Ovaj vikend bio je pun obeshrabrujućih vijesti po društvo. Najprije su Novosti objavile prigodne pjesmice na razini osnovnoškolskih uradaka, koje je Ruža Tomašić pjevala u slavu ustaštva u mladim danima. Objava je popraćena njezinim aktualnim komentarom u kojem je pokušala nemoguće, a to je prikazati ustaše odvojenim od zločinačkog sustava kojeg su prvo propagirali, potom uspostavili i na kraju ga studiozno proveli.
Reafirmacija ustaštva došetala je u političku prihvaćenost
Kako se prosvjed datumom poklopio s datumom kada je 1993. godine objavljen prvi broj splitskog Feral Tribunea, s legendarnom naslovnicom koja je tvrdila da je Ante Pavelić pronađen živ u Hrvatskoj i ekskluzivnim razgovorom s njim, mogli smo u jednoj preciznoj historijskoj retrospektivi vidjeti do koje mjere je reafirmacija ustaštva i ekstremno desnih vrijednosti općenito, iz devedestih uspjela uhvatiti korijena i, nekad pod gotovo istom fasadom, a nekad posve ušminkana, došetati ravno u političku i društvenu prihvaćenost.
Analiza diskursa Ruže Tomašić, Zekanovića i njihovih konkurenata s desnice, ovdje nam realno i nije pretjerano inspirativna. To su uvijek dvije-tri iste formule, koje se mogu svesti pod zajednički nazivnik nikad do kraja iskazanih simpatija prema ustaštvu, antagonizacije prema Srbima i maksimalne netrpeljivosti prema ljevici. Ukratko: predvidivo, dosadno, neinspirativno i samodostatno provincijalno.
Stoga nam je ovdje puno zanimljiviji diskurs nove desnice, koji se preuzet iz inozemstva sasvim lijepo primio u lokalnim uvjetima. Međimursko okupljanje predstavljalo je tipičan obrazac tog diskursa. Pored, već spomenutog, apsolutnog raskoraka između naslova i sadržaja, jedan od govornika izustio je onu rečenicu koja sublimira strah od demografske ugroženosti, rekavši kako su demografske statistike zastrašujuće jer ako se broj Roma nastavi povećavati kao sada, za 50 godina bit će ih 50.000.
Manipulacija strahom kao pogonsko gorivo fašizma
Manipulacija strahom odavno je prepoznata kao ključno pogonsko gorivo fašizma u nastajanju, iako je doista nevjerojatno kako svaki put upali. Kad sad spojimo sve ove činjenice u jedno, imamo društvo koje je već u ozbiljnoj mjeri odano revizionizmu, političare koji upravo zbog iskazivanja takvih revizionističkih stavova dobivaju sve veću potporu na izborima, dobro uvezan i infrastrukturno posložen pokret koji svako malo traži smanjivanje ili totalno dokinuće prava određenih skupina i institucije koje ne znaju što bi sa svim tim činjenicama napravile.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne znaju iz razloga što ni vladajuća politika nema pojma što sa svim tim. Ne bi te pokrete i političare baš do kraja adoptirala, niti bi se do kraja obračunala s njima, pa ih sve više naprosto ignorira. Onaj tko je gledao sjajnu HBO-ovu seriju Babylon Berlin lako će uočiti mnoge sličnosti s političko-društvenim prijeporima u Berlinu tog doba, što naravno ne znači da se stvari u povijesti doslovno ponavljaju, ali se neki obrasci mogu pratiti. Da bismo uopće pronašli adekvatan odgovor na ove zabrinjavajuće tendencije, trebali bi ih najprije prepoznati kao takve. Činjenica je da ih sve veći dio društva uspijeva prepoznati, ali to kao da ne dopire do onih do kojih bi trebalo.
Prosvjed protiv Roma u Međimurju bio je školski primjer manipuliranja strahom - pogonskim gorivom fašizma
Markovina o prosvjedu koji su organizirali izvjesni simpatizer NDH i aktivist klerikalnih organizacija
Imamo društvo koje je već u ozbiljnoj mjeri odano revizionizmu, političare koji upravo zbog iskazivanja takvih revizionističkih stavova dobivaju sve veću potporu na izborima, dobro uvezan i infrastrukturno posložen pokret koji svako malo traži smanjivanje ili totalno dokinuće prava određenih skupina i institucije koje ne znaju što bi sa svim tim činjenicama napravile.
