Od nagrađivanja profesora s optužbom za zlostavljanje, neprispodobivih počasnih doktorata, prekomjernog i nedopuštenog zapošljavanja, preko prženja javnog novca, raznih tužbi od kojih je u anale ušla ona rektora protiv studenta, do kojekakvih nezakonitosti, grubih kršenja prava zaposlenika… Ipak, više od samih tema, ova je sjednica zaslužila elegijski soundtrack zbog okolnosti u kojima je održana.
Valjalo je, naime, konačno postaviti pitanja rektoru Borasu, no on se jednostavno nije pojavio. Izignorirao je visoki dom koji govori glasom hrvatskih građana pa su se zastupnici obraćali rektoru kojega nema. Scena je imala prizvuk čijeg ispraćaja, možda i prikladno, jer problemi koji more zagrebačko sveučilište sugeriraju da ga nekamo zaista treba ispratiti.
Ogluha od odgovornosti
Na nekoliko je ključnih stvari u toj atmosferi danas ukazano; sve se svode na svemoćan položaj Borasove uprave. Ministarstvo znanosti i obrazovanja nema gotovo nikakvu kontrolu nad brojnim spornim odlukama na Sveučilištu. Samo Ministarstvo to priznaje u dokumentu kojeg su uputili uoči održavanja sjednice. “Ministarstvo nema na raspolaganju eventualne sankcije za moguću ogluhu uprave Sveučilišta nad zahtjevom za provedbom nadzora”, pišu.
Koliko su se puta sa Sveučilišta oglušili na pokušaje upravnih nadzora, nije vrijedno više ni brojati. Možda je zgodnije podsjetiti da su, iživcirani smiješnim pokušajima upravnih nadzora, kroz Ustavni sud pokušali ukloniti ih iz zakona. Nekim čudom, nije im pošlo za rukom, ali ostala im je dobra stara “ogluha” kojom su se, notira Ministarstvo, revno koristili.
Autonomija i svemoć
Osim Ministarstva, neku vrstu nadzora nad sveučilištem trebao bi obavljati njegov Savjet, na čelu s uglednim predsjednikom i osječkim doktorom znanosti Lukom Burilovićem. O nadzoru Savjeta nad zakonitošću rada sveučilišne uprave dovoljno govori činjenica da se, uz Borasa, danas u Saboru nije pojavio ni ugledni Burilović.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prisutan ministar Fuchs, koji priznaje da u rukama ne drži ove uzde, poučavao je o neraskidivoj vezi autonomije i odgovornosti. “Autonomija ne znači aboliciju od bilo kakve odgovornosti”, zborio je Fuchs, potvrdno su glavom kimali svi prisutni, a odsutni rektor negdje se grohotom smijao.
Marijana Puljak nelagodno se svojim brojnim pitanjima obraćala nikome, Damir Bakić govorio je “rektoru kojega nema”, označivši njegov nedolazak ultimativnim dokazom da je današnja sjednica bila potrebna. U konačnici, Sabina Glasovac sve je sumirala u jednoj ključnoj rečenici: “Rektor Boras najzaštićenija je osoba u Hrvatskoj, njemu nitko ne može ništa, ni Sabor ni Vlada”. Možda je, stoga, kucnuo čas da netko rektora konačno promovira u imperatora.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Puno autonomije i nula odgovornosti Borasov je ideal. Sada ga je, ignoriranjem Sabora, uzdigao u nebeske visine
Ključne stvari koje su problematizirane u odsutstvu rektora, svode se na svemoćan položaj Borasove uprave
Boras je ignorirao visoki dom koji govori glasom hrvatskih građana pa su se zastupnici obraćali rektoru kojega nema. Scena je imala prizvuk čijeg ispraćaja, možda i prikladno, jer problemi koji more zagrebačko sveučilište sugeriraju da ga nekamo zaista treba ispratiti.
Kada bi trebalo izabrati najprikladniju glazbenu podlogu današnje sjednice saborskog Odbora za obrazovanje s temom stanja na Sveučilištu u Zagrebu, valjalo bi posegnuti za elegijom. Melankolična, žalobna, sjetna skladba adekvatno bi se sljubila s temama koje su na sjednici dotaknute.
Od nagrađivanja profesora s optužbom za zlostavljanje, neprispodobivih počasnih doktorata, prekomjernog i nedopuštenog zapošljavanja, preko prženja javnog novca, raznih tužbi od kojih je u anale ušla ona rektora protiv studenta, do kojekakvih nezakonitosti, grubih kršenja prava zaposlenika… Ipak, više od samih tema, ova je sjednica zaslužila elegijski soundtrack zbog okolnosti u kojima je održana.
Valjalo je, naime, konačno postaviti pitanja rektoru Borasu, no on se jednostavno nije pojavio. Izignorirao je visoki dom koji govori glasom hrvatskih građana pa su se zastupnici obraćali rektoru kojega nema. Scena je imala prizvuk čijeg ispraćaja, možda i prikladno, jer problemi koji more zagrebačko sveučilište sugeriraju da ga nekamo zaista treba ispratiti.
Ogluha od odgovornosti
Na nekoliko je ključnih stvari u toj atmosferi danas ukazano; sve se svode na svemoćan položaj Borasove uprave. Ministarstvo znanosti i obrazovanja nema gotovo nikakvu kontrolu nad brojnim spornim odlukama na Sveučilištu. Samo Ministarstvo to priznaje u dokumentu kojeg su uputili uoči održavanja sjednice. “Ministarstvo nema na raspolaganju eventualne sankcije za moguću ogluhu uprave Sveučilišta nad zahtjevom za provedbom nadzora”, pišu.
Koliko su se puta sa Sveučilišta oglušili na pokušaje upravnih nadzora, nije vrijedno više ni brojati. Možda je zgodnije podsjetiti da su, iživcirani smiješnim pokušajima upravnih nadzora, kroz Ustavni sud pokušali ukloniti ih iz zakona. Nekim čudom, nije im pošlo za rukom, ali ostala im je dobra stara “ogluha” kojom su se, notira Ministarstvo, revno koristili.
Autonomija i svemoć
Osim Ministarstva, neku vrstu nadzora nad sveučilištem trebao bi obavljati njegov Savjet, na čelu s uglednim predsjednikom i osječkim doktorom znanosti Lukom Burilovićem. O nadzoru Savjeta nad zakonitošću rada sveučilišne uprave dovoljno govori činjenica da se, uz Borasa, danas u Saboru nije pojavio ni ugledni Burilović.
Prisutan ministar Fuchs, koji priznaje da u rukama ne drži ove uzde, poučavao je o neraskidivoj vezi autonomije i odgovornosti. “Autonomija ne znači aboliciju od bilo kakve odgovornosti”, zborio je Fuchs, potvrdno su glavom kimali svi prisutni, a odsutni rektor negdje se grohotom smijao.
Marijana Puljak nelagodno se svojim brojnim pitanjima obraćala nikome, Damir Bakić govorio je “rektoru kojega nema”, označivši njegov nedolazak ultimativnim dokazom da je današnja sjednica bila potrebna. U konačnici, Sabina Glasovac sve je sumirala u jednoj ključnoj rečenici: “Rektor Boras najzaštićenija je osoba u Hrvatskoj, njemu nitko ne može ništa, ni Sabor ni Vlada”. Možda je, stoga, kucnuo čas da netko rektora konačno promovira u imperatora.