Prosvjedi u Turskoj ovog vikenda bili su na vrhuncu. Godinu dana nakon pokušaja puča kakvo je stanje u toj zemlji?

Kemal Kilicdaroglu započeo je “Marš za pravdu” u znak prosvjeda jer su jednog člana njegove stranke osudili na 25 godina zatvora zbog navodne špijunaže. Zbog toga je, poput Gandija u Indiji, krenuo na put pravde pješice iz Ankare u Istanbul. Odmah mu se priključilo 30 zastupnika Parlamenta, tisuće nezadovoljnih građana koji su tražili smjenu Erdogana te bivši zamjenik premijera Erdogana, Abdullatif Sener.

‘Država podređena jednom čovjeku’

I istaknuti desničarski nacionalistički vođa Meral Aksener izrazio je svoju potporu demonstrantima, a na kraju se maršu priključio i profesor Cihangir Islam, veteran dviju islamističkih stranaka koji je izbačen sa sveučilišta ove godine jer je potpisao pismo u kojem se osuđuje vojna kampanja u nekoliko kurdskih gradova..

“Turska je prestala biti demokratska zemlja, postala je država podređena jednom čovjeku. To ne možemo prihvatiti”, objasnio je Kilicdaroglu razloge zbog kojih je krenuo u protestni marš. Premda je predsjednik Erdogan najavio da će ga uhititi zbog organizacije marša, to se nije dogodilo.

“Ako moram platiti cijenu, platit ću”, odgovorio je Kilicdaroglua na prijetnje. Umjesto uhićenja, Erdogan je poslao vojsku i policiju koji su pratili demonstrante duž svih 400 kilometara. Jedan od ciljeva marša je pokušaj da se izgradi šira koalicija protiv Erdogana.

Unatoč demonstracijama, grad živi normalno

Istodobno, s demonstracijama na trgu Maltepe, u središtu grada vladalo je veselo ozračje: tisuće obitelji opušteno su šetale ulicama, zabavljale se, odmarale u parkovima, pa ništa nije odavalo dojam da se na drugom kraju grada odvija dramatična politička bitka.

Ozil Dovoglu, zaposlenik u gradskoj upravi, izveo je svoju obitelj u šetnju, djeca su se igrala i jela sladoled, a on je sa suprugom uživao u hladovini parka. Na pitanje zna li da u drugi dio grada dolaze prosvjednici, Dovoglu je odgovorio: “Nešto sam pratio u medijima, ali to se mene i moje obitelji ne tiče. Mi živimo svoj život i ne brinemo za politiku. Političari se mijenjaju, ali probemi ostaju, tako da mi je svejedno tko je na vlasti”.

U razgovoru s jednom aerodromskom službenicom koja je rođena u Sarajevu i koja je došla u Tursku 1994., saznali smo da je vrlo zadovoljna svojim životom u Istanbulu. “Udala sam se, imam dvoje djece, suprug ima dobar posao u jednoj građevinskoj tvrtki pa imamo dovoljno novaca za vrlo pristojan život. Sve što se događalo posljednjih godinu dana od pokušaja državnog udara nas se ne tiče niti smo osjetili neke promjene. Ako je netko prekršio zakone, neka odgovora”.

Hvale ga da je vratio dignitet vjeri

U hotelu blizu zrakoplovne luke gdje smo odsjeli zaposleno je nekoliko mladića i djevojaka podrijetlom iz BiH i Sandžaka. “Na žalimo se, dobro nam je, puno bolje nego kod kuće. Bilo bi još i bolje da u zemlju nije stiglo oko 2,5 milijuna izbjeglica iz Sirije koji su veliki teret za našu državu. Osim toga, zbog njih je porastao kriminal i dok ih se ne riješimo bojim se neće biti sreće. A što se Erdgana tiče, on je napravio puno dobra za ovu zemlju, izgradio infrastrukturu, pokrenuo gradnju mnogih važnih objekata, pa nema razloga da se žalimo.

