Prvi intervju Sanaderova odvjetnika nakon polemične odluke Ustavnog suda
S Čedom Prodanovićem, nekad najmlađim šefom općinskog tužiteljstva, danas braniteljem najeksponiranijih optuženika u zemlji, reporter Telegrama dugo je razgovarao neposredno nakon što je donesena recentna odluka o ukidanju presuda njegovom klijentu Ivi Sanaderu
Odluka Ustavnog suda o ukidanju presude bivšem premijeru Ivi Sanaderu u slučajevima Ina-MOL te Hypo banka zasigurno je do sada najveći profesionalni uspjeh odvjetnika Čede Prodanovića i Jadranke Sloković. Izboriti se za poništenje presude na najvišoj pravosudnoj instanci i još na procesu stoljeća na kojemu su protiv njih bila dva najuglednija suda, Vrhovni i zagrebački Županijski, velika je satisfakcija. Ali ne i preveliko iznenađenje za stručnjake koji su upozoravali na niz propusta tijekom suđenja.
Najmlađi šef tužiteljstva
Iza Čede Prodanovića već je gotovo 25-godišnje odvjetničko iskustvo. Od 1991. bio je odvjetnik u kaznenim predmetima protiv Tomislava Božovića, zapovjednika stožera vojnog aerodroma Pula za ratni zločin, Srećka Lorgera iz Dalmatinske akcije 1993., Marinka Čulića i Viktora Ivančića iz Ferala 1996., zastupao je obitelj dr. Milana Boškovića, liječnika kojeg je u Jasenovcu ubio Dinko Šakić 1998., branio je Stipu Šuvara, Nikolu Viskovića… Od 2000. zastupao je u Haagu generale Petra Stipetića, Ivana Čermaka, Rahima Ademija, tadašnjeg ministra turizma Ivana Heraka, Dražena Slavicu zbog požara na Kornatima, a zastupao je i bivšeg predsjednika Stipu Mesića. Prije negoli je postao odvjetnik, Prodanović je ostvario briljantnu tužiteljsku karijeru. S 32 godine postao je prvi zamjenik Okružnog javnog tužitelja, a nakon toga bio je i najmlađi šef općinskog tužiteljstva u Zagrebu, koje je brojilo 46 tužitelja i bilo je najveće u Hrvatskoj.
Telegram: Nakon što su vašu argumentaciju za suđenja Ivi Sanaderu na Županijskom sudu ignorirali ili odbijali, sada ste napokon dobili zadovoljštinu. Što ta odluka znači za vašeg klijenta i vas?
Rješenje Ustavnog suda donijelo je veliko olakšanje gospodinu Sanaderu jer on je, kao i mi, cijelo vrijeme vjerovao da imamo velike šanse uspjeti u postupku. Te su se nade doduše izjalovile presudama Županijskog suda te potvrdom te presude Vrhovnog suda, pa smo već došli u fazu kada smo se počeli preispitivati. Ali vjerovali smo da će, ako će Ustavni sud donijeti odluku po principu sine ira et studio, ishod za nas biti pozitivan. Da se to nije dogodilo, tada bismo podnijeli europski zahtjev Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strasbourgu i uvjeren sam da bismo dobili zadovoljavajuću odluku. No to bi bio puno duži i iscrpljujući put. Ta odluka Ustavnog suda potvrđuje da smo bili u pravu, ali ona nije ništa neuobičajeno niti senzacionalno.
Ja sam malo brži, zapravo brzoplet, a Jadranka je sistematičnija, sve provjerava. Odluke donosimo zajedno
To se događa, zato uostalom i postoji institut tužbe Ustavnom sudu jer se računa s tim da sudovi nisu nepogrešivi. Bitno je da postoji netko u hijerarhiji pravosudnog sustava tko će intervenirati i ispraviti pogreške. Ukratko: nadali smo se, očekivali smo takvu odluku, i zbog toga smo lakše podnosili udarce i neuspjehe, pa čak i onda kada su nam se neki počeli i zlurado podsmjehivati. Sada smo opet na nultoj poziciji i s pravom vjerujemo u konačni uspjeh.
T: Premda kažete da takva odluka nije nešto posebno, teško se složiti s vama jer nije riječ o običnom suđenju nego o procesu bivšem premijeru, dovedene su u pitanje odluke dviju najvažnijih pravosudnih institucija, Vrhovnog i Županijskog suda u Zagrebu te najeksponiranijeg suca u Hrvatskoj.
Nezgodno je, naravno, kada se to dogodi u tako delikatnom slučaju kao što je suđenje bivšem predsjedniku Vlade.
Kompromitiran postupak
T: Odluka Ustavnog suda potvrđuje da ste bili u pravu kada ste se žalili da ste za suđenja bili u podređenom položaju.
Prije svega moram istaknuti da Ustavni sud nije razmatrao sve naše prigovore jer je ocijenio da je cijeli dokazni postupak toliko kompromitiran da to nije bilo potrebno. Također moram naglasiti da neki novinari i mediji koji su čitavo vrijeme dezinformirali javnost o slučaju na štetu gospodina Sanadera i sada nastavljaju u istom stilu navodeći da je većina naših prigovora odbijena. Što naravno nije istina. Doista smo bili u neravnopravnom položaju jer je jedna od osnova za ustavnu tužbu bila činjenica da su ne samo mediji nego i brojne javne osobe, političari, ministri pa i premijer, u stotine navrata kršili presumpciju nevinosti. Javno su iznosili stajališta da je Sanader kriv, da je za mito prodao nacionalne interese, da je veleizdajnik…
U prilogu tužbi predali smo izjave premijera i posebno ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka te mnogih državnih dužnosnika i javnih osoba, kao i stotinjak novinskih tekstova koje smo selektivno odabrali, a u kojima se unaprijed presuđivalo Ivi Sanaderu i tako vršilo pritisak na sud. Bili smo u neravnopravnom položaju i u odnosu na USKOK jer je sud odbio većinu naših dokaznih prijedloga. Primjerice, nije ispitan predsjednik Uprave MOL-a Zsolt Hernadi, koji je bio
optužen da je dao mito. Voditi postupak za primanje mita a da se ne sasluša osumnjičenik za davanje mita je neprihvatljivo.
Promjena iskaza
T: Ali on se odbio pojaviti na sudu.
Odbijao je doći kao okrivljeni, ali je bio spreman doći kao svjedok. Da se htjelo, bilo je načina da ga se ispita kao svjedoka. Isto tako, nije prihvaćena kao dokaz dokumentacija koja je upućivala na to kako je Robert Ježić postupao s navodno Sanaderovim novcem, kako ga je koristio, jer bi se tako najbolje kontrolirala i utvrdila istinitost njegova iskaza. On je, naime, u tri navrata dao različite verzije gdje se novac nalazi, odnosno na koji način se njime koristio.
T: Zar lakoća kojom je Robert Ježić dva puta obmanuo suca Ivana Turudića da će položiti na sud pet milijuna eura nije bilo dovoljno upozorenje kako nije isključeno da i o drugim stvarima ne govori istinu?
Ježić je stalno mijenjao iskaz. Prvi put je rekao da se novac još nalazi na računu njegove tvrtke, drugi put je iskazao da je dvije godine ranije tim novcem kreditirao svoju drugu tvrtku, zatim je rekao da je taj novac isplatio malim dioničarima. Dakle, govorio je da je novac više-manje na njegovoj dispoziciji, iako smo posjedovali dokumente iz kojih se vidjelo da je 12 dana nakon što je novac stigao na račun njegove tvrtke, kako on tvrdi, za Sanadera, ta sredstva iskoristio za dokapitalizaciju svojih dviju tvrtki u Švicarskoj. Već tada je sve upućivalo da je to svjedok koji ne govori istinu pa nas činjenica da ni do danas nije predao taj novac uopće ne iznenađuje. Kao što nam je jasno da on više nema interesa pojaviti se na sudu u Hrvatskoj jer je on svoj interes već ostvario. Nakon što je teretio Sanadera pušten je iz istražnog zatvora, vraćena mu je odmah putovnica, što je presedan, i na kraju, ne sudi mu se niti u jednom slučaju za koji je bio sumnjičen, pa čak ni u ovomu u kojemu je priznao da je bio posrednik pri davanju mita.
T: Jeste li dobili poziv za rasprave za ponovljeno suđenje Ivi Sanaderu koje je, kako navode mediji, sudac Turudić zakazao već za rujan?
Nisam, ne primam poštu jer sam na godišnjem odmoru.
T: Jeste li se bojali da bi Ustavni sud mogao pokleknuti pred pritiscima?
