A vidiš, moje djetinjstvo i odrastanje u Zagrebu bili su potpuno drugačiji nego taj isti i paralelni proces kod Grlića Radmana. U susjedstvu i u školi, osnovnoj, a poslije u Petoj gimnaziji, stekla sam gomilu svakakvih prijatelja, imena hrvatska, srpska, bošnjačka, židovska, slovenska, njemačka i makedonska.
Kako smo tada živjeli
Ali mi nismo imali blage veze tko je iz kojeg plemena i nitko nije mislio da je jedno ime automatski bolje od drugoga. Jedni su normalno išli na vjeronauk i pjevali u crkvi, drugi normalno nisu. Naše sinjsko prezime Modrić i ostala prezimena družila su se po kriteriju tko je dobar drug a tko nije, tko će ti donijeti bilježnice kad si bolestan i zamijeniti gumu na biciklu.
Zato je vrlo interesantno da je jadni Grlić Radman toliko propatio tu negdje pored mene. A u svim mojim knjižicama, dokumentima i indeksima uvijek je pisalo da sam Hrvatica, kad jesam, i nikad me zbog toga nitko nije progonio. Dobila sam packu kad nisam znala koje je godine bila Maratonska bitka, ali to je bilo zbog Grka, a ne zbog Hrvata.
Što se tiče ostaloga, stanovali smo nas četvero u dvosobnom stanu, moj mali brat i ja skroz do odrastanja zajedno u sobi. Guralo se vrlo skromno iako su roditelji bili obrazovani, a otac je radio isti posao kao sada ja. Ako sam se htjela malo ljepše obući, nije bilo druge nego da to sama sašijem. Malo je falilo da ne odem na maturalno putovanje jer je to za naš standard bilo puno previše novaca.
Sam je počeo, neka i dovrši
Ne znam je li se u obitelji Grlić Radman, negdje tih istih godina, također danima vijećalo o maturalcu i koliko to košta, ali ministrov otac bio je u to doba direktor jedne zgodne zagrebačke tvornice pa valjda nije. Kako je otac, drug Ante Grlić Radman, te 1976. godine, u doba ”stanovitog ropstva” za Hrvate, uopće došao na tako visoki položaj u socijalističkom gospodarstvu kad je bio Hrvat iz Hercegovine, trebalo bi možda objasniti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U drugim okolnostima ne, ali kad već njegov sin tvrdi da je biti Hrvat bio problem, onda ipak nekako da. Je li, dakle, za direktorsko mjesto morao zatajiti svoju nacionalnost? Je li, ma koliko mu to bilo bolno, morao prestati ići na misu i slaviti Dan Armije da se dokaže kao komunist? Ili je pisao nešto drugo? Ne bismo to inače pitali ministra, ali sam je počeo pa neka sam i dovrši.
U strahu što donosi sutra
A onda su došle devedesete, rat paralelno s pretvorbom i sve ostalo. Sadašnji ministar već je bio u ultra skupoj Švicarskoj, vjerojatno je tata pomogao da se ode na menadžersko usavršavanje koje tamo, kao što znamo, nije besplatno. A on je ovdje čekao nastupanje kapitalizma i da svoje zatirano i ponižavano hrvatstvo može konačno slobodno pokazati.
Za to vrijeme mi smo ovdje živjeli u strahu što donosi sutra, ja, muž i djeca u podstanarstvu i s gaćama na štapu. I ja bih, kad sam s najboljim ocjenama završila studije, rado bila otišla van na koju godinu, ali to je, naravno, bilo ravno sumanutom fantaziranju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dva oca, dva pristupa
Onda sam mog oca zamolila da me barem malo preporuči po redakcijama jer nam je zanimanje bilo isto pa on sigurno može pomoći. Rekao mi je da bi mu bilo jako neugodno pred kolegama reklamirati svoju kćer i da to ne bi bilo u redu. Nego neka se natječem kad se nešto pojavi pa će me, ako se dobro pokažem, netko i zaposliti. Onda sam bila uvrijeđena, a danas ga zbog toga poštujem.
No, otac Gordana Grlića Radmana bio je sasvim nešto drugo nego moj, pravi otac koji svoju djecu nije slao na vjetrometinu da se sami snalaze i situiraju živeći po unajmljenim stanovima. Njegov novi sretni momenat – kao Hrvata koji je napokon izašao iz ”stanovitog ropstva” – nastupio je 1993. godine s privatizacijom tvornice u Sesvetskom Kraljevcu gdje je bio već dugogodišnji direktor, a koja se zvala Agroproteinka.
A zašto upravo on?
Svuda piše – znamo kako se biografije daju krasno redigirati, što vrijeme dalje odmiče, sve ljepše – da je direktor Ante Grlić Radman tada ”postao” najveći pojedinačni dioničar Agroproteinke. Ali, razumije se, nigdje se ne navodi kako baš on. Vrijednost tvornice, u kojoj je on preuzeo i naslov ”osnivača” premda je osnovana 1950. godine, bila je procijenjena na 3,5 milijuna maraka s tim da su iz toga bile izostavljene određene nekretnine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I drugi radnici i zaposlenici zapisali su se za otkup svog paketića dionica kako im je jamčio ondašnji zakon, a drug pa gospodin Ante pritekao bi otkupom u pomoć svakome od njih koji zbog rata ili siromaštva nije mogao plaćati rate. Tako je u narednim godinama došao do većinskog vlasništva nad kompleksom Agroproteinke od preko 60 posto.
‘Zlatni nasljednik’ Radman
Novopečeni industrijalac iz devedesetih, vrijedni Ante, lani je blago u Gospodinu preminuo, pokoj mu hrvatskoj duši, a ministar Gordan mora mu biti vječno zahvalan. Učinio ga je zlatnim nasljednikom, jednim od najbogatijih među političarima, i to zahvaljujući imetku stečenom u prevratu iz mrskog socijalističkog u tako žuđeni hrvatski poredak.
Gordan Grlić Radman u svojoj je imovinskoj kartici naveo da je većinu teško izbrojivih nekretnina, pokretnina, novca, a i jednu tvrtku – stekao darovnim ugovorom od oca.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve je ipak došlo na svoje
Tako se – sa svim svojim talentima, koje doduše krajnje uspješno prikriva – mogao svesrdno posvetiti hrvatskoj diplomaciji. Nevjerojatno nam je žao što su naš ministar i njegova obitelj morali proći tako bolan i trnovit put do svoga zasluženog mjesta na karti domoljubne, intelektualne i materijalne baštine našeg društva.
Ali za hrvatstvo se isplatilo patiti i stradavati jer jednom, kako se odvajkada uzaludno tješi naš narod, sve mora doći na svoje. Pa evo kod Grlića Radmana stvarno je i došlo skroz na njihovo. Dao bi se taj obiteljski martirij divno uprizoriti u kakvom kabaretskom vodvilju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Radman govori da se u bivšoj državi 'živjelo u stanovitom ropstvu'? Ne čini se da je njegovoj obitelji bilo baš tako strašno
Neobična izjava za nasljednika imovine stečene u prevratu iz socijalističkog u hrvatski poredak
Nevjerojatno nam je žao što su naš ministar i njegova obitelj morali proći tako bolan i trnovit put do svoga zasluženog mjesta na karti domoljubne, intelektualne i materijalne baštine našeg društva.
Žalobno se jada ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman da je u mladosti bio stigmatiziran jer je bio Hrvat kao i ja te da je ”živio u stanovitom ropstvu”. Tvrdi da je samo izgovoriti ”riječ Hrvat značilo opasnost”.
A vidiš, moje djetinjstvo i odrastanje u Zagrebu bili su potpuno drugačiji nego taj isti i paralelni proces kod Grlića Radmana. U susjedstvu i u školi, osnovnoj, a poslije u Petoj gimnaziji, stekla sam gomilu svakakvih prijatelja, imena hrvatska, srpska, bošnjačka, židovska, slovenska, njemačka i makedonska.
Kako smo tada živjeli
Ali mi nismo imali blage veze tko je iz kojeg plemena i nitko nije mislio da je jedno ime automatski bolje od drugoga. Jedni su normalno išli na vjeronauk i pjevali u crkvi, drugi normalno nisu. Naše sinjsko prezime Modrić i ostala prezimena družila su se po kriteriju tko je dobar drug a tko nije, tko će ti donijeti bilježnice kad si bolestan i zamijeniti gumu na biciklu.
Zato je vrlo interesantno da je jadni Grlić Radman toliko propatio tu negdje pored mene. A u svim mojim knjižicama, dokumentima i indeksima uvijek je pisalo da sam Hrvatica, kad jesam, i nikad me zbog toga nitko nije progonio. Dobila sam packu kad nisam znala koje je godine bila Maratonska bitka, ali to je bilo zbog Grka, a ne zbog Hrvata.
Što se tiče ostaloga, stanovali smo nas četvero u dvosobnom stanu, moj mali brat i ja skroz do odrastanja zajedno u sobi. Guralo se vrlo skromno iako su roditelji bili obrazovani, a otac je radio isti posao kao sada ja. Ako sam se htjela malo ljepše obući, nije bilo druge nego da to sama sašijem. Malo je falilo da ne odem na maturalno putovanje jer je to za naš standard bilo puno previše novaca.
Sam je počeo, neka i dovrši
Ne znam je li se u obitelji Grlić Radman, negdje tih istih godina, također danima vijećalo o maturalcu i koliko to košta, ali ministrov otac bio je u to doba direktor jedne zgodne zagrebačke tvornice pa valjda nije. Kako je otac, drug Ante Grlić Radman, te 1976. godine, u doba ”stanovitog ropstva” za Hrvate, uopće došao na tako visoki položaj u socijalističkom gospodarstvu kad je bio Hrvat iz Hercegovine, trebalo bi možda objasniti.