Protiv Erdogana su i muslimanski ekstremisti i oni koji se bore za sekularnu državu što pokazuje da je on umjeren političar i da se protivi radikalizmima”. No, većina onih koji podupiru Erdogana, kako sami kažu, najviše hvali njegovu odluku da vrati dignitet vjeri te da se vjerski osjećaji mogu javno iskazivati i prakticirati.

Ergun Keles, 22, tekstilni radnik, ističe da je Erdogan najzaslužniji što je došlo do velikog poboljšanja u zdravstvenom sustavu i socijalnim uslugama. Turska ima oko 75 milijuna stanovnika s rastom od 1,4% na godišnjoj razini. Turska je do sada bila sekularna država koja nema službenu religiju, a ustav omogućava slobodu religijske opredjeljenosti. Islam je dominantna religija i čak 99,8% stanovništva muslimani.

Ekonomija je jaka, no građani su nezadovoljni

Turska godišnje proizvodi više od milijun automobila, ima snažnu brodogradnju, brendovi poput Bekoa i Vestela najveći su proizvođači elektronike i kućanskih aparata u Europi. Turska još ima iznimno jak sektor bankarstva, razvijenu tekstilnu industriju, petrokemijsku industriju, jaka je u proizvodnji hrane, ruda, željeza, čelika i strojarske industrije. Nezaposlenost je relativno niska, oko 10 posto.

Nasuprot tomu, desetine milijuna ljudi žestoko se protive Erdoganovoj samovolji i politici. Umirovljeni profesor Refik Ozturk, bio je na maršu svih 10 dana. “Priključio sam se protestu jer želim pravo i pravdu. Teško je hodati, ali kad vjeruješ da si u pravu tada možeš izdržati te silne napore.” Iako je stigao potpuno iscrpljen u Istanbul, Refik Ozturk, koji je cijelim putem nosio majicu s natpisom Pravda, zadovoljan jer je marš uspio privući pozornost cijele turske javnosti.

Postojeće podjele u turskom društvu fatalno su se produbile 16. srpnja prošle godina kada je dio vojske pokušao izvesti državni udar. Vojni zrakoplovi i helikopteri te tenkovi otvorili su vatru na ulicama Istanbula i Ankare te su ostavili za sobom oko 259 ubijenih i oko 1.500. ranjenih.

Deseci tisuća otpuštenih i zatvorenih

Rusi su navodno na vrijeme obavijestili Erdogana o puču, pa je u posljednji trenutak uspio pobjeći iz hotela u kojemu se odmarao. Potom se obratio javnosti putem televizije i radija te pozvao građane da se suprotstave pučistima. Tako je već tijekom prve noći uspio organizirati protuudar i ugušiti puč. Odmah potom uslijedila odmazda i suspenzija demokracije. Erdogan je uveo izvanredno stanje nakon puča kako bi napravio čistku u cijeloj državi te napravio, kako mnogi kažu, “civilni državni udar”.

Uhićeno je oko 50.000 ljudi, od toga 170 novinara, više od deset parlamentarnih zastupnika, s posla je otpušteno oko 140.000 ljudi, svi za koje se sumnja da su disidenti iz javnog i privatnog sektora. Među uhićenim i otpuštenim nekoliko je tisuća znanstvenika, na desetke tisuća nastavnika, državnih odvjetnika i državnih službenika za koje se vjeruje da su opasni za tursku autoritarnu, religiozno konzervativnu vladu.

Prema procjenama otpušteno je više od 8.000 vojnih časnika, 8.000 policajaca i 4.000 sudaca i tužitelja, što je trećina svih dužnosnika u pravosuđu. Zatvoreno je oko 1200 škola, 50 bolnica i 15 sveučilišta. Sve njih sumnjiči se za pripadnost Gulenovom pokretu, islamskim sljedbenicima Fethullaha Gulena, klerika koji živi u SAD i koji je optužen da je duhovni vođa državnog udara.

