Trend bi trebao više zabrinuti Europu nego Ameriku: rastače se okvir strateške stabilnosti, uspostavljen 1980-ih, koji je omogućio da Hladni rat završi mirno. Gubitak tog strateškog okvira, s agresivnom Rusijom koja intervenira u susjedne zemlje i silom pokušava stvoriti "sferu utjecaja", a Trump ratuje protiv EU i NATO-a, treba zabrinuti svakoga
“U nuklearnom ratu ne može se pobijediti i zato ga se nikad ne smije ni voditi”, rekao je u govoru o stanju nacije 1984. godine predsjednik Ronald Reagan. “Jedina korist od toga da Amerika i Sovjetski Savez posjeduju nuklearno oružje je u tome da ga nikad ne upotrebe. No, ne bi li onda bilo bolje da ga se potpuno riješe?”, pitao je Reagan i izazvao nevjericu jastrebova u tadašnjem vanjskopolitičkom establišmentu. No, budući da u nuklearnoj strategiji vrijedi pravilo “manje je više”, Reagan je bio na dobrom tragu.
Ideja da nuklearni rat ne treba voditi jer ga se ne može dobiti danas zvuči samorazumljiva. No, sredinom 1980-ih nije postojao samo koncept “uzajamno zajamčenog uništenja”, nego i stvarna mogućnost “malog nuklearnog rata” između velesila, dakle sukob koji ne bi eskalirao u globalni armagedon, nego ostao lokalno ograničen. To je bilo moguće jer su postojale taktičke nuklearne glave male ili vrlo male snage, na projektilima i raketama kratkog i srednjeg dometa; nuklearne bombe za upotrebu u klasičnom sukobu na frontu. Zbog “uzajamno zajamčenog uništenja” ni Amerika ni SSSR nisu imali interesa krenuti u globalni rat – koji bi neizbježno doveo do njihova uništenja; zato je prava opasnost prijetila od “malog nuklearnog rata” s taktičkim nuklearnim oružjem. U takvom sukobu stradala bi Europa – mjesto sraza dva bloka.
INF sporazum iz 1987.
Reagan je imao sreće, jer je godinu dana nakon njegova govora vođa Sovjetskog Saveza postao Mihail Gorbačov, koji je slično razmišljao. Na prvom susretu u Ženevi 1985. dvojica lidera shvatila su da mogu jedan s drugim raditi, pa su u zaključcima summita ponovili Reaganovu tezu: “U nuklearnom ratu ne može se pobijediti i zato ga se nikad ne smije ni voditi”. Dvije godine kasnije potpisali su povijesni Sporazum o ukidanju nukleanog oružja srednjeg i kraćeg dometa (INF sporazum), kojim je uklonjena mogućnost “malog nuklearnog rata”. Cijela jedna klasa oružja je zabranjena, što je iz temelja promijenilo sigurnosnu arhitekturu Europe. INF sporazum bio je presudna točka na putu okončanja Hladnog rata; iako su Reagana kritizirali da je oslabio Ameriku, pokazalo se da je povukao jedan od važnijih poteza koji će par godina kasnije dovesti do pada komunizma, raspada Sovjetskog Saveza i američkog trijumfa.
Sporazum o zabrani nuklearnog oružja srednjeg dometa ostao je na snazi još desetljećima – sve do prošlog tjedna, kad je Reaganov nasljednik Donald Trump odlučio povući Ameriku iz njega.
“Sjedinjene Države i Rusija sad se nalaze u stanju strateške nestabilnosti; nesreća ili greška mogu pokrenuti kataklizmu. Rizik američko-ruskog sukoba koji bi uključio upotrebu nuklearnog oružja nije bio ovako visok još od Kubanske nuklearne krize 1962. No, za razliku od Hladnog rata, danas obje strane svjesno zatvaraju oči pred opasnošću”, napisali su ovih dana Ernest Moniz, koji je u administraciji Baracka Obame bio ministar energetike, zadužen za pitanja nuklearne sigurnosti i – među ostalim – pregovore s Iranom, te Sam Nunn, bivši senator iz Georgije i jedan od glavnih Reaganovih ljudi za implementaciju INF sporazuma. Naveli su i zastrašujući, potpuno moguć scenarij malog nuklearnog rata pokrenutog greškom u procjeni nakon incidenta na Baltiku; članak u Foreign Affairsu naslovili su “Povratak sudnjeg dana”.
Suparnik na kojeg nisu računali
Amerika je istupila iz INF-a jer je Rusija varala i proizvela zabranjenu raketu. Sad će i Amerika, već do kraja ljeta, početi razvijati svoju. No, vjerojatno je neće rasporediti protiv bivšeg suparnika, nego protiv sile koja nije bila strana u INF-u jer 1980-ih nije bila važan igrač. Kina se u međuvremenu legalno oboružala arsenalom nuklearnih raketa i projektila srednjeg dometa; i Moskva i Washington procijenili su da im je u interesu osloboditi se sporazuma koji im veže ruke pred suparnikom na kojega Reagan i Gorbačov nisu računali. No, propast INF-a promijenila je sigurnosnu arhitekturu Europe i povećala opasnost od nuklearnog sukoba.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Reagan i Gorbačov potpisali su povijesni sporazum u razoružanju u nezamislivo opasnim okolnostima. Sredinom 1980-ih SSSR i Amerika imali su zajedno oko 63 tisuće nuklearnih glava. Amerikanci su na zahtjev saveznika – uz puno otpora javnosti – u Zapadnoj Europi rasporedili nekoliko stotina projektila Pershing i krstarećih raketa Gryphon (verzije Tomahawka koja se lansira s kopna); bio je to odgovor na nove srednjodometne sovjetske projektile SS-20, koje je Moskva rasporedila u strahu od zapadnog napada, jer se Amerika nikad nije odrekla doktrine prvog napada. To oružje srednjeg dometa značilo je da nuklearna glava ne putuje pola sata – koliko treba da pređe ocean – nego metu u Zapadnoj Europi ili Rusiji gađa 12 minuta nakon lansiranja. Sporazum INF, koji je potpuno takve zabranio rakete, i kasniji START, koji je smanjio broj intekontinentalnih projektila, arsenale supersila su smanjili za čak 90 posto – s tadašnjih 63 tisuće do danas smo došli na ukupno osam tisuća. Unatoč nategnutim okolnostima, to je postignuto diplomacijom i pregovorima.