Ovaj vikend bio je pun obeshrabrujućih vijesti po društvo. Najprije su Novosti objavile prigodne pjesmice na razini osnovnoškolskih uradaka, koje je Ruža Tomašić pjevala u slavu ustaštva u mladim danima. Objava je popraćena njezinim aktualnim komentarom u kojem je pokušala nemoguće, a to je prikazati ustaše odvojenim od zločinačkog sustava kojeg su prvo propagirali, potom uspostavili i na kraju ga studiozno proveli.
Potom je istog dana zabilježen besprizoran napad saborskog zastupnika Zekanovića na kolegu Kajtazija, što je poslužilo kao sjajna uvertira za masovni proturomski prosvjed u Međimurju, koji se naravno nije tako nazvao, ali se na to sveo, a sve u organizaciji dvojice ljudi, izvjesnog simpatizera NDH i aktivista klerikalnih organizacija. To smo saznali iz Indexovog teksta, a moglo se nazrijeti i iz samog naziva prosvjednog okupljanja ‘Želim normalan zivot’, koje kao da je izašlo iz inkubatora tih organizacija. Svaki put imamo isti scenarij, afirmativan naslov, pun šarenila i tolerancije, nasuprot najmračnijem sadržaju suspenzije prava određenih manjinskih ili ranjivih skupina.
Reafirmacija ustaštva došetala je u političku prihvaćenost
Kako se prosvjed datumom poklopio s datumom kada je 1993. godine objavljen prvi broj splitskog Feral Tribunea, s legendarnom naslovnicom koja je tvrdila da je Ante Pavelić pronađen živ u Hrvatskoj i ekskluzivnim razgovorom s njim, mogli smo u jednoj preciznoj historijskoj retrospektivi vidjeti do koje mjere je reafirmacija ustaštva i ekstremno desnih vrijednosti općenito, iz devedestih uspjela uhvatiti korijena i, nekad pod gotovo istom fasadom, a nekad posve ušminkana, došetati ravno u političku i društvenu prihvaćenost.
Analiza diskursa Ruže Tomašić, Zekanovića i njihovih konkurenata s desnice, ovdje nam realno i nije pretjerano inspirativna. To su uvijek dvije-tri iste formule, koje se mogu svesti pod zajednički nazivnik nikad do kraja iskazanih simpatija prema ustaštvu, antagonizacije prema Srbima i maksimalne netrpeljivosti prema ljevici. Ukratko: predvidivo, dosadno, neinspirativno i samodostatno provincijalno.
Stoga nam je ovdje puno zanimljiviji diskurs nove desnice, koji se preuzet iz inozemstva sasvim lijepo primio u lokalnim uvjetima. Međimursko okupljanje predstavljalo je tipičan obrazac tog diskursa. Pored, već spomenutog, apsolutnog raskoraka između naslova i sadržaja, jedan od govornika izustio je onu rečenicu koja sublimira strah od demografske ugroženosti, rekavši kako su demografske statistike zastrašujuće jer ako se broj Roma nastavi povećavati kao sada, za 50 godina bit će ih 50.000.
Manipulacija strahom kao pogonsko gorivo fašizma
Manipulacija strahom odavno je prepoznata kao ključno pogonsko gorivo fašizma u nastajanju, iako je doista nevjerojatno kako svaki put upali. Kad sad spojimo sve ove činjenice u jedno, imamo društvo koje je već u ozbiljnoj mjeri odano revizionizmu, političare koji upravo zbog iskazivanja takvih revizionističkih stavova dobivaju sve veću potporu na izborima, dobro uvezan i infrastrukturno posložen pokret koji svako malo traži smanjivanje ili totalno dokinuće prava određenih skupina i institucije koje ne znaju što bi sa svim tim činjenicama napravile.
Ne znaju iz razloga što ni vladajuća politika nema pojma što sa svim tim. Ne bi te pokrete i političare baš do kraja adoptirala, niti bi se do kraja obračunala s njima, pa ih sve više naprosto ignorira. Onaj tko je gledao sjajnu HBO-ovu seriju Babylon Berlin lako će uočiti mnoge sličnosti s političko-društvenim prijeporima u Berlinu tog doba, što naravno ne znači da se stvari u povijesti doslovno ponavljaju, ali se neki obrasci mogu pratiti. Da bismo uopće pronašli adekvatan odgovor na ove zabrinjavajuće tendencije, trebali bi ih najprije prepoznati kao takve. Činjenica je da ih sve veći dio društva uspijeva prepoznati, ali to kao da ne dopire do onih do kojih bi trebalo.