Razgovarali smo s psihologinjom koja spašava žrtve silovanja: 'Naši suci često sumnjiče žrtve koje se nisu dosta otimale'

Ali ipak ima jedna stvar koja povezuje sve počinitelje seksualnih delikata, kaže gospođa Sekulić Rebić. To je taj žilavi patrijarhalni mit da je žena “drugotna” i da svakom muškarcu pripada neporecivo pravo na dominaciju, što onda uključuje i pravo na seksualni odnos osvojen silom. Oni naprosto uzimaju ono što misle da im pripada. Silovanje je čin okrutnog uspostavljanja moći.

Kako to da nitko nije ništa vidio?

Sama srž tog mita je mizoginija, odbojnost prema ženama kao nižim društvenim bićima bez ikakve vrijednosti i prava. To je taj društveni podtekst iz koga se ustajalo protiv zdravstvenog odgoja u školama i protiv Istanbulske konvencije, a iz koga se sada čuju pitanja tipa zbog čega bi ova 15-godišnja djevojčica u Zadru godinu dana trpjela uzastopna silovanja a da nikome ne kaže ni riječ.

No pitanje koje, umjesto ovoga, treba postavljati s istim žarom i istim tonom glasi: Kako to da je skupina mladića koje se u ovom slučaju tereti za silovanje dovela sebe u situaciju da postanu osumnjičenici. Što su radili oni? A zlostavljano dijete od 15 godina nije ni trebalo reći ništa ako se nije osjećalo sigurnim da se bilo kome povjeri, a očito da nije. No zbog čega nitko nije vidio da se s njom nešto loše zbiva sve dok se, kako čujemo, nije pojavila ta školska psihologinja koja je stala na put ovoj tragediji.

Gospođu Senku Sekulić Rebić, koja je u posljednje dvije i pol godine radila kao psihoterapeutkinja s oko 400 žrtava silovanja i seksualnog nasilja, i pozvali smo na razgovor zbog zadarskog slučaja koji je ogorčio cijelu javnost. Ni ona se duboko nije slagala s odlukom suca Ivana Markovića da petoricu osumnjičenih silovatelja mlade djevojke pusti da se brane sa slobode.

Sudstvo odmah skače kad neki mangup pošara Tuđmanov kip

“I sa smanjenim uvidom u slučaj, mora se konstatirati da sučeva odluka pokazuje nerazumijevanje kaznenih djela protiv spolne slobode i njihovih posljedica po žrtvu. To je osnovni dojam. Mora se uzeti u obzir da je ovdje riječ o osobito teškom kaznenom djelu jer je žrtva dijete i uz to o strahovitoj okolnosti da se nad djevojčicom duže vrijeme iživljavalo više počinitelja uz prijetnje, ucjene i fizičko kažnjavanje. K tome svi žive u istom malom mjestu gdje je nemoguće da žrtva neće sretati počinitelje ili članove njihovih obitelji sve dok postupak traje.”

“U takvom kontekstu već nam zdrav razum može reći da sučeva odluka nije bila adekvatna. S jedne strane, pokazala je nedostatak empatije za žrtvu, a s druge omogućila bi osumnjičenim počiniteljima da se organiziraju, da usklade priče, da utječu na svjedoke i da dogovaraju zajedničku strategiju obrane i nastupa u sudnici. Takav bonus doista ne trebaju dobiti”, kaže naša sugovornica.

“Sustav reagira kao zapeta puška kad neki mangup pošara Tuđmanov spomenik ili kad novinar Indeksa parafrazira onu podrugljivu pjesmu Gomnaida dubrovačkog barokista Junija Palmotića. Ali kad treba zaštititi žrtve, onda te strasti nema. Kip mrtvom čovjeku ima u Hrvatskoj veću vrijednost i veću težinu nego živi ljudi koji prolaze kroz strašne patnje.”

Ne mora biti krvi, dosta su prijetnja i ucjena

Je li odluka zadarskog suca Markovića tipična ili nije, pitamo gospođu Sekulić Rebić.

Nije, kaže ona. “Čak i u slučajevima gdje nam se javljaju punoljetne žrtve silovanja koje su prijavile silovanje, kaznena prijava DORH-a razmjerno često povuče za sobom istražni zatvor. No, moram reći da se istražni zatvor određuje uglavnom kod onih slučajeva gdje su kod žrtve vidljive tjelesne ozljede, krv, gdje je očito da je počinitelj ženi udario glavom o zid da je zastraši ili joj je slomio nos.”

“Gdje toga nema, procjena je da to valjda i nije tako strašno pa se osumnjičeni silovatelji puštaju da se brane sa slobode. Ali naši bi suci morali znati da se silovanja najčešće događaju bez fizičkog nasilja. Često je žrtva dovoljno prepadnuta ako joj se kaže: Budi kuš, djeca ti spavaju u drugoj sobi. Ili gotova si pisneš li ikome o ovome. Ili izgubit ćeš posao. Ili pobit ću ti braću. Prijetnja i ucjena vječni su alat silovatelja, ali zato akt silovanja nije ništa manje strašan.”

“No naši suci i dalje znaju sumnjičiti žrtve koje se “nisu dovoljno otimale”, nisu vikale i nisu skočile kroz prozor da se spase od silovatelja”, kaže psihologinja.

“To pokazuje koliko su službenici sustava slabo obučeni, na to naletimo i u policiji, i u sudovima, i u centrima za socijalni rad. Veliki je deficit u institucijama. Sada malo ide na bolje jer imamo Istanbulsku konvenciju, europsku Direktivu o pravima žrtava, Zakon o kaznenom postupku je nešto izmijenjen u korist žrtava. Ali to su samo papiri. Dok se institucije ne educiraju i ne otresu predrasuda da su žrtve same krive jer su “izazivale” ili jer se nisu branile do smrti – mi tim dokumentima stalno moramo mahati kako bismo se probile do ostvarenja prava žrtava.”

15 do 20 puta više silovanja nego što se prijavi

“Na ovaj naš kauč u Ženskoj sobi sjednu godišnje po 162 žrtve seksualnog nasilja, no naše su pacijentice punoljetne. Zlostavljanoj djeci i maloljetnicama pomažu u Poliklinici za djecu Grada Zagreba, jedinoj specijaliziranoj i educiranoj ustanovi u Hrvatskoj koja radi sa žrtvama iz cijele države. Nigdje drugo, naime, ničeg sličnog nema, što također pokazuje koliko je ovom društvu stalo da pomogne žrtvama u najranjivijoj dobi. Sa žrtvama silovanja nema tipičnog ishoda, kaže Senka Sekulić Rebić koja je u posljednje dvije i pol godine imala pred sobom sudbine 400 osoba koje su preživjele seksualno nasilje.

“Neke dođu k nama da im pomognemo da sebi olakšaju bol, neