Za razliku od većine europskih država gdje je rasprava o narednoj ogrjevnoj sezoni gotovo najvažnija politička i ekonomska tema, u Hrvatskoj je to samo fusnota. U četvrtak, na početku sjednice Vlade premijer Andrej Plenković lakonski je izjavio da “mi u Hrvatskoj imamo dostatne količine“ i da se podzemno skladište Okoli “puni prema planu te da će do 1. listopada njegova popunjenost biti 90 posto.“
Nužne pripreme za veće cijene i redukcije
Trebalo bi biti krajnje naivan i očekivati da Vladimir Putin neće ove jeseni i zime koristiti isporuke ruskog plina u još jednom pokušaju slamanja europske političke, financijske i vojne podrške Ukrajini. Europska unija, uz iznimku i soliranje Viktora Orbana, za sada je jedinstvena u svome stavu da u narednih nekoliko godina u potpunosti eliminira svoju ovisnost o ruskom plinu. Međusobni energetski ali i svekoliki ekonomski razvod Europske unije i Ruske Federacije teško da može biti uredan i planski tako da će Europska unija postupno smanjivati svoj uvoz ruskog plina i da će ruski Gazprom do konačnog prekida isporučivati upravo onoliko plina koliko Europi u tom razdoblju nedostaje.
Takav scenarij nije realan te se Europska unija treba pripremiti ne samo na još više cijene ruskog plina, trenutačno je cijena terminskih ugovora za isporuke u kolovozu sedam puta viša od cijene po kojoj su isti ugovori prodavani u srpnju prošle godine, nego i za moguće prisilne redukcije potrošnje zbog nedostatnih količina u vrijeme ogrjevne sezone.
RH nedostaje 900 milijuna prostornih metara plina
Prema godišnjoj publikaciji za 2020. Energetskog instituta Hrvoje Požar u Hrvatskoj je u toj godini proizvedeno 849 milijuna prostornih metara prirodnog plina, a uvezeno je 2144 milijuna prostornih metara. Budući da se nešto manje od dvije trećine potrošnje događa u razdoblju od 1. listopada do 31. ožujka, a da podzemno plinsko skladište Okoli ima kapacitet od 553 milijuna prostornih metara, Hrvatskoj u tom razdoblju za zadovoljenje ukupnih potreba treba još 1300 do 1400 milijuna prostornih metara plina.
Ako prema najavama ovogodišnja domaća proizvodnja i dosegne milijardu prostornih metara još uvijek će u vrijeme ogrjevne sezone trebati uvesti 800 do 900 milijuna prostornih metara plina. LNG terminal na otoku Krku ima godišnji nominalni kapacitet koji je približno jednak hrvatskoj godišnjoj potrošnji, ali su većinu njegovih kapaciteta zakupile tvrtke koje snabdijevaju mađarsko tržište. Hrvatska ne može računati na te kapacitete bez intervencije Vlade, a do nje će sigurno doći ako će biti ugroženo odgovarajuće snabdijevanje kućanstava i javnih toplana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poziv na solidarnost iz EU
Prošle i ove godine mađarski su zakupci “mijenjali“ plin iz LNG terminala za onaj ruski dopremljen za hrvatsko tržište plinovodima, ali ako Vladimir Putin odluči i Hrvatsku staviti na listu država koje više ne mogu kupovati ruski plin onda ta zamjena više neće biti moguća. U slučaju da Putin zbog nekih razloga i vlastitih kalkulacija bude samo naizgled milostiv i Gazprom nastavi snabdijevati hrvatsko tržište to opet ne znači da je mogućnost redukcije plina otklonjena.
Europska unija proklamirala je načelo energetske solidarnosti što znači da bi sve članice trebale solidarno „dijeliti“ plinske manjkove i provoditi redukcije iako neke od njih mogu osigurati dovoljne količine plina za vlastito tržište. Vladimir Putin pokušat će uz pomoć Viktora Orbana i zavidnog broja pažljivo raspoređenih akvizitera njegove politike u gotovo svim europskim državama dovesti u pitanje to načelo, a koliko će u tome biti uspješan teško je prognozirati.
Poštede u slučaju potpune obustave uvoza
U Hrvatskoj je pretprošle godine 44 posto potrošnje plina otpadalo na “energetske transformacije“, a u tome segmentu najveći udio imale su javne i industrijske toplane i kotlovnice. U istoj godini kućanstva su činila petinu ukupne potrošnje te je posvema jasno da bi i u slučaju potpune obustave uvoza ruskog plina ta dva segmenta trebala biti pošteđena bilo kakvih redukcija. To se naravno ne odnosi na “neenergetsku potrošnju“ (kutinska Petrokemija) koja je u 2020. sudjelovala u ukupnoj potrošnji s nešto više od 15 posto te približno istu “neposrednu potrošnju“ industrije i usluga.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska je u toj godini četvrtinu električne energije proizvela u termoelektranama koje kao pogonsko gorivo koriste plin, a dio su spomenutog segmenta „energetskih transformacija“, ali kako je riječ o kombiniranoj proizvodnji električne i toplinske energije tu ne treba tražiti uštede u potrošnji plina.
Cijela hrvatska plinska bilanca bila bi relativno jednostavna i jednoznačna kada ne bi uključivala i ključne sudionike na hrvatskom tržištu plina. MOL/INA i PPD imaju dominantni položaj na tome tržištu, suvlasnici su Petrokemije, zakupci kapaciteta LNG-a, ali kada je sukladno odlukama Vlade i Europskog vijeća trebalo napuniti podzemno skladište plina Okoli, taj posao morao je uz državno jamstvo preuzeti HEP.
Nedovoljno transparentno tržište
Već sam pisao da je hrvatsko tržište plina nedovoljno transparentno ponajviše zbog toga što je izvoz odnosno uvoz ruskog plina prestao biti, ako je ikada i bio, običan komercijalni posao i danas je daleko najjače ekonomsko oruđe Vladimira Putina. Njegovo korištenje neće prestati bez obzira hoće li Europska unija prešutno prihvatiti rusku okupaciju dijela ukrajinskog teritorija ili i dalje nastaviti financijski i vojno pomagati Ukrajinu u njenom otporu ruskom agresoru. Ukrajinski rat je za NATO, ali i za Europsku uniju „proxy war“, a u takvom kao i svakom drugom ratu komercijalni interesi pojedinih kompanija, pogotovo onih poslovno povezanih s protivničkom stranom, ne mogu biti sukladni nacionalnim interesima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Velike zemlje i zrele demokracije još se nekako nose s takvim nesuglasjem, a male i kržljave, korupcijom zapletene, baš i ne. Zbog pisanja o hrvatskom tržištu plina nedavno sam zaprimio svoju prvu tužbu za klevetu. PPD se našao uvrijeđenim jer sam u istom uzročno-posljedičnom odlomku spomenuo, možda ne baš tim redoslijedom, HDZ, Rusku Federaciju, Gazprom, MOL i ime njihove tvrtke. Sada je kasno za kajanje, a što o tome misli hrvatsko pravosuđe saznat ćemo u doglednoj budućnosti.
Putin je Hrvatsku stavio na popis neprijateljskih država. Hoćemo li zbog toga ostati bez ruskog plina?
EU se treba pripremiti ne samo na još više cijene ruskog plina, nego i za moguće prisilne redukcije
Trebalo bi biti krajnje naivan i očekivati da Vladimir Putin neće ove jeseni i zime koristiti isporuke ruskog plina u još jednom pokušaju slamanja europske političke, financijske i vojne podrške Ukrajini
Prošlog je tjedna ruski premijer Mihail Mišustin potpisao odluku kojom je još pet članica Europske unije, Grčka, Slovačka, Danska, Slovenija i Hrvatska, stavljeno na listu “država koje čine neprijateljske radnje protiv ruskih tvrtki građana.“ Navedena odluka nije izazvala neku naročitu pažnju, a budući da je sezona kupanja odnosno zbrajanja inozemnih noćenja i pripadajućih eura u punom jeku, niti preveliku zabrinutost zbog mogućeg prestanka isporuka ruskog plina.
Za razliku od većine europskih država gdje je rasprava o narednoj ogrjevnoj sezoni gotovo najvažnija politička i ekonomska tema, u Hrvatskoj je to samo fusnota. U četvrtak, na početku sjednice Vlade premijer Andrej Plenković lakonski je izjavio da “mi u Hrvatskoj imamo dostatne količine“ i da se podzemno skladište Okoli “puni prema planu te da će do 1. listopada njegova popunjenost biti 90 posto.“
Nužne pripreme za veće cijene i redukcije
Trebalo bi biti krajnje naivan i očekivati da Vladimir Putin neće ove jeseni i zime koristiti isporuke ruskog plina u još jednom pokušaju slamanja europske političke, financijske i vojne podrške Ukrajini. Europska unija, uz iznimku i soliranje Viktora Orbana, za sada je jedinstvena u svome stavu da u narednih nekoliko godina u potpunosti eliminira svoju ovisnost o ruskom plinu. Međusobni energetski ali i svekoliki ekonomski razvod Europske unije i Ruske Federacije teško da može biti uredan i planski tako da će Europska unija postupno smanjivati svoj uvoz ruskog plina i da će ruski Gazprom do konačnog prekida isporučivati upravo onoliko plina koliko Europi u tom razdoblju nedostaje.
Takav scenarij nije realan te se Europska unija treba pripremiti ne samo na još više cijene ruskog plina, trenutačno je cijena terminskih ugovora za isporuke u kolovozu sedam puta viša od cijene po kojoj su isti ugovori prodavani u srpnju prošle godine, nego i za moguće prisilne redukcije potrošnje zbog nedostatnih količina u vrijeme ogrjevne sezone.
RH nedostaje 900 milijuna prostornih metara plina
Prema godišnjoj publikaciji za 2020. Energetskog instituta Hrvoje Požar u Hrvatskoj je u toj godini proizvedeno 849 milijuna prostornih metara prirodnog plina, a uvezeno je 2144 milijuna prostornih metara. Budući da se nešto manje od dvije trećine potrošnje događa u razdoblju od 1. listopada do 31. ožujka, a da podzemno plinsko skladište Okoli ima kapacitet od 553 milijuna prostornih metara, Hrvatskoj u tom razdoblju za zadovoljenje ukupnih potreba treba još 1300 do 1400 milijuna prostornih metara plina.