Nakon puča Turska je postala ‘zatvor na otvorenom’

Turska je odmah poslije propasti puča proglasila izvanredno stanje koje je dalo neograničene ovlasti policiji za privođenje, uhićenje i za zadržavanje osumnjičenih, bez da im se omogući angažiranje odvjetnika. Već je duže vrijeme na snazi zabrana većinu javnih političkih okupljanja, a policiju se mora obavještavati čak i o privatnim sastancima organiziranim u hotelima ili konferencijskim centrima.

Turska je postala “poput zatvora na otvorenom”, izjavio je 40-godišnji Sezgin Yurdakul, koji je otpušten jer je njegova kćer pohađala školu koju je stipendirao klerik Gulen. Njegovo ime sada se nalazi na crnoj listi u nacionalnoj bazi podataka, tako mu se ni jedan poslodavac ne usudi dati novi posao. On, kao i tisuće drugih otpuštenih sada preživljava od svoje ušteđevine.

U tijeku je najmanje desetak suđenja vojnim i policijskim dužnosnicima te civilima optuženim za izdaju i ubojstva, kao i zbog veza s klerikom Gulenom. Dužnosnici vladajuće AKP stranke pozivaju građane da prisustvuju suđenjima i tako iskažu svoj patriotizam te iskale bijes na izdajnicima. Uoči početka jednog suđenja provladin dnevni list Yeni Safak objavio je preko cijele stranice naslov “Svi ste ubojice”. Pred sudovima se okupljaju mase građana koji traže smrtnu kaznu za uhićene.

Proslava dana kad je propao državni udar

Inače, ionako kompliciranu situaciju u Turskoj dodatno je zaoštrio referendum u travnju ove godine nakon kojeg je Erdogan postao neprikosnoveni gazda. Vlast je s parlamenta prenesena na njega osobno, pa je on postao neupitni vođa nacije i šef vlade. Stoga je Kilicdaroglu u nedavnom intervjuu upitao: “Imamo li republiku? Ne. Imamo jednog čovjeka koji je gospodar života i smrti”.

Premijer Binali Yildirim, nedugo nakon što je Kilicdaroglu krenuo na marš, upozorio ga je da se pravda ne traži na ulicama nego u državnim istitucijama, kao što je primjerice parlament. Kilicdaroglu je odgovorio da je o promjenama nemoguće i nepotrebno razgovarati u parlamentu, pa oporba mora potražiti druga mjesta za obavljanje svog posla, a to je u ovom slučaju marš.

Predsjednik Erdogan odlučio je pompozno proslaviti 16. srpnja, dan kad je propao pokušaj državnog udara. On će se obratiti naciji, a diljem zemlje bit će otkriveni brojni spomenici, uključujući skulpturu visoku stotinu metara koja prikazuje građane kako podižu tursku zvijezdu i polumjesec na predsjedničku palaču u Ankari.

Šef Amnesty Internationala optužen za terorizam

Ovog je tjedna turska policija tjekom jedne konferencije uhitila 10 istaknutih boraca za ljudska prava, uključujući šefa Amnesty Internationala Turske te dva Europljana. Osumnjičeni su da su pripadali jednoj terorističkoj organizaciji. Salil Shetty, glavni tajnik Amnesty Internationala, izjavio je kako je “duboko uznemiren i ogorčen zbog uhićenja koje je bezrazložno i bez razloga”.

Zbog svega toga i neki umjereni pristalice Erdogana upozoravaju da je situacija kaotična te da se s čistkama i uhićenjima otišlo predaleko. No, Erdogan ne mari za takve kritike: potražio je saveznike među desničarskim nacionalistima i radikalnim islamistima. Dobio je i potporu Nacionalističkog pokreta, poznatog kao M.H.P., ekstremističke nacionalističke skupine čiji su glasovi pomogli da osigura parlamentarnu potporu za referendum. Na taj način još je više ojačao svoju vlast, a oslabio oporbu.