Eliminacija cijele kategorije oružja
Pregovori Reagana i Gorbačova uspjeli su, među ostalim, zato što je sovjetski lider stekao veliki politički kapital – naslijeđeni vojni debakli, poput rata u Afganistanu i očajnog stanja sovjetske armije, te ekonomska kriza koja je proždirala zemlju, bili su argumenti u korist njegova pristupa razoružanja i kresanja troškova za nuklearno oružje. Gorbačov je znao da SSSR-u ne odgovara utrka u naoružanju jer za obranu neće nikad imati koliko ima bogata Amerika. Mislio je doduše da ga Reagan zavlači beskonačnim pregovorima: “Njima je u interesu da što duže pregovaramo, jer tako sve više opterećujemo našu ekonomiju, dok ne puknemo – a puknut ćemo prije njih. Zato nam treba rezultat, što prije”, rekao je suradnicima u vrijeme pregovora o INF-u.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Po sporazumu potpisanom u Washingtonu 1987., SAD i SSSR obvezali su se eliminirati i trajno se odreći s kopna lansiranih balističkih projektila i krstarećih raketa s nuklearnim i konvencionalnim glavama, a koje imaju domet između 500 i 5.500 kilometara. Bio je to povijesni trenutak jer su se supersile prvi put dogovorile da će smanjiti postojeći arsenal – a ne samo ograničiti njegov daljnji rast; da će cijelu jednu kategoriju oružja potpuno eliminirati; i da će se podvrgnuti intenzivnim inspekcijama druge strane. Do 1991. godine SSSR i SAD uništili su ukupno 2.692 rakete i projektila srednjeg i kraćeg dometa. To se nije dogodilo samo na papiru, nego vrlo doslovno – iz projektila bi izvadili nukleano punjenje, pa ih raznijeli u kontroliranoj eksploziji; navođenim raketama bi odrezali krila i rep, pa ih prepilili napola.
Eliminacija nuklearnog oružja srednjeg dometa dočekana je s olakšanjem u Europi – kako Zapadnoj tako i Istočnoj – mogućem poprištu “malog” nuklearnog rata. Kamenčić zakotrljan INF-om pretvorio se u političku lavinu i pomogao srušiti Berlinski zid. Hladni rat je završio mirno, iako su obje strane imale nuklearno oružje; dapače, opasnost od tog oružja uklonjena je diplomacijom. Bilo je to veliko postignuće Moskve i Washingtona, ali i cijelog čovječanstva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sjena sumnje nadvila se nad Kremlj
Mnogi u Kremlju nisu bili oduševljeni. Tvrda struja sovjetske armije vjerovala je da je Gorbačov, vođen strahom od ekonomskog kolapsa i obećanje zapadne pomoći, previše popustio. Prigovarali su mu što je Amerikancima dopustio iznimku: primjenom reciprociteta, INF je zabranio samo balističke projektile i krstareće rakete srednjeg dometa koje su imale obje strane, dakle one lansirane s kopna. No, Amerika je već imala Tomahawke – krstareće rakete srednjeg dometa na brodovima i avionima; oni nisu zabranjeni, iako ih je SAD nakon sporazuma prenamijenio na konvencionalno oružje. Sovjeti još nisu imali tu tehnologiju; da su je i imali, njihova mornarica bila je znatno manja od globalno prisutne američke mornarice.
“Kad je potpisao taj sporazum, Gorbačov je počinio veleizdaju”, rekao je nedavno Viktor Baranec, bivši glasnogovornik ruskog ministarstva obrane i vojni analitičar Komsomolskaje pravde. Takvu ocjenu posljednjeg šefa SSSR-a dijele mnogi u današnjoj Rusiji; iz nje se rodila odluka Vladimira Putina da INF potiho zanemari, počne varati po međunarodnim obvezama svoje zemlje i sruši jedan od najvažnijih međunarodnih sporazuma u suvremenoj povijesti.
Na scenu je stigao Donald Trump
INF su udruženim snagama srušili Putin i Trump. Rusija je oko 2013. odlučila ponovno razviti, testirati, proizvesti i rasporediti zabranjene rakete srednjeg dometa lansirane s kopna. Putin je još 2000-ih predlagao odustajanje od INF-a zbog rasta Kine, ali SAD nije htio ni čuti. Putin je napravio po svome. Washington je 2014. utvrdio da Rusija krši sporazum jer je protuzakonito testirala srednjodometnu raketu; Obama je razmatrao da Ameriku povuče iz sporazuma. Popustio je pritisku saveznika iz NATO-a, koji su potvrdili da Rusija ima novu raketu Novator 9M729, suprotnu INF sporazumu. No, europski lideri i glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg nadali su se da će pomoći diplomacija. Rusija nije htjela ni priznati postojanje nove rakete, kamoli pregovarati. Enter Donald Trump! i nada za diplomaciju brzo je ishlapljela; uzaludna su bila upozorenja Stoltenberga da će “bez INF-a Europa i svijet biti nestabilniji”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Moskva je odgovorila protuoptužbom – da Amerika u Europi postavlja proturaketni sustav koji se može iskorisiti za lansiranje zabranjenih raketa i da su naoružani dronovi ekvivalent raketa srednjeg dometa. U međuvremenu je priznala da Novator 9M729 postoji, ali da još nije ni testiran, kamoli da leti u zabranjem dometu od 500 do 5.500 kilometara. Trump je, očekivano, sve presjekao u korist Putina i prošlog tjedna pokopao jedan od Reaganovih najvećih uspjeha. Tako je Amerika prošla put od Ronalda do Donalda.
