Rat se proširio na ruski teritorij. Dubinski poznavatelj Kremlja: 'To bi zapravo moglo spasiti Putina'
Kratkoročno to Ukrajini donosi prednost, ali na dugi rok veliku opasnost. Najbolji primjer je slučaj Čečenije
Napad dronovima na Moskvu koji se dogodio 30. svibnja simbol je velike promjene u ratu između Rusije i Ukrajine – borbe se sada, osim na ukrajinskom, odvijaju i na ruskom teritoriju. Situaciju je za Bloomberg komentirao Leonid Beršidski, ruski novinar koji zadnjih osam godina živi u Njemačkoj.
Beršidski je Rusiju napustio zbog protivljenja ruskoj aneksiji Krima, a u međuvremenu je postao jedan od najistaknutijih kritičara Vladimira Putina među ruskom dijasporom na Zapadu.
Ni za jedan od napada na ruskom teritoriju Kijev nije preuzeo odgovornost. Međutim, kako piše Beršidski, dogodilo se previše ovih incidenata da bi se na njih gledalo kao na nešto drugo osim ukrajinske taktike prebacivanja rata na ruski teritorij.
Napadi kao dokaz ruske ranjivosti
Ta taktika je, kako navodi Beršidski, kockanje. Vojno opravdanje za napade duboko u ruskom teritoriju, bilo da se radi o izravnim prekograničnim napadima u kojima sudjeluju borci ili napadima bespilotnim letjelicama i projektilima, ima dvije strane.
Prvo, takvi napadi prisiljavaju rusko zapovjedništvo da obrati pozornost na ranjive dijelove svog ogromnog teritorija. U Belgorodskoj oblasti gerilci, koji su u medijima prozvani partizanima, s lakoćom su preuzeli kontrolu nad tri uspavana sela.
Prije nego što su potjerani, postavili su ukrajinsku zastavu na vrh mjesnog doma. Dronovi koji su stigli do Moskve probili su najčvršću protuzračnu obranu u cijeloj Rusiji jednostavno zato što su letjeli dovoljno nisko i očito nisu koristili satelitsku navigaciju pri prilazu.
Pozitivan utjecaj na reputaciju Ukrajine
Čak je i Putin priznao da treba raditi na moskovskoj protuzračnoj obrani. Rezultat je, dakle, da rusko vojno zapovjedništvo mora odvratiti pozornost s prvih crta u Ukrajini, a to će pomoći ukrajinskom zapovjedništvu jer nastoji zbuniti neprijatelja o smjeru predstojeće protuofenzive, piše Beršidski.
Druga stvar, navodi Beršidski, napadi su korisni za ukrajinske odnose s javnošću. Izbrisali su svaki negativni publicitet koji je mogao proizaći iz predaje Bahmuta, grada za čiju je obranu Ukrajina potrošila znatna sredstva.
Također, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ponovno je uspio pomaknuti granice mogućeg, ne samo pružajući nove dokaze da je Rusija pokazala slabost i nemogućnost postavljanja tzv. “crvene linije”. Napadi su dokaz ideje da Putin razumije samo silu te da je suočavanje s njom na vlastitom terenu izvan njegove zone komfora, piše.
Putinov najveći problem nije stanje vojske
Obje od ovih prednosti su izuzetno važne ako je Ukrajina sigurna u vezi svoje protuofenzive. Ako ukrajinska vojska uspije odlučno prekinuti ruski “kopneni most” prema Krimu, svi ruski teritorijalni dobici u Ukrajini od 2014. bit će upitni.
Međutim, ako protuofenziva bude neuspješna ili ako se ne provede, napadi na ruski teritorij Ukrajincima bi se mogli obiti o glavu. Putinov najveći problem nije relativno loše stanje profesionalne vojske, potkopano korupcijom i nesposobnošću ruskih generala.
Za Putina je problem što većina Rusa nije bila voljna, na primjer, donirati čak ni male iznose novca za ratne napore u Ukrajini. Vojnici stacionirani u Ukrajini također imaju nisku razinu motivacije. Putinov prvi pokušaj mobilizacije prošle jeseni izazvao je egzodus vojno sposobnih muškaraca.
Promjena stava javnosti prema ratu
Međutim, rusku ravnodušnost bi napadi na vlastiti teritorij mogli promijeniti. Tako je barem bilo tijekom čečenskog sukoba. Tijekom 1994. godine, kada je separatistička čečenska vlada objavila svoju namjeru da se odcijepi od Rusije, velika većina Rusa podržala je mirno rješenje ili čak bezuvjetno povlačenje trupa. Godine 1997. 51% izjasnilo se za davanje neovisnosti Čečeniji.
Do kraja 1999. godine, međutim, dvotrećinska većina građana podržala je nastavak vojnog pritiska na odmetnutu regiju. Takva promjena u stavu javnosti može se objasniti čečenskim napadom na susjedni Dagestan i nizom terorističkih napada na zrakoplove, moskovsku podzemnu željeznicu i, konačno, stambene zgrade u Moskvi i drugim gradovima.
Neki od Putinovih dugogodišnjih neprijatelja okrivili su ga da je on odgovoran za tadašnje eksplozije u moskovskim neboderima i da mu je promjena u stavu javnosti bila i cilj. Kako god bilo, čečenska neovisnost postala je krajnje nepopularna, a Putinova uspješna kampanja da porazi separatiste bila je uspješna.
Više civilnih žrtava na ruskom teritoriju
Beršidski piše da Putinu treba “efekt” Čečenije koji bi dugoročno mogao biti poguban za Ukrajinu. Ono što bi Putinu moglo pomoći je značajan broj civilnih žrtava. Teroristički napadi čečenskih separatista ubili su stotine civila.
Bilo je smrti i ozljeda među civilima u ruskim pograničnim područjima, ali ne u razmjerima koji bi mogli pokolebati uglavnom ravnodušno stanovništvo. U napadu dronova na Moskvu nije bilo stradalih, iako su dvije bespilotne letjelice zapravo uletjele u stanove.
Uz rusku vojsku u Ukrajini i većinu Rusa koji najviše žele “da sve ovo uskoro završi”, rizici “protuofenzive” na ruskom teritoriju se, barem za sada, Ukrajini isplate. Ako postoji “crvena linija” koju bi Zelenski mogao prijeći, ona je ili nevidljiva ili još uvijek predaleko, napisao je Beršidski za Bloomberg.