U drugim okolnostima ne, ali kad već njegov sin tvrdi da je biti Hrvat bio problem, onda ipak nekako da. Je li, dakle, za direktorsko mjesto morao zatajiti svoju nacionalnost? Je li, ma koliko mu to bilo bolno, morao prestati ići na misu i slaviti Dan Armije da se dokaže kao komunist? Ili je pisao nešto drugo? Ne bismo to inače pitali ministra, ali sam je počeo pa neka sam i dovrši.
U strahu što donosi sutra
A onda su došle devedesete, rat paralelno s pretvorbom i sve ostalo. Sadašnji ministar već je bio u ultra skupoj Švicarskoj, vjerojatno je tata pomogao da se ode na menadžersko usavršavanje koje tamo, kao što znamo, nije besplatno. A on je ovdje čekao nastupanje kapitalizma i da svoje zatirano i ponižavano hrvatstvo može konačno slobodno pokazati.
Za to vrijeme mi smo ovdje živjeli u strahu što donosi sutra, ja, muž i djeca u podstanarstvu i s gaćama na štapu. I ja bih, kad sam s najboljim ocjenama završila studije, rado bila otišla van na koju godinu, ali to je, naravno, bilo ravno sumanutom fantaziranju.
Dva oca, dva pristupa
Onda sam mog oca zamolila da me barem malo preporuči po redakcijama jer nam je zanimanje bilo isto pa on sigurno može pomoći. Rekao mi je da bi mu bilo jako neugodno pred kolegama reklamirati svoju kćer i da to ne bi bilo u redu. Nego neka se natječem kad se nešto pojavi pa će me, ako se dobro pokažem, netko i zaposliti. Onda sam bila uvrijeđena, a danas ga zbog toga poštujem.
No, otac Gordana Grlića Radmana bio je sasvim nešto drugo nego moj, pravi otac koji svoju djecu nije slao na vjetrometinu da se sami snalaze i situiraju živeći po unajmljenim stanovima. Njegov novi sretni momenat – kao Hrvata koji je napokon izašao iz ”stanovitog ropstva” – nastupio je 1993. godine s privatizacijom tvornice u Sesvetskom Kraljevcu gdje je bio već dugogodišnji direktor, a koja se zvala Agroproteinka.
A zašto upravo on?
Svuda piše – znamo kako se biografije daju krasno redigirati, što vrijeme dalje odmiče, sve ljepše – da je direktor Ante Grlić Radman tada ”postao” najveći pojedinačni dioničar Agroproteinke. Ali, razumije se, nigdje se ne navodi kako baš on. Vrijednost tvornice, u kojoj je on preuzeo i naslov ”osnivača” premda je osnovana 1950. godine, bila je procijenjena na 3,5 milijuna maraka s tim da su iz toga bile izostavljene određene nekretnine.
I drugi radnici i zaposlenici zapisali su se za otkup svog paketića dionica kako im je jamčio ondašnji zakon, a drug pa gospodin Ante pritekao bi otkupom u pomoć svakome od njih koji zbog rata ili siromaštva nije mogao plaćati rate. Tako je u narednim godinama došao do većinskog vlasništva nad kompleksom Agroproteinke od preko 60 posto.
‘Zlatni nasljednik’ Radman
Novopečeni industrijalac iz devedesetih, vrijedni Ante, lani je blago u Gospodinu preminuo, pokoj mu hrvatskoj duši, a ministar Gordan mora mu biti vječno zahvalan. Učinio ga je zlatnim nasljednikom, jednim od najbogatijih među političarima, i to zahvaljujući imetku stečenom u prevratu iz mrskog socijalističkog u tako žuđeni hrvatski poredak.
Gordan Grlić Radman u svojoj je imovinskoj kartici naveo da je većinu teško izbrojivih nekretnina, pokretnina, novca, a i jednu tvrtku – stekao darovnim ugovorom od oca.
Sve je ipak došlo na svoje
Tako se – sa svim svojim talentima, koje doduše krajnje uspješno prikriva – mogao svesrdno posvetiti hrvatskoj diplomaciji. Nevjerojatno nam je žao što su naš ministar i njegova obitelj morali proći tako bolan i trnovit put do svoga zasluženog mjesta na karti domoljubne, intelektualne i materijalne baštine našeg društva.
Ali za hrvatstvo se isplatilo patiti i stradavati jer jednom, kako se odvajkada uzaludno tješi naš narod, sve mora doći na svoje. Pa evo kod Grlića Radmana stvarno je i došlo skroz na njihovo. Dao bi se taj obiteljski martirij divno uprizoriti u kakvom kabaretskom vodvilju.