Ranjeni iz Kramatorska prisjećaju se raketiranja: 'Netko je umro ispred mene. Pao sam i shvatio da imam rupe u tijelu'
Raketiranje željezničke postaje odnijelo je 57 života, a 109 ljudi je ranjeno
Oko stotinu ljudi ranjeno je u prošlotjednom raketiranju željezničke postaje u Kramatorsku. Istovremeno, u stravičnoj tragediji život je izgubilo 57 ljudi koji su čekali vlakove kako bi se evakuirali iz ratnog područja. Prema podacima lokalnih vlasti, na željezničkoj postaji je, oko 10 sati ujutro kada su ju pogodile rakete, bilo 4.000 ljudi, mahom staraca, žena i djece.
Među njima našao se i 45-godišnji Andrei Kovalov iz Bakmuta, koji je užas iz Kramatorska opisao za The Guardian. U trenutku napada Andrei je stajao na užurbanoj platformi čekajući prijevoz koji će ga odvesti na zapad zemlje. Na postaji je, priča, bilo vruće i bila je gužva, no svi su bili spremni trpjeti samo ako je to značilo da će ih odvesti što dalje od onog što im je prijetilo kod kuće. No, prije nego je vlak za Dnjepar stigao, dvije balističke rakete eksplodirale su iznad zgrade željezničke postaje, razbacujući smrtonosno kasetno streljivo.
Prvi trenuci užasa
“Jasno se toga sjećam. Mislio sam da čujem avion, a onda sam odjednom bačen na tlo”, govori Kovalov ležeći u bolničkom krevetu. “Prve minute bio je totalni kaos. Šatori za hitne situacije su planuli, kao i automobili. Krvi je bilo posvuda i onda je netko počeo vikati da bježimo s postaje. Svi su trčali. Ja sam pokušao, no pao sam. Do tog trenutka nisam shvatio da sam sav krvav i da imam rupe u tijelu”, govori Kovalov koji leži u bolovima.
Sjeća se, nadalje opisuje, svih ljudi oko sebe. “Netko je umro ispred mene. Jedna žena je vrištala i vukla svoje dijete, kojem su nedostajali dijelovi tijela”, govori Kovalov te dodaje kako je na kraju uspio nazvati svoju majku kako bi joj rekao da je preživio.
Opraštali se od obitelji pa stradali
Volodimira Vakulenko i njegova supruga Halina također su bili na postaji, u dvorani za prtljagu gdje su se opraštali od svog unuka, njegove supruge i njihovog dvogodišnjeg sina koji su se namjeravali vlakom prebaciti u Lavov. Osjećajući se klaustrofobično unutar užurbane dvorane, Vakulenko je izašao i otišao u automobil baš kad su pali projektili. Tada je ranjen. Šrapnel mu je probio pluća i za dlaku promašio srce, rekao je kirurg nakon uspješne druge operacije.
Natalia, supruga njihova unuka, bacila se na dijete tijekom napada i lakše je ozlijeđena. “Hvala Bogu na liječnicima. Volodimir je živ zahvaljujući njima”, govori Halina brišući suze dok novinarima pokazuje jedan od šrapnela koje su liječnici izvadili iz njegove prsne šupljine. Potom se prisjetila svih strahota koje je tog dana vidjela. “Malena djeca leže mrtva. Zamislite da živite 63 godine samo da biste ovo vidjeli”, rekla je.
‘Navikao sam, no još mi nije jasno’
Ravnatelj bolnice u kojoj leže Kovalov i Vakulenko ustanovom upravlja već osam godina i kaže da su “stvari koje Rusi rade šokantne i okrutne” te da je “puno gore nego 2014. godine.” U bolnici koju vodi, a čiji naziv i lokaciju The Guardian nije želio otkriti radi straha od novih napada i zaštite pacijenata, dosad se liječilo 85 ranjenih s postaje u Kramatorsku.
Većina pacijenata sada je prebačena u druge bolnice, međutim Kovalov i Vakulenko, kao i žena koja je izgubila dijete u napadu, neki su od pacijenata za koje još uvijek brinu. “Navikli smo liječiti traume, rane od metaka, gelera, mina i raketa”, govori ravnatelj no potom zaključuje: “No još uvijek nakon toliko godina rada ne razumijem ljude koji to mogu činiti. Nikad nisam razumio, ne razumijem ni danas”.