Pentagon je objavio da će početi razvijati sistem pokretan na običnoj cesti (dakle na kamionu), koji bi lansirao rakete srednjeg dometa s konvencionalnim punjenjem. Budući da Amerika cijelo vrijeme ima sličnu tehnologiju na brodovima, pretpostavlja se da razvoj novog oružja neće dugo trajati. No, pravi pobjednik ove propasti međunarodnog dogovaranja i diplomacije je Putin, koji je došao na svoje – Amerika nije potiho razvila zabranjeno oružje, ali je izlaskom iz sporazuma implicitno amenovala njegovo višegodišnje kršenje sporazuma.
Potez koji treba zabrinuti Europu
Sve je to odraz šireg trenda, koji više treba zabrinuti Europu nego Ameriku: ovo je još jedan korak u rastakanju okvira strateške stabilnosti između Sjedinjenih Država i Rusije, koji je uspješno uspostavljen 1980-ih i koji je omogućio da Hladni rat završi mirno. Gubitak tog strateškog okvira, s agresivnom Rusijom koja intervenira u susjedne zemlje i silom pokušava stvoriti “sferu isključivog utjecaja”, treba zabrinuti svakoga u Europi. Nakon propasti INF-a, Rusija više nema samo “male zelene” vojnike koje šalje preko granice, nego legitimno raspolaže nuklearnim oružjem srednjeg dometa – to znači da je mu je domet do Tallinna, Berlina, Varšave, Zagreba. Kad se na to doda potpuna nezainteresiranost Trumpove administracije za europsku sigurnost – dapače, njegovo otvoreno zagovaranje propasti Europske unije i potkopavanje NATO-a – Europljani mogu s razlogom biti zabrinuti za svoju sigunost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Osim političkih, postoje i strateški razlozi zašto je američko-ruski sigurnosni okvir prošlog tjedna propao. Ostao je u 1980-ima i nije se prolagodio novim sigurnosnim izazovima: od spomenute ruske prekogranične i cyber agresije, do rasta novih igrača u Aziji – u prvom redu Kine, ali i Indije i Pakistana, te novih tehnologija, poput naprednih krstarećih raketa i balističkih projektila ili protusatelitskog oružja, i konačno ofenzivnih cyber-sposobnosti. Amerika je velikim dijelom kriva, jer je Bill Clinton Rusiju podcjenjivao (često s razlogom), a onda su je George W. Bush i Obama počeli precjenjivati (često bez razloga). Odmah bi vidjeli nuklearnu silu i tretirali je u rukavicama, zaboravljajući Reaganovu maksimu da se u nuklearnom ratu ne može pobijediti, pa ga zato nitko nikad neće ni voditi.
No, postoji i strateški konsenzus koji je doveo do propasti INF-a: i Rusiji i Americi odgovaraju razriješene ruke u razvoju oružja u kojem je Kina u međuvremenu postala svjetski prvak. Kad su Reagan i Gorbačov pregovarali, Kina nije bila globalna vojna sila. Nije ni danas, ali je puno moćniji regionalni igrač, druga najveća ekonomija i druga najmnogoljudnija zemlja na svijetu, koja u svom susjedstvu može projicirati ozbiljnu silu. A kinesko susjedstvo su s jedne strane Rusija (koja je privremeno u savezničkim odnosima s Pekingom, ali to neće potrajati) te niz američkih saveznika čija sigurnosti i ekonomski uspjeh ovisi o američkoj zaštiti.
Omiljeno oružje u Pekingu
Kina nema pravih saveznika, ako ne računamo režim u Sjevernoj Koreji, koji je neka vrsta nuklearno naoružane i odmetnute Republike Srpske, ali po ideološkoj, ne etničkoj osnovi. Par kineskih saveznika su države s kojima ona u nekom trenutku ima srodne interese (trenutačno, to su Pakistan, Rusija i Filipini). S druge strane, postoji puno država koje s Kinom imaju povijest loših odnosa ili se groze njene veličine – Indija, Vijetnam, Tajvan, Južna Koreja, Japan, Australija. Kina je jedina velika sila koja sve svoje neprijatelje ima u vlastitom dvorištu, na putu do otvorenog mora koje je ključno za uspjeh njene ekonomije. Zato nikoga ne treba iznenaditi da su projektili srednjeg dometa omiljeno kinesko oružje – svi potencijalni neprijatelji su u njegovu dometu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Narodnooslobodilačka vojska Kine raspolaže s najvećim i najraznovrsnijim raketnim arsenalom na svijetu – čak 2.000 balističkih projektila i krstarećih raketa na jugoistoku Kine usmjereno je prema Tajvanu, Japanu, Južnoj Koreji i američkom otoku Guamu; oni na zapadu zemlje ciljaju na Indiju. Buduće američke rakete srednjeg dometa bit će raspoređene na Daleki Istok, rekao je ministar obrane Mark Esper, “čim to bude moguće”. Očekivano, jer su govoto svi kineski rivali ujedno američki saveznici. No, to vjerojatno neće ići lako.
Amerika će do kraja godine gotovo sigurno imati novu srednjodometnu raketu na koju se može staviti konvencionalna ili nuklearna bojeva glava male snage – taktičko oružje kakvo su Reagan i Gorbačov zabranili, a Trump i Putin oživjeli. To je oružje koje omogućava “mali nuklearni rat”, lokalnu upotrebu atomske bombe koja ne mora završiti u globalnom armagedonu. Kroz pet godina Amerika će vjerojatno razviti i novu raketu, koja neće biti varijacija Tomahawka.
Gdje postaviti nuklearno oružje?
No, gdje staviti te rakete? U pokušaju raspoređivanja takvog oružja u Aziji, Amerikancima bi se moglo ponoviti neugodno iskustvo iz Europe. Pokazalo se da je raspoređivanje nuklearnog oružja – ili raketa koje mogu nositi nuklearno oružje – vrlo problematično u demokratskim državama koje imaju slobodu govora i javnog organiziranja. Kad su Sovjeti 1970-ih razvili moderne srednjodometne rakete SS-20, Amerikanci su u Zapadnu Europu rasporedili Pershinge i Gryphone (prerađene Tomahawke). To je naišlo na nezapamćeni otpor javnosti – ljudi su se vezali lancima za tračnice po kojima je trebao proći vlak s naoružanjem. Političke posljedice bile su tako ozbiljne da se zbog raspoređivanja tih raketa gotovo raspao NATO. Sve to dogodilo se u nabrušenim hladnoratovskim uvjetima i na zahtjev – europskih vlada, a ne Amerike.
Kad SAD razvije nove rakete srednjeg dometa, nije teško zamisliti ovakav scenarij: htjet će ih države u kojima Amerika ne vidi egzistencijalnu ugrozu, a neće ih htjeti oni gdje Amerika misli da su najpotrebnije. Drugim riječima, za rakete će se javiti Poljska, Rumunjska i baltičke države, koje u Rusiji vide veću opasnost nego Washington; a neće ih htjeti Japan ili Južna Koreja, gdje Amerika misli da su potrebnije. Objašnjenje je djelomično u ekonomiji – članice EU kojima prijeti Rusija integrirane su europsku ekonomiju, a nisu previše povezane s Rusijom, čija je ekonomija ionako po veličini u rangu Španjolske.
No, Japan i Koreja znaju koliko je kinesko tržište – kad je prije par godina Amerika počela postavljati proturaketni sistem THAAD, Južna Koreja pretrpjela je nekoliko dugih i skupih mjeseci potpune kineske ekonomske blokade. Japanska ekonomija raste sporije od korejske, pa će oni još više htjeti izbjeći provokacije. Raspoređivanje raketa na Tajvanu – gdje bi ih sigurno htjeli – previše je provokativno. Tako da bi Amerika, kad proizvede novu raketu, mogla ostati bez njenog krajnjeg smisla – američka raketa srednjeg dometa, ako je neće u Europi ni na Dalekom Istoku, nema smisla jer iz domovine nema koga gađati: Amerika je u prijateljskim odnosima s većinom susjeda i zemalja regije; a za Kubu i Venezuelu ne trebaju joj rakete.
Trumpovo nepoznavanje problema
Prije izlaska Amerike iz INF-a, Trump je spomenuo da bi htio novi sličan sporazum koji bi sklopile Amerika, Rusija i Kina. Naizgled logična, ta je izjava odraz Trumpovog potpunog nepoznavanja problema. Takav scenarij Kina ne želi, ali ga još manje žele Rusija i Amerika. Za Kinu je jasno: vrag s nuklearnim sporazumima je da morate javno otkriti koliko nuklearnih glava imate. Kina to nije napravila; znamo da danas Rusija ima 4.300 bojevih glava, Amerika 3.800, a Kina oko 290 – posljednja brojka je procjena jer Kina ne želi kodificirati “slabiju ruku”.
Trumpovo blebetanje je doista blebetanje, jer ni Amerika ni Rusija ne žele takav sporazum s Kinom, kao što ga nisu htjeli 1980-ih: u nuklearnim pitanjima Kina nije u istoj klasi s Amerikom i Rusijom. Sklapanje trilateralnog sporazuma država s tako nejednakim arsenalima uzdignulo bi Kinu u isti rang, što Rusiji i Americi nije u interesu.
Zbog svega ovoga, čini se da će Amerika teško naći pogodno kopno na koje bi rasporedila nove rakete srednjeg dometa koje mogu i ne moraju nositi nuklearnu glavu. Zato je pravo pitaje trebaju li Americi uopće srednjodometne rakete lansirane s kopna, kad već ima one na brodovima i mornaricu koja je dovoljno efikasna i brojna da je se može nazvati sveprisutnom?
Stručnjaci za razoružanje upozoravaju da je propast INF-a, makoliko žalosna, zapravo sporedni problem današnje nuklearne računice. Puno ozbiljniji košmar doći će već 2021. godine, kad istekne Novi START, koji su 2010. potpisali Obama i tadašnji predsjednik Rusije Dmitrij Medvjedev. Taj je sporazum sljedbenik dogovora koji je strateške (dakle, interkontinentalne) nuklearne arsenale SSSR-a i SAD-a sveo s 63 tisuće na 8 tisuća glava. Trumpova administracija kaže da nema interesa za obnovu sporazuma – znate Trumpa, on mrzi sve što je Obama napravio, makar zbog toga propao svijet; ni Putin ne razmišlja drukčije.
Propast INF-a nije dobra, ali možda ne bude najgore što nas je snašlo u ovim godinama, na početku novog, drugog nuklearnog doba. Obnovu nuklearne geopolitike nismo zaslužili, ali je pitanje možemo li je više ikako spriječiti.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Putin i Trump zajedno su srušili sporazum o razoružanju. Sad Europi prijete mali nuklearni ratovi
Telegramov Đivo Đurović analizira kako su Amerika i Rusija ubile sporazum o razoružanju i oživjele nuklearnu geopolitiku
Trend bi trebao više zabrinuti Europu nego Ameriku: rastače se okvir strateške stabilnosti, uspostavljen 1980-ih, koji je omogućio da Hladni rat završi mirno. Gubitak tog strateškog okvira, s agresivnom Rusijom koja intervenira u susjedne zemlje i silom pokušava stvoriti "sferu utjecaja", a Trump ratuje protiv EU i NATO-a, treba zabrinuti svakoga
“U nuklearnom ratu ne može se pobijediti i zato ga se nikad ne smije ni voditi”, rekao je u govoru o stanju nacije 1984. godine predsjednik Ronald Reagan. “Jedina korist od toga da Amerika i Sovjetski Savez posjeduju nuklearno oružje je u tome da ga nikad ne upotrebe. No, ne bi li onda bilo bolje da ga se potpuno riješe?”, pitao je Reagan i izazvao nevjericu jastrebova u tadašnjem vanjskopolitičkom establišmentu. No, budući da u nuklearnoj strategiji vrijedi pravilo “manje je više”, Reagan je bio na dobrom tragu.
Ideja da nuklearni rat ne treba voditi jer ga se ne može dobiti danas zvuči samorazumljiva. No, sredinom 1980-ih nije postojao samo koncept “uzajamno zajamčenog uništenja”, nego i stvarna mogućnost “malog nuklearnog rata” između velesila, dakle sukob koji ne bi eskalirao u globalni armagedon, nego ostao lokalno ograničen. To je bilo moguće jer su postojale taktičke nuklearne glave male ili vrlo male snage, na projektilima i raketama kratkog i srednjeg dometa; nuklearne bombe za upotrebu u klasičnom sukobu na frontu. Zbog “uzajamno zajamčenog uništenja” ni Amerika ni SSSR nisu imali interesa krenuti u globalni rat – koji bi neizbježno doveo do njihova uništenja; zato je prava opasnost prijetila od “malog nuklearnog rata” s taktičkim nuklearnim oružjem. U takvom sukobu stradala bi Europa – mjesto sraza dva bloka.
INF sporazum iz 1987.
Reagan je imao sreće, jer je godinu dana nakon njegova govora vođa Sovjetskog Saveza postao Mihail Gorbačov, koji je slično razmišljao. Na prvom susretu u Ženevi 1985. dvojica lidera shvatila su da mogu jedan s drugim raditi, pa su u zaključcima summita ponovili Reaganovu tezu: “U nuklearnom ratu ne može se pobijediti i zato ga se nikad ne smije ni voditi”. Dvije godine kasnije potpisali su povijesni Sporazum o ukidanju nukleanog oružja srednjeg i kraćeg dometa (INF sporazum), kojim je uklonjena mogućnost “malog nuklearnog rata”. Cijela jedna klasa oružja je zabranjena, što je iz temelja promijenilo sigurnosnu arhitekturu Europe. INF sporazum bio je presudna točka na putu okončanja Hladnog rata; iako su Reagana kritizirali da je oslabio Ameriku, pokazalo se da je povukao jedan od važnijih poteza koji će par godina kasnije dovesti do pada komunizma, raspada Sovjetskog Saveza i američkog trijumfa.
Sporazum o zabrani nuklearnog oružja srednjeg dometa ostao je na snazi još desetljećima – sve do prošlog tjedna, kad je Reaganov nasljednik Donald Trump odlučio povući Ameriku iz njega.
“Sjedinjene Države i Rusija sad se nalaze u stanju strateške nestabilnosti; nesreća ili greška mogu pokrenuti kataklizmu. Rizik američko-ruskog sukoba koji bi uključio upotrebu nuklearnog oružja nije bio ovako visok još od Kubanske nuklearne krize 1962. No, za razliku od Hladnog rata, danas obje strane svjesno zatvaraju oči pred opasnošću”, napisali su ovih dana Ernest Moniz, koji je u administraciji Baracka Obame bio ministar energetike, zadužen za pitanja nuklearne sigurnosti i – među ostalim – pregovore s Iranom, te Sam Nunn, bivši senator iz Georgije i jedan od glavnih Reaganovih ljudi za implementaciju INF sporazuma. Naveli su i zastrašujući, potpuno moguć scenarij malog nuklearnog rata pokrenutog greškom u procjeni nakon incidenta na Baltiku; članak u Foreign Affairsu naslovili su “Povratak sudnjeg dana”.
Suparnik na kojeg nisu računali
Amerika je istupila iz INF-a jer je Rusija varala i proizvela zabranjenu raketu. Sad će i Amerika, već do kraja ljeta, početi razvijati svoju. No, vjerojatno je neće rasporediti protiv bivšeg suparnika, nego protiv sile koja nije bila strana u INF-u jer 1980-ih nije bila važan igrač. Kina se u međuvremenu legalno oboružala arsenalom nuklearnih raketa i projektila srednjeg dometa; i Moskva i Washington procijenili su da im je u interesu osloboditi se sporazuma koji im veže ruke pred suparnikom na kojega Reagan i Gorbačov nisu računali. No, propast INF-a promijenila je sigurnosnu arhitekturu Europe i povećala opasnost od nuklearnog sukoba.
Reagan i Gorbačov potpisali su povijesni sporazum u razoružanju u nezamislivo opasnim okolnostima. Sredinom 1980-ih SSSR i Amerika imali su zajedno oko 63 tisuće nuklearnih glava. Amerikanci su na zahtjev saveznika – uz puno otpora javnosti – u Zapadnoj Europi rasporedili nekoliko stotina projektila Pershing i krstarećih raketa Gryphon (verzije Tomahawka koja se lansira s kopna); bio je to odgovor na nove srednjodometne sovjetske projektile SS-20, koje je Moskva rasporedila u strahu od zapadnog napada, jer se Amerika nikad nije odrekla doktrine prvog napada. To oružje srednjeg dometa značilo je da nuklearna glava ne putuje pola sata – koliko treba da pređe ocean – nego metu u Zapadnoj Europi ili Rusiji gađa 12 minuta nakon lansiranja. Sporazum INF, koji je potpuno takve zabranio rakete, i kasniji START, koji je smanjio broj intekontinentalnih projektila, arsenale supersila su smanjili za čak 90 posto – s tadašnjih 63 tisuće do danas smo došli na ukupno osam tisuća. Unatoč nategnutim okolnostima, to je postignuto diplomacijom i pregovorima.
Eliminacija cijele kategorije oružja
Pregovori Reagana i Gorbačova uspjeli su, među ostalim, zato što je sovjetski lider stekao veliki politički kapital – naslijeđeni vojni debakli, poput rata u Afganistanu i očajnog stanja sovjetske armije, te ekonomska kriza koja je proždirala zemlju, bili su argumenti u korist njegova pristupa razoružanja i kresanja troškova za nuklearno oružje. Gorbačov je znao da SSSR-u ne odgovara utrka u naoružanju jer za obranu neće nikad imati koliko ima bogata Amerika. Mislio je doduše da ga Reagan zavlači beskonačnim pregovorima: “Njima je u interesu da što duže pregovaramo, jer tako sve više opterećujemo našu ekonomiju, dok ne puknemo – a puknut ćemo prije njih. Zato nam treba rezultat, što prije”, rekao je suradnicima u vrijeme pregovora o INF-u.
Po sporazumu potpisanom u Washingtonu 1987., SAD i SSSR obvezali su se eliminirati i trajno se odreći s kopna lansiranih balističkih projektila i krstarećih raketa s nuklearnim i konvencionalnim glavama, a koje imaju domet između 500 i 5.500 kilometara. Bio je to povijesni trenutak jer su se supersile prvi put dogovorile da će smanjiti postojeći arsenal – a ne samo ograničiti njegov daljnji rast; da će cijelu jednu kategoriju oružja potpuno eliminirati; i da će se podvrgnuti intenzivnim inspekcijama druge strane. Do 1991. godine SSSR i SAD uništili su ukupno 2.692 rakete i projektila srednjeg i kraćeg dometa. To se nije dogodilo samo na papiru, nego vrlo doslovno – iz projektila bi izvadili nukleano punjenje, pa ih raznijeli u kontroliranoj eksploziji; navođenim raketama bi odrezali krila i rep, pa ih prepilili napola.
Eliminacija nuklearnog oružja srednjeg dometa dočekana je s olakšanjem u Europi – kako Zapadnoj tako i Istočnoj – mogućem poprištu “malog” nuklearnog rata. Kamenčić zakotrljan INF-om pretvorio se u političku lavinu i pomogao srušiti Berlinski zid. Hladni rat je završio mirno, iako su obje strane imale nuklearno oružje; dapače, opasnost od tog oružja uklonjena je diplomacijom. Bilo je to veliko postignuće Moskve i Washingtona, ali i cijelog čovječanstva.
Sjena sumnje nadvila se nad Kremlj
Mnogi u Kremlju nisu bili oduševljeni. Tvrda struja sovjetske armije vjerovala je da je Gorbačov, vođen strahom od ekonomskog kolapsa i obećanje zapadne pomoći, previše popustio. Prigovarali su mu što je Amerikancima dopustio iznimku: primjenom reciprociteta, INF je zabranio samo balističke projektile i krstareće rakete srednjeg dometa koje su imale obje strane, dakle one lansirane s kopna. No, Amerika je već imala Tomahawke – krstareće rakete srednjeg dometa na brodovima i avionima; oni nisu zabranjeni, iako ih je SAD nakon sporazuma prenamijenio na konvencionalno oružje. Sovjeti još nisu imali tu tehnologiju; da su je i imali, njihova mornarica bila je znatno manja od globalno prisutne američke mornarice.
“Kad je potpisao taj sporazum, Gorbačov je počinio veleizdaju”, rekao je nedavno Viktor Baranec, bivši glasnogovornik ruskog ministarstva obrane i vojni analitičar Komsomolskaje pravde. Takvu ocjenu posljednjeg šefa SSSR-a dijele mnogi u današnjoj Rusiji; iz nje se rodila odluka Vladimira Putina da INF potiho zanemari, počne varati po međunarodnim obvezama svoje zemlje i sruši jedan od najvažnijih međunarodnih sporazuma u suvremenoj povijesti.
Na scenu je stigao Donald Trump
INF su udruženim snagama srušili Putin i Trump. Rusija je oko 2013. odlučila ponovno razviti, testirati, proizvesti i rasporediti zabranjene rakete srednjeg dometa lansirane s kopna. Putin je još 2000-ih predlagao odustajanje od INF-a zbog rasta Kine, ali SAD nije htio ni čuti. Putin je napravio po svome. Washington je 2014. utvrdio da Rusija krši sporazum jer je protuzakonito testirala srednjodometnu raketu; Obama je razmatrao da Ameriku povuče iz sporazuma. Popustio je pritisku saveznika iz NATO-a, koji su potvrdili da Rusija ima novu raketu Novator 9M729, suprotnu INF sporazumu. No, europski lideri i glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg nadali su se da će pomoći diplomacija. Rusija nije htjela ni priznati postojanje nove rakete, kamoli pregovarati. Enter Donald Trump! i nada za diplomaciju brzo je ishlapljela; uzaludna su bila upozorenja Stoltenberga da će “bez INF-a Europa i svijet biti nestabilniji”.
