Putin i Erdogan žele vratiti povijest i reafirmirati imperijalizam. To bi, na kraju, moglo biti pogubno za Europu
Oba vlastodršca pokušavaju afirmirati osobnu političku svemoć
Aktualni pokušaji turskog predsjednika Erdogana da izvoženjem mitinga istine po Europi pokuša osigurati dodijeljivanje gotovo sultanskih ovlasti samom sebi, zajedno s problematikom obilježavanja stote godišnjice revolucije u Rusiji svjedoče o tome kako se nakon gotovo jednog stoljeća u obje promatrane zemlje pokušavaju redefinirati temeljni identitet i društvene vrijednosti kakve su zacrtane u ondašnjim revolucionarnim prevratima.
Obje revolucije, Ataturkova u ondašnjem Osmanskom Carstvu i sovjetska u Carskoj Rusiji su, neovisno o ozbiljnim devijacijama, u osnovi nastojale modernizirati i demokratizirati ta dva društva. Danas je pak situacija obratna. Oba vlastodršca, Putin i Erdogan, napajajući se najgorim vrijednostima tih dvaju prevrata, a brišući ono najbolje od njih, pokušavaju afirmirati osobnu političku svemoć i reafirmirati politiku imperijalizma.
Pokušaj vraćanja povijesti
Dok je Ataturk dokinuo obesmišljeno Osmansko Carstvo i planski modernizirao zemlju na temeljima turskog nacionalizma i sekularizacije, izgradivši kult ličnosti i izvršivši genocid nad Armencima, Erdogan pokušava vratiti povijest unatrag. Točnije, on pati za imperijalnim osmanskom baštinom i vjerski usmjeravanim društvom, ali ga želi obnoviti na temeljima vlastitog kulta ličnosti i obračuna s Kurdima. Putinov odnos prema sovjetskoj baštini je umnogome sličan ovome.
On s jedne strane zaziva doba imperijalnog SSSR-a i Carske Rusije, pokušavajući osigurati apsolutnu vlast, te u tom smislu obilježava stotu godišnjicu revolucije, bez da afirmira išta od lijevih vrijednosti i politika koje je ta revolucija iznjedrila. Iako su njih dvojica najvidljiviji primjeri ovakvog odnosa prema prošlosti, riječ je o širem fenomenu vidljivom na čitavom europskom prostoru, kojeg karakterizira uspon novog tipa nacionalizma, temeljenog na nekoliko faktora.
Izgradnja apsolutne vlasti
To s jedne strane podrazumijeva izgradnju tzv. neliberalne demokracije, odnosno praktično apsolutne vlasti temeljene na većinskoj podršci birača i potpunom nepoštivanju manjina i političkih protivnika, a s druge dubinsku promjenu temeljnih društvenih vrijednosti, temeljenu na potpunom prevrednovanju nacionalne povijesti i spajanju nespojivog.
Kao što je iz svega navedenog očito, svi ovi režimi crpe svoj legitimitet iz novih čitanja povijesnih procesa, što jasno ukazuje na to da Hrvatska nije usamljena u svome revizionizmu. Novo čitanje Drugog svjetskog rata prisutno je u Poljskoj. U Mađarskoj se pokušava falsificirati revolucija iz 1956. godine te potpuno zatajiti uloga Imre Nagyja, s obzirom da je on bio komunistički lider. Jedan od vodećih srpskih povjesničara, Predrag J. Marković, ujedno i potpredsjednik SPS-a, pokušava izmiriti četnike i partizane, ukazujući na doprinos jednih i drugih zajedničkoj nacionalnoj stvari, a o pokušajima rehabilitacije Višijevskog režima u Francuskoj ili fašizma u Italiji, suvišno je i govoriti.
Nedostatak solidarnosti i internacionalnog osjećaja
Svi navedeni slučajevi očito ukazuju na to da ideološki ratovi za bolju prošlost ne predstavljaju istinsku raspravu o povijesti, nego služe postizanju političkog monopola u sadašnjosti i budućnosti. Samim tim, od takvih rasprava ne treba bježati, niti su one nevažne. Sva ta podizanja žica na granicama i pokušaji da se rijeka izbjeglica zaustavi u nehumanim kampovima u Turskoj predstavljaju izraz sve prisutnijeg straha, porasta imperijalnog nacionalizma i nedostatka bilo kakve solidarnosti i internacionalnog osjećaja.
Nastave li se stvari odvijati na isti način, a nema naznake da bi uskoro moglo doći do preokreta, neće samo Europska unija kao projekt biti definitivno dovedena u pitanje, nego i ideja uzajamnosti Europe kao takve, što bi na našim prostorima moglo rezultirati novim sukobljavanjima, imajući u vidu kolonijalnu svijest i spremnost da se za nečije imperijalne interese javno demonstrira.