Ustavnom sudu navodno je uoči donošenja odluke dostavljen non paper u kojemu je stajalo kako bi vraćanje na ponovno suđenje potvrdilo MOL-ovu povlaštenu vlasničku poziciju u Ini, da bi to stajalo hrvatsku stranu najmanje dvije milijarde dolara te da se zbog toga toliko odgađalo s objavom odluke. Pa i sam sudac Ivan Turudić zaključio je kako ne bi bilo dobro kada bi Ustavni sud poništio odluke Vrhovnog i Županijskog suda.
Naravno da smo se pribojavali jer je sličnim pritiscima bio izložen i Vrhovni sud, što je, smatram, sigurno imalo utjecaja na njegovu odluku. Došlo je do klasične zamjene teza, umjesto da se dokazuje je li gospodin Sanader kriv ili ne, plašilo se javnost, a time posredno i suce, pričama kako bi se njegovo oslobođenje moglo negativno odraziti na položaj Ine i Hrvatske, kako će zbog toga biti enormni gubici. Za taj papir nisam čuo, ali znamo da je Vlada podnijela tužbu potiv MOL-a Arbitražnom sudu u Ženevi i kao glavni dokaz dostavila prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Zagrebu iz koje je proizlazilo da je Sanader, ishodivši potpisivanje Prve izmjene i dopune o međusobnim odnosima dioničara te Glavnog ugovora o plinskom poslovanju, ostvario osobnu dobit te da je zbog vlastitih interesa omogućio promjenu u načinu upravljanja. Time su, tvrdi se u tužbi, Ina, a samim time i država, oštećeni za više milijardi kuna. Naglašavam da se nije radilo o pravomoćnoj presudi, što jasno ukazuje kakvim su pritiscima bili izloženi najprije Vrhovni, a potom i Ustavni sud.
Ministar Ivan Vrdoljak je pak nekoliko dana prije odluke Vrhovnog suda po našoj žalbi predočio javnosti neku fantomsku analizu iz koje je proizlazilo da je MOL oštetio Inu za šest milijardi dolara, a da to ničim nije potkrijepio niti se ta analiza više ikada spominjala. U takvoj atmosferi Vrhovnom sudu bilo je puno komfornije potvrditi presudu nego da se i sam nađe u poziciji da se brani od optužbi za izdaju nacionalnih interesa. Koliko je to bilo uzela maha, najbolje govori činjenica da je noć uoči sjednice Vrhovnog suda HRT u emisiji Forum pozvao više pravnih stručnjaka od kojih je većina apsolutno neprimjereno raspravljala o tomu kolika će biti kazna Ivi Sanaderu. Tijekom emisije poslali smo uredniku SMS poruku s ciničnim upitom hoće li sljedeći Forum razmatrati problem presumpcije nevinosti.
Razrješenje dvojbi
T: Na kojim se argumentima zasnivala vaša ustavna tužba?
Na tomu da Sanader nije imao pravično suđenje te da je to njegovo pravo povrijeđeno u više navrata. Imao je nejednak tretman pred sudom jer su njegovi dokazi i svjedoci mahom odbijani. U njegovu slučaju standardi dokazivanja su se apsolutno srozali na najniže grane. Nismo za njega tražili nikakvu pogodnost, ali smo htjeli da mu se kao bivšem premijeru pokloni profesionalna pažnja kao i svima drugima, ne njemu u prilog, ali ni na štetu. U odnosu na slučaj Hypo banke, uz negiranje činjenice da je gospodin Sanader uzeo novac, glavni prigovor obrane se svodio na to da on ne može odgovarati kao ratni profiter, nota bene do tada jedini u RH, u silnoj konkurenciji ‘junaka pretvorbe’, jer njegovo navodno kriminalno postupanje nije bilo ni u kakvoj korelaciji s ratnim stanjem u RH, osim vremenske podudarnosti.
DORH je naime posegnuo za kaznenim djelom ratnog profiterstva samo zato da bi premostio problem zastare kaznenog progona koja je inače već davno nastupila. Međutim, odluka Ustavnog suda razriješila je sve dvojbe određujući da nema vremenski neograničene mogućnosti kaznenog progona počinitelja kaznenih djela ratnog profiterstva nego da je kazneni progon moguć pod uvjetom da za ta djela na dan stupanja na snagu promjene Ustava iz 16. lipnja 2010. nije zastupila zastara. Ovakvom interpretacijom ustavnih odredbi predmet Hypo je po našem stajalištu povoljno riješen, bez obzira što i inače nije bilo elemenata da bi se zakon o nezastarijevanju mogao primijeniti.
Dvojben odlučujući iskaz
T: A što se tiče slučaja Ina-MOL?
Ustvrdili smo da je presuda bazirana na lažnom iskazu Roberta Ježića, kojega je svojim svjedočenjem podržao Stefan Hurliman. Iako je sud formalno negirao važnost Hurlimanova iskaza, u presudi se sijaset puta pozivao na njega tretirajući ga de facto odlučujućim iskazom. Njegova važnost bila je tim veća jer je to svjedočenje trebalo potkrijepiti inače vrlo dvojben i neuvjerljiv iskaz krucijalnog svjedoka Roberta Ježića. Obrana nije imala mogućnost ispitivanja Hurlimana, koji je dao iskaz USKOK-u isti dan kada i Ježić, ali je potom odbio svjedočiti pred sudom. Time je došlo do povrede takozvanog konfrontacijskog prava jer ga nismo mogli ispitati. Stoga se na takvom iskazu ne može temeljiti sudska presuda. Ukazali smo također da ne postoji niti jedan dokaz da su potpisani međudioničarski ugovor, kao i glavni ugovor o plinskom poslovanju, doista štetni za hrvatsku stranu. Takve tvrdnje temelje se na iskazima nekih svjedoka, koji niti imaju stručnih znanja niti su bili objektivni u iskazivanju.
Ježić je suca Turudića dvaput obmanuo da će položiti pet milijuna eura, a za Sanadera je stalno mijenjao iskaz
Kako je riječ o vrlo kompliciranim financijskim poslovima, bez financijskog vještanja ne može se dobiti odgovor je li doista nastala šteta ili nije. A upravo je ta navodna šteta, po stajalištu suda, koji nije uspio dokazati dogovor o mitu, bila glavni dokaz da je Ivo Sanader primio mito. Pogotovo što su poslovni rezultati Ine, otkad je u nju ušao MOL, više nego pozitivni. Uostalom, kada je MOL došao u Inu, ona je bila pred stečajem i Mađari su je spasili. U slučaju Ina-MOL također je bitno da se Sanadera, dakle pojedinca, kriminalizira zbog političkih odluka Vlade. Imputiralo mu se da je svojim autoritetom, koji doduše nije iskazivao, već se govori o njegovu potencijalnom autoritetu, te strahom članova Vlade, koji su prepoznali njegove želje, spriječio ministre da se suprotstave njegovu prijedlogu. Takav transcedentalni pristup, da on ništa nije naložio, ali ga svi slušaju jer ga se boje, doista je neuobičajen u kaznenom postupku. To, dakako, otvara i pitanje do koje se mjere kazneno pravo može uplitati u političke odluke koje su donijela tako visoka politička tijela kao što su Vlada i Predsjedništvo HDZ-a. Isto tako i kako može samo jedna osoba biti isključivo kazneno odgovorna za kolektivnu odluku, koja je pri tome donesena jednoglasno.
T: Najviše prigovora imali ste na iskaz krunskog svjedoka
Roberta Ježića?
Naravno, jer je njegov iskaz bio neistinit. Ni obrana niti sud ne znaju pod kojim su uvjetima, formalnim ili neformalnim, sklopljeni sporazumi između DORH-a i Ježića, što je Ježić dobio zauzvrat za terećenje Sanadera. Kada bismo to znali, a posebno sud, onda bismo mogli procijeniti je li zbog tih pogodnosti bio spreman neistinito iskazivati pred sudom. U anglosaksonskom sustavu, gdje se najčešće sklapaju takve nagodbe, tužitelj je dužan podastrijeti uvjete pod kojima je sklopljen sporazum te što je za svoje svjedočenje dobio okrivljenik. U slučaju da je tužitelj nešto prešutio ili čak lagao, tada dolazi do njegove kaznene odgovornosti. To je iznimno važno jer se 70 ili čak 80 posto kaznenih slučajeva završava nagodbom pa sve mora biti do kraja transparentno.
T: Ali bez pokajnika nemoguće je boriti se protiv korupcije i
organiziranog kriminala?
Točno. Pokajnici olakšavaju dokazivanje teških zločina i koruptivnih djela jer se u te strukture teško probiti i još je teže pronaći dokaze o kriminalnoj aktivnosti. Zato pokajnici trebaju dobiti određene pogodnosti, ali to mora biti transparentno. Kod nas se radi voluntaristički, tužitelji imaju apsolutno dominatnu ulogu, nitko ne zna, niti po važećim propisima mora znati, što su se dogovorili sa svjedokom koji nekoga tereti i zbog toga dobiva
pogodnosti.
Zašto je pravosuđe problem
T: Postoji većinska suglasnost da je stanje u pravosuđu najteži problem u Hrvatskoj?
Konkurencija u ovom društvu je vrlo žestoka pa je teško reći je li pravosuđe najteži problem. Ali jest veliki problem. U prvih deset godina od osnivanja nove države došlo je do sumraka pravne države. Postupci su se vodili selektivno, pazilo se koga će se goniti, koga neće, a gotovo uopće se nisu gonili ratni zločini, gospodarski kriminal, ratni profiteri, nisu se procesuirala politička ubojstva, Krivokuća, Levar, Reihl-Kir, ali je amnestiran njegov ubojica, montira se postupak protiv Dalmatinske akcije.
Početkom 90-ih iz pravosuđa je otišlo 1500 ljudi, među njima i najsposobniji suci i tužitelji. Državi su tada trebali samo podobni. To sada stiže na naplatu
Pravosuđe je danas doista nezavisno i autonomno, u većini slučajeva nitko se ne upliće u njegov rad, izbor sudaca i predsjednika sudova rješava se unutar samog sudačkog sustava, koji je uspostavljen nakon tektonskih promjena početkom devedesetih godina. Tada je više od 1500 ljudi otišlo iz pravosuđa. Što je, dakako, prevelik gubitak za tako malu zemlju, pogotovu ako su među onima koji su otišli i oni najsposobniji suci i tužitelji. No država si je mogla dopustiti i taj luksuz jer joj nije trebalo pravosuđe koje će funkcionirati nego joj je trebao sustav koji će provoditi političku volju. Umjesto iskusnih sudaca dolazili su početnici ili politički podobni i još su stekli doživotni mandat. Rezultati toga sada dolaze na napalatu.
Na što se svodi izbor sudaca
T: Što je po vama najveći problem u pravosudnom sustavu?
Način izbora sudaca. Cijeli postupak izbora sudaca u konačnici se svodi na odluku Državnog sudbenog vijeća, koja vrlo često može biti i arbitrarna. Naime, objektivni kriteriji, kao što su primjerice broj riješenih predmeta, rokovi u kojima su riješeni, iskustvo u radu, koliko je presuda ukinuto, a koliko potvrđeno, znanstveni i stručni radovi, kao i ocjene sudačkih vijeća, mogu se na sjednici DSV-a relativizirati rezultatima intervjua koji se obavlja s kandidatima i koji se može u konačnici koristiti kao odlučujući u odnosu na objektivne kriterije. Stoga se izbor sudaca vrlo često svodi na lobiranje kod članova DSV-a. Osim toga, izostaje i kontrola rada sudaca. Naime, ne može samo žalbeni postupak biti eventualni korektiv rada suca. Ako barem donekle poštuju rokove za rješavanje predmeta, suci su faktično nedodirljivi jer nitko ne dovodi u pitanje kvalitetu njihova rada.
T: Koliko politika utječe na donošenje sudskih presuda?
Bitno manje nego prije, ali ima utjecaja na tijela gonjenja, policiju, USKOK, DORH… Postupci protiv nekih ljudi pokreću se u određeno vrijeme, selektivno protiv ljudi koji padnu s vlasti ili su u sukobu s vlašću, a nerijetko se vode tako da se protiv nekoga pokrene hajka ili u najmanju ruku kampanja. Koliko se puta dogodilo da se pokrenu postupci, da ljudi završe u istražnom zatvoru i da onda nikada ne dođe do suđenja. Bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec proveo je četiri mjeseca u istražnom zatvoru bez ikakve osnove, na kraju je oslobođen, s tim da se nitko nije pitao kako je moguće da je potpredsjednik Vlade bio neosnovano zatvoren. Kada netko više nema funkciju s koje se mogao suprotstaviti, tada može očekivati kazneni progon.
Nitko me ne može uvjeriti da bi se pokrenuli postupci protiv Sanadera i Bandića da su ostali na vlasti ili uz vladajuću koaliciju. Postupak protiv braće Mamić pokrenut je nakon što se dvije godine pretresala dokumentacija Dinama, a na njih se svjesno kreće dok su u Sloveniji na pripremama kluba, kako bi se stvorila atmosfera i dojam da su pobjegli. Nitko ih nije obavijestio trebaju li se vratiti ili ne, ali se na njih počelo pucati iz svih oružja. Sanader se našao na udaru kada je najavio da se vraća u HDZ, a Bandića se dugo hvalilo da je najbolji gradonačelnik, da bi sada postao kriminalna osoba.
T: Nije li ipak postalo zamorno slušati kako su svi oni protiv kojih se pokrene neka istraga na političkom udaru, da je baš uvijek riječ o političkom progonu ili da je odabran baš trenutak pred izbore da ih se sudski procesuira. Protiv nekih pokrenute su istrage dok su bili na vlasti, poput Sabe, Merzel ili Nadana Vidoševića, pa ni Mamići nisu baš nezaštićeni i bez političke potpore?
Slažem se s vama da se vrlo često poseže za argumentom političkog progona, jer se tako valjda žele steći određene simpatije javnosti. Međutim, upravo najveći slučajevi događaju se nakon što dođe do političkih obračuna između političkih opcija ili unutar neke stranke. Nitko me ne može uvjeriti da bi se protiv Bandića i Sanadera vodili postupci da su ostali u strankama na vlasti. Oni se optužuju za kaznena djela koja su počinjena davno, moglo ih se već stotinu puta procesuirati, što najbolje pokazuje da politika ima utjecaja na organe gonjenja.
T: Zašto sve češće padaju optužni prijedlozi DORH-a i USKOK-a?
DORH je donedavno bez ikakve kontrole vodio slučajeve sve do faze podizanja optužnice. Tako da je često, uljuljkan u vlastite ovlasti, podnosio nedovoljno obrađene i argmentirane optužnice. U predmetu Sanader krenulo se s tezom da su mu mito isplatile MOL-ove tvrtke s Cipra. Onda su odjednom rekli pardon, zabunili smo se, nisu to MOL-ove tvrtke pa ćemo mi na drugi način dokazati da mu je isplaćen novac. Izostala je provjera, doza opreza, profesionalna odgovornost, ali je postojala nada da će to ipak proći na sudu, kao što je uostalom i prolazilo. A prolazilo je i zato što je USKOK bio novost, uživao je respekt, imao je autoritet pa su se linijom manjeg otpora propuštale sve optužnice. Sudovi su potvrđivali optužnice jer je to bio jedan od uvjeta da uđemo u EU, trebalo nam je što više okrivljenika za teška kaznena djela.
T: Koliko vam je trebalo vremena da se iz uloge tužitelja prebacite među odvjetnike?
U pravnom smislu to i nije bio problem, nisam imao s tim nikakvih teškoća pa sam se relativno brzo uključio u odvjetnički život, pri čemu mi je puno pomogao Silvije Degen. Razlika je u tome što odvjetnici drugačije komuniciraju sa strankama, drugi je model postupanja i ponašanja. Nisam, naravno, više tužitelj, ali još uvijek vrlo cijenim taj posao, gledam kako tužitelji postupaju na raspravi i moram priznati da mi je drago vidjeti mladog čovjeka koji zna raditi svoj posao bez obzira što mi to možda ne konvenira u tom predmetu. Puno radije vidim sposobnog čovjeka nego neznalicu koja ne zna što radi.
Tužitelji bez empatije
T: Što je po vama teže. Biti sudac, tužitelj ili odvjetnik?
U ljudskom smislu razlike su drastične. Tužilac po defaultu nema empatije, kod njega nema mjesta za sućut i razumijevanje. On goni kriminalce i posao mu je da im zagorča život, dakako, u skladu sa zakonima i u funkciji zaštite žrtve. On osobu gleda kroz predmet i spis i često je ne vidi do početka glavne rasprave. Branitelj međutim sublimira u sebi puno toga, on mora biti psiholog, ispovjednik, pa i psihijatar, mora imati razumijevanja ne samo za klijenta nego i za njegovu obitelj. Zna se dogoditi da se nekada više brinemo o porodici okrivljenika negoli o svojoj. U pravnom pogledu, iako su propisi isti za sve, posao tužitelja i branitelja u kaznenom predmetu razlikuje se po tomu što, u činjeničnom i pravnom smislu, polazimo sa suprotnih pozicija, različito interpretirajući kako činjenice, tako i pravo. Po prirodi posla moram se suprostavljati tužitelju, naravno, do razumnih granica.