Moskva je odgovorila protuoptužbom – da Amerika u Europi postavlja proturaketni sustav koji se može iskorisiti za lansiranje zabranjenih raketa i da su naoružani dronovi ekvivalent raketa srednjeg dometa. U međuvremenu je priznala da Novator 9M729 postoji, ali da još nije ni testiran, kamoli da leti u zabranjem dometu od 500 do 5.500 kilometara. Trump je, očekivano, sve presjekao u korist Putina i prošlog tjedna pokopao jedan od Reaganovih najvećih uspjeha. Tako je Amerika prošla put od Ronalda do Donalda.
Pentagon je objavio da će početi razvijati sistem pokretan na običnoj cesti (dakle na kamionu), koji bi lansirao rakete srednjeg dometa s konvencionalnim punjenjem. Budući da Amerika cijelo vrijeme ima sličnu tehnologiju na brodovima, pretpostavlja se da razvoj novog oružja neće dugo trajati. No, pravi pobjednik ove propasti međunarodnog dogovaranja i diplomacije je Putin, koji je došao na svoje – Amerika nije potiho razvila zabranjeno oružje, ali je izlaskom iz sporazuma implicitno amenovala njegovo višegodišnje kršenje sporazuma.
Potez koji treba zabrinuti Europu
Sve je to odraz šireg trenda, koji više treba zabrinuti Europu nego Ameriku: ovo je još jedan korak u rastakanju okvira strateške stabilnosti između Sjedinjenih Država i Rusije, koji je uspješno uspostavljen 1980-ih i koji je omogućio da Hladni rat završi mirno. Gubitak tog strateškog okvira, s agresivnom Rusijom koja intervenira u susjedne zemlje i silom pokušava stvoriti “sferu isključivog utjecaja”, treba zabrinuti svakoga u Europi. Nakon propasti INF-a, Rusija više nema samo “male zelene” vojnike koje šalje preko granice, nego legitimno raspolaže nuklearnim oružjem srednjeg dometa – to znači da je mu je domet do Tallinna, Berlina, Varšave, Zagreba. Kad se na to doda potpuna nezainteresiranost Trumpove administracije za europsku sigurnost – dapače, njegovo otvoreno zagovaranje propasti Europske unije i potkopavanje NATO-a – Europljani mogu s razlogom biti zabrinuti za svoju sigunost.
Osim političkih, postoje i strateški razlozi zašto je američko-ruski sigurnosni okvir prošlog tjedna propao. Ostao je u 1980-ima i nije se prolagodio novim sigurnosnim izazovima: od spomenute ruske prekogranične i cyber agresije, do rasta novih igrača u Aziji – u prvom redu Kine, ali i Indije i Pakistana, te novih tehnologija, poput naprednih krstarećih raketa i balističkih projektila ili protusatelitskog oružja, i konačno ofenzivnih cyber-sposobnosti. Amerika je velikim dijelom kriva, jer je Bill Clinton Rusiju podcjenjivao (često s razlogom), a onda su je George W. Bush i Obama počeli precjenjivati (često bez razloga). Odmah bi vidjeli nuklearnu silu i tretirali je u rukavicama, zaboravljajući Reaganovu maksimu da se u nuklearnom ratu ne može pobijediti, pa ga zato nitko nikad neće ni voditi.
No, postoji i strateški konsenzus koji je doveo do propasti INF-a: i Rusiji i Americi odgovaraju razriješene ruke u razvoju oružja u kojem je Kina u međuvremenu postala svjetski prvak. Kad su Reagan i Gorbačov pregovarali, Kina nije bila globalna vojna sila. Nije ni danas, ali je puno moćniji regionalni igrač, druga najveća ekonomija i druga najmnogoljudnija zemlja na svijetu, koja u svom susjedstvu može projicirati ozbiljnu silu. A kinesko susjedstvo su s jedne strane Rusija (koja je privremeno u savezničkim odnosima s Pekingom, ali to neće potrajati) te niz američkih saveznika čija sigurnosti i ekonomski uspjeh ovisi o američkoj zaštiti.
Omiljeno oružje u Pekingu
Kina nema pravih saveznika, ako ne računamo režim u Sjevernoj Koreji, koji je neka vrsta nuklearno naoružane i odmetnute Republike Srpske, ali po ideološkoj, ne etničkoj osnovi. Par kineskih saveznika su države s kojima ona u nekom trenutku ima srodne interese (trenutačno, to su Pakistan, Rusija i Filipini). S druge strane, postoji puno država koje s Kinom imaju povijest loših odnosa ili se groze njene veličine – Indija, Vijetnam, Tajvan, Južna Koreja, Japan, Australija. Kina je jedina velika sila koja sve svoje neprijatelje ima u vlastitom dvorištu, na putu do otvorenog mora koje je ključno za uspjeh njene ekonomije. Zato nikoga ne treba iznenaditi da su projektili srednjeg dometa omiljeno kinesko oružje – svi potencijalni neprijatelji su u njegovu dometu.
Narodnooslobodilačka vojska Kine raspolaže s najvećim i najraznovrsnijim raketnim arsenalom na svijetu – čak 2.000 balističkih projektila i krstarećih raketa na jugoistoku Kine usmjereno je prema Tajvanu, Japanu, Južnoj Koreji i američkom otoku Guamu; oni na zapadu zemlje ciljaju na Indiju. Buduće američke rakete srednjeg dometa bit će raspoređene na Daleki Istok, rekao je ministar obrane Mark Esper, “čim to bude moguće”. Očekivano, jer su govoto svi kineski rivali ujedno američki saveznici. No, to vjerojatno neće ići lako.
Amerika će do kraja godine gotovo sigurno imati novu srednjodometnu raketu na koju se može staviti konvencionalna ili nuklearna bojeva glava male snage – taktičko oružje kakvo su Reagan i Gorbačov zabranili, a Trump i Putin oživjeli. To je oružje koje omogućava “mali nuklearni rat”, lokalnu upotrebu atomske bombe koja ne mora završiti u globalnom armagedonu. Kroz pet godina Amerika će vjerojatno razviti i novu raketu, koja neće biti varijacija Tomahawka.
Gdje postaviti nuklearno oružje?
No, gdje staviti te rakete? U pokušaju raspoređivanja takvog oružja u Aziji, Amerikancima bi se moglo ponoviti neugodno iskustvo iz Europe. Pokazalo se da je raspoređivanje nuklearnog oružja – ili raketa koje mogu nositi nuklearno oružje – vrlo problematično u demokratskim državama koje imaju slobodu govora i javnog organiziranja. Kad su Sovjeti 1970-ih razvili moderne srednjodometne rakete SS-20, Amerikanci su u Zapadnu Europu rasporedili Pershinge i Gryphone (prerađene Tomahawke). To je naišlo na nezapamćeni otpor javnosti – ljudi su se vezali lancima za tračnice po kojima je trebao proći vlak s naoružanjem. Političke posljedice bile su tako ozbiljne da se zbog raspoređivanja tih raketa gotovo raspao NATO. Sve to dogodilo se u nabrušenim hladnoratovskim uvjetima i na zahtjev – europskih vlada, a ne Amerike.
Kad SAD razvije nove rakete srednjeg dometa, nije teško zamisliti ovakav scenarij: htjet će ih države u kojima Amerika ne vidi egzistencijalnu ugrozu, a neće ih htjeti oni gdje Amerika misli da su najpotrebnije. Drugim riječima, za rakete će se javiti Poljska, Rumunjska i baltičke države, koje u Rusiji vide veću opasnost nego Washington; a neće ih htjeti Japan ili Južna Koreja, gdje Amerika misli da su potrebnije. Objašnjenje je djelomično u ekonomiji – članice EU kojima prijeti Rusija integrirane su europsku ekonomiju, a nisu previše povezane s Rusijom, čija je ekonomija ionako po veličini u rangu Španjolske.
No, Japan i Koreja znaju koliko je kinesko tržište – kad je prije par godina Amerika počela postavljati proturaketni sistem THAAD, Južna Koreja pretrpjela je nekoliko dugih i skupih mjeseci potpune kineske ekonomske blokade. Japanska ekonomija raste sporije od korejske, pa će oni još više htjeti izbjeći provokacije. Raspoređivanje raketa na Tajvanu – gdje bi ih sigurno htjeli – previše je provokativno. Tako da bi Amerika, kad proizvede novu raketu, mogla ostati bez njenog krajnjeg smisla – američka raketa srednjeg dometa, ako je neće u Europi ni na Dalekom Istoku, nema smisla jer iz domovine nema koga gađati: Amerika je u prijateljskim odnosima s većinom susjeda i zemalja regije; a za Kubu i Venezuelu ne trebaju joj rakete.
Trumpovo nepoznavanje problema
Prije izlaska Amerike iz INF-a, Trump je spomenuo da bi htio novi sličan sporazum koji bi sklopile Amerika, Rusija i Kina. Naizgled logična, ta je izjava odraz Trumpovog potpunog nepoznavanja problema. Takav scenarij Kina ne želi, ali ga još manje žele Rusija i Amerika. Za Kinu je jasno: vrag s nuklearnim sporazumima je da morate javno otkriti koliko nuklearnih glava imate. Kina to nije napravila; znamo da danas Rusija ima 4.300 bojevih glava, Amerika 3.800, a Kina oko 290 – posljednja brojka je procjena jer Kina ne želi kodificirati “slabiju ruku”.
Trumpovo blebetanje je doista blebetanje, jer ni Amerika ni Rusija ne žele takav sporazum s Kinom, kao što ga nisu htjeli 1980-ih: u nuklearnim pitanjima Kina nije u istoj klasi s Amerikom i Rusijom. Sklapanje trilateralnog sporazuma država s tako nejednakim arsenalima uzdignulo bi Kinu u isti rang, što Rusiji i Americi nije u interesu.
Zbog svega ovoga, čini se da će Amerika teško naći pogodno kopno na koje bi rasporedila nove rakete srednjeg dometa koje mogu i ne moraju nositi nuklearnu glavu. Zato je pravo pitaje trebaju li Americi uopće srednjodometne rakete lansirane s kopna, kad već ima one na brodovima i mornaricu koja je dovoljno efikasna i brojna da je se može nazvati sveprisutnom?
Stručnjaci za razoružanje upozoravaju da je propast INF-a, makoliko žalosna, zapravo sporedni problem današnje nuklearne računice. Puno ozbiljniji košmar doći će već 2021. godine, kad istekne Novi START, koji su 2010. potpisali Obama i tadašnji predsjednik Rusije Dmitrij Medvjedev. Taj je sporazum sljedbenik dogovora koji je strateške (dakle, interkontinentalne) nuklearne arsenale SSSR-a i SAD-a sveo s 63 tisuće na 8 tisuća glava. Trumpova administracija kaže da nema interesa za obnovu sporazuma – znate Trumpa, on mrzi sve što je Obama napravio, makar zbog toga propao svijet; ni Putin ne razmišlja drukčije.
Propast INF-a nije dobra, ali možda ne bude najgore što nas je snašlo u ovim godinama, na početku novog, drugog nuklearnog doba. Obnovu nuklearne geopolitike nismo zaslužili, ali je pitanje možemo li je više ikako spriječiti.