Grbin koji se slaže s prijedlogom o mogućoj regresnoj naplati odštete od sudaca.
“Ako je iz postupanja evidentno da se radi o postupanju koje se može kvalificirati kao namjera ili ona krajnja nepažnja onda takve regresne zahtjeve prema sucima koji su prozročili štetu mogu podržati”, izravan je Grbin koji je u ovoj raspravi ponudio i neka sasvim konkretna vlastita rješenja.
“Što se tiče samih rokova suđenja, tu ću ići korak dalje. Naime, to se ne bi trebalo donositi samo na kazneni postupak, već i na radne i obiteljske i neke druge sporove. Potrebno je stoga razmotriti uvođenje prekluzivnih, odnosno obveznih rokova tijekom cijelog postupka.
Međutim, moram upozoriti na još jedan mogući ozbiljan problem. Za razliku od istrage što ju vodi DORH, u samim sudskim postupcima postoji jasan element kontradiktornosti koji je ograničavajući faktor sudu u donošenju odluka, odnosno faktor brzine u tim slučajevima nije samo na sudu. Međutim, ovdje se radi o prijedlozima profesora Novokmeta koje je svakako potrebno uzeti u razmatranje”, zaključuje ovu doista polemičnu raspravu Grbin.