Ako prema najavama ovogodišnja domaća proizvodnja i dosegne milijardu prostornih metara još uvijek će u vrijeme ogrjevne sezone trebati uvesti 800 do 900 milijuna prostornih metara plina. LNG terminal na otoku Krku ima godišnji nominalni kapacitet koji je približno jednak hrvatskoj godišnjoj potrošnji, ali su većinu njegovih kapaciteta zakupile tvrtke koje snabdijevaju mađarsko tržište. Hrvatska ne može računati na te kapacitete bez intervencije Vlade, a do nje će sigurno doći ako će biti ugroženo odgovarajuće snabdijevanje kućanstava i javnih toplana.
Poziv na solidarnost iz EU
Prošle i ove godine mađarski su zakupci “mijenjali“ plin iz LNG terminala za onaj ruski dopremljen za hrvatsko tržište plinovodima, ali ako Vladimir Putin odluči i Hrvatsku staviti na listu država koje više ne mogu kupovati ruski plin onda ta zamjena više neće biti moguća. U slučaju da Putin zbog nekih razloga i vlastitih kalkulacija bude samo naizgled milostiv i Gazprom nastavi snabdijevati hrvatsko tržište to opet ne znači da je mogućnost redukcije plina otklonjena.
Europska unija proklamirala je načelo energetske solidarnosti što znači da bi sve članice trebale solidarno „dijeliti“ plinske manjkove i provoditi redukcije iako neke od njih mogu osigurati dovoljne količine plina za vlastito tržište. Vladimir Putin pokušat će uz pomoć Viktora Orbana i zavidnog broja pažljivo raspoređenih akvizitera njegove politike u gotovo svim europskim državama dovesti u pitanje to načelo, a koliko će u tome biti uspješan teško je prognozirati.
Poštede u slučaju potpune obustave uvoza
U Hrvatskoj je pretprošle godine 44 posto potrošnje plina otpadalo na “energetske transformacije“, a u tome segmentu najveći udio imale su javne i industrijske toplane i kotlovnice. U istoj godini kućanstva su činila petinu ukupne potrošnje te je posvema jasno da bi i u slučaju potpune obustave uvoza ruskog plina ta dva segmenta trebala biti pošteđena bilo kakvih redukcija. To se naravno ne odnosi na “neenergetsku potrošnju“ (kutinska Petrokemija) koja je u 2020. sudjelovala u ukupnoj potrošnji s nešto više od 15 posto te približno istu “neposrednu potrošnju“ industrije i usluga.
Hrvatska je u toj godini četvrtinu električne energije proizvela u termoelektranama koje kao pogonsko gorivo koriste plin, a dio su spomenutog segmenta „energetskih transformacija“, ali kako je riječ o kombiniranoj proizvodnji električne i toplinske energije tu ne treba tražiti uštede u potrošnji plina.
Cijela hrvatska plinska bilanca bila bi relativno jednostavna i jednoznačna kada ne bi uključivala i ključne sudionike na hrvatskom tržištu plina. MOL/INA i PPD imaju dominantni položaj na tome tržištu, suvlasnici su Petrokemije, zakupci kapaciteta LNG-a, ali kada je sukladno odlukama Vlade i Europskog vijeća trebalo napuniti podzemno skladište plina Okoli, taj posao morao je uz državno jamstvo preuzeti HEP.
Nedovoljno transparentno tržište
Već sam pisao da je hrvatsko tržište plina nedovoljno transparentno ponajviše zbog toga što je izvoz odnosno uvoz ruskog plina prestao biti, ako je ikada i bio, običan komercijalni posao i danas je daleko najjače ekonomsko oruđe Vladimira Putina. Njegovo korištenje neće prestati bez obzira hoće li Europska unija prešutno prihvatiti rusku okupaciju dijela ukrajinskog teritorija ili i dalje nastaviti financijski i vojno pomagati Ukrajinu u njenom otporu ruskom agresoru. Ukrajinski rat je za NATO, ali i za Europsku uniju „proxy war“, a u takvom kao i svakom drugom ratu komercijalni interesi pojedinih kompanija, pogotovo onih poslovno povezanih s protivničkom stranom, ne mogu biti sukladni nacionalnim interesima.
Velike zemlje i zrele demokracije još se nekako nose s takvim nesuglasjem, a male i kržljave, korupcijom zapletene, baš i ne. Zbog pisanja o hrvatskom tržištu plina nedavno sam zaprimio svoju prvu tužbu za klevetu. PPD se našao uvrijeđenim jer sam u istom uzročno-posljedičnom odlomku spomenuo, možda ne baš tim redoslijedom, HDZ, Rusku Federaciju, Gazprom, MOL i ime njihove tvrtke. Sada je kasno za kajanje, a što o tome misli hrvatsko pravosuđe saznat ćemo u doglednoj budućnosti.