Pozicija tužitelja je u pravnom pogledu najteža jer on kreira slučaj, iz gomile dokumentacije koja se često donosi na kolicima, mora sačiniti činjenični supstrat koji će biti osnova za vođenje postupka. Posao branitelja je pak da daje protuargmente, ali u već formiranom slučaju, da pronalazi eventualne greške, što je sigurno lakše, dok sudac odlučuje čiji su argumenti kvalitetniji i snažniji, ima li dovoljno dokaza. Naravno, ni to nije lako, ali je ipak najteže iz gomile podataka kreirati suvislu inkriminaciju. Sučeva uloga je teška u moralnom pogledu jer on odlučuje o
ljudskoj sudbini.
Rad s Jadrankom Sloković
T: Koje kvalitete mora posjedovati vrhunski odvjetnik: poznavanje prava, inteligenciju, elokventnost…?
Treba posjedovati sve što ste nabrojili, s tim da poznavanje prava nije na prvome mjestu. Znao sam odlične pravnike koji se nisu snašli u odvjetništvu jer nisu imali dovoljno socijalnih vještina i socijalne inteligencije, nisu bili dobri psiholozi, jer u tom poslu susrećete potpuno različite ljude i karaktere.
T: Premda ne krijete svoja ljevičarska politička uvjerenja, angažiraju vas i klijenti drugačijeg političkog svjetonazora?
Nedavno su me pitali kako ja kao ljevičar i borac za ljudska prava sada branim ljude drugačijeg političkog usmjerenja, što je po njihovu podrazumijevalo da sam se odrekao svojih političkih načela. To je potpuno promašena teza. Uostalom, nije suvišno spomenuti da se i danas borim za ljudska prava, ovaj put i okrivljenika, jer su im ona u sudskim postupcim nerijetko ugrožena. I ustavna tužba u odnosu na gospodina Sanadera je na određeni način sublimat kršenja ljudskih prava na njegovu štetu. Borim se također protiv zlouporabe ovlasti policije što uzima sve većeg maha; imaju sve veća ovlaštenja, a nemaju nikakvu kontrolu. Također je iz Kaznenog zakona izbačeno i posebno kazneno djelo koje regulira njihovo protupravno ponašanje. Svako malo dođe netko koga su pretukli, čak i žene. Branim sada mladu ženu koja je žrtva takvog nasilja, i umjesto da je se tretira kao oštećenicu, protiv nje se vodi kazneni postupak jer je sa svojih 45 kilograma napala dva policajca. To je zaista skandalozno i u tom vidim sve veću opasnost za društvo.
T: Trenutno branite Mamića, Bandića, Sanadera, Merzel,
Protegu, dakle neke od najkompleksnijih pravnih slučajeva. Kako stignete sve to? Koliko je u tomu važna uloga vaše partnerice Jadranke Sloković?
Stignemo ih braniti jer dobro raspoređujemo vrijeme, a osim toga, sve se više oslobađamo drugih slučajeva koji su nam trošili puno vremena, tako da bismo se mogli koncentrirati na slučajeve koje ste spomenuli. Jadranka i ja funkcioniramo na istim principima, na tužiteljstvu smo naučili kreirati i postavljati predmete, znamo razlikovati bitno od nebitnog, što je iznimno važno u velikim predmetima jer postoji opasnost da se utopiš u tonama papira.
Zajedno smo počeli suradnju u Haagu, radimo već 15 godina, ne svaki svoju polovicu predmeta nego cijeli predmet obrađujemo zajedno. Međusobno se preispitujemo, kroz raspravu rješavamo dvojbe te zajednički donosimo odluke. Ja sam malo brži, zapravo brzopletiji, brzo reagiram, a Jadranka je sistematičnija, analitičnija, sve provjerava i kontrolira, posebno pravnu praksu. Pojedinac bi teško mogao sam raditi tako kompleksne predmete. I zbog obima posla, ali i zato što mora čuti odjek onoga što radi, a udvoje se lakše provjeravaš i nalaziš odgovor je li nešto u redu ili nije.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 1. kolovoza 2015.