Putin i Erdogan izbacili su Washington iz rata u Siriji. To će imati znatno manje dramatične posljedice nego se čini
Približavanje Ankare i Moskve iz igre je u Siriji izbacilo Washington
U odnosima Turske i Rusije u posljednje se vrijeme dogodio izniman zaokret. U studenom 2015. tadašnji turski premijer Ahmet Davutoglu i predsjednik Recep Tayyip Erdogan ponosno su preuzeli zasluge za naredbu rušenja ruskog aviona koji je povrijedio turski zračni prostor sveukupno 17 sekundi. Ruska osveta u obliku ekonomskih sankcija ubrzo je uslijedila, piše Foreign Policy.
Na kraju, Erdogan je ipak bio prisiljen ispričati se Rusiji i smisliti novi narativ kome će dodijeliti krivnju za rušenje ruskih aviona. Ostatak posla pao je na turske medije, većinom pod kontrolom Erdogana i njegovih saveznika, koji od tada propagiraju ideju da su piloti F-16 primali naredbe od Fethullaha Gulena, kontroverznog klerika u egzilu koji živi u Pennsylvaniji. Čovjek bi morao biti vrlo naivan da povjeruje u tu priču, nastavlja FP, a Vladimir Putin može biti optužen za puno stvari, no naivnost nije jedna od njih.
Kada je, godinu dana kasnije, ruskog veleposlanika u Turskoj ubio policajac, Turci su ponovno krenuli s istom pričom. I Rusi ponovno nisu imali ništa protiv tog narativa.
Erdoganov zaokret prema Moskvi
Ove su epizode postale simboli promjene rusko-turskog odnosa, piše FP. Frustriran porazima sirijske opozicije od Bašara al Asada, i strahući od osnaživanja sirijskih Kurda, Erdogan se počeo okretati prema Mosvi i dalje od svojih zapadnih partnera. Sve je to krenulo otprilike godinu dana nakon što je Ankara srušila ruski ratni avion. Turska je danas jedna od stranaka u pregovorima o primirju u Siriji, zajedno s Rusijom i Iranom. Dionice Ankare su oružane sunitske opozicijske grupe koje ovise o njima. Nasuprot tome, Sjedinjene Države, tradicionalni turski saveznik isključen je iz pregovora i predstojeće konferencije u Astani.
S obzirom na to da su Moskva i Ankara u svađi od početka sirijskog građanskog rata, i da su podržavale suprotstavljene stane, kako je došlo do ovog obrata, pita se FP. Odgovor, paradoksalno, leži više u Erdoganovoj razdraženosti Sjedinjenim Državama nego bilo čim što je Putin mogao učiniti.
Turska je nezadovoljna politikom SAD-a
Dolazak Arapskog proljeća u Damasku izazvalo je dilemu u Ankari. Za razliku od Egipta, gdje je Turska pozdravila rušenje režima Hosnija Mubaraka i uspon svog dugotrajnog saveznika Muslimanske braće, u Siriji je mnogo više bilo na kocki. Erdogan je puno uložio u poboljšanje odnosa s Asadom, dvojica lidera postali su bliski čak i osobno. Njihove države održavale su zajedničke sastanke kabineta, koji su slavljeni kao “dvije zemlje, jedna vlada”.
U početku, Erdogan je pokušao uvjeriti Asada da predstavi umjerene reforme. No, suočen s nepokolebljivosti sirijskog vođe, okrenuo se protiv njega. Uskoro je Turska podržava umjerenu, iako naoružanu opoziciju. Pojavile su se i radikalnije grupe, prvo al Kaidina podružnica u Siriji, Nusra Front, a kasnije i Islamska država, koji su zasijenili borbu umjerene opozicije.
Podrška Kurdima razljutila je Erdogana
U listopadu 2014. Islamska država odlučila je zauzeti sirijski grad Kobani, kojeg su branile sirijske jedinice Kurdske narodne zaštite (YPG). Američki predsjednik Barack Obama odlučio je intervenirati s nizom zračnih udara, jer se pojavila mogućnost da nanese velike gubitke Islamskoj državi i zarobljenoj američkoj vojnoj opremi koju su koristili. Sirijski Kurdi zadržali su grad, demonstrirajući Obami da bi se YPG milicije mogle pretvoriti u efektivnog saveznika protiv Islamske države kada nitko nije bio sposoban uspješno se boriti protiv islamskih radikala.
Lančana reakcija dovela je Tursku bliže Rusiji. Preko noći, Amerika je pretvorila Kurde u legitimnog aktora, što je njima omogućilo da objedine teritorijalne dobitke. Za Ankaru to nije bilo ništa drugo nego pobjeda omražene Kurdske radničke stranke koja je bila značajan čimbenik u stvaranju YPG-a i vodila je desetljećima dug gerilski rat protiv turske države.
Ovakav je razvoj događaja koincidirao s ruski ulaskom u sirijsko kazalište. Uznemirini stalnim slabljenjem režima u Damasku, Rusija je svoje zračne udare koristila kako bi zaustavila napredovanje oporbe, a kasnije i napredovanje režima i njegovih saveznika, Irana i moćne libanonske milicije, Hezbollaha. U prosincu 2016. ova je koalicija konačno pobijedila opoziciju u Alepu.
Ruski ulazak u sirijsku priču
U kolovozu 2016. godine Turska je krenula s vojnom operacijom u Siriji, prvo uz grad Jarablus, a zatim i al Bab. Operacija je predstavljena kao borba protiv ISIS-a, ali je u stvarnosti zamišljena kao pokušaj da se uspori ekspanzija sirijskih Kurda. Nakon prekida vatre dogovorenog između Turske, Irana i Rusije, ruski su avioni po prvi put bombardirali ciljeve Islamske države u al Babu, što je sadašnji cilj turske operacije. Kao rezultat svega čini se kako su se Turci složili s time da Asad ostane na vlasti u Damasku.
Turska se sigurno udaljava od SAD-a i približiva Rusiji, no pretjerano bi bilo tvrditi da će Turska razmatrati napuštanje NATO-a. Turska živi u sjeni ruskog diva i NATO joj je potreban kako bi je štitio. Bez toga, Rusi bi mogli zastrašiti Ankaru kako bi željeli. Erdogan je, prema tome procijenio da on može biti slobodan jahač u tom savezu, surađivati s Moskvom i malo ljutiti Washington, cijelo vrijeme znajući da je američko – turski odnos duboko ugrađen u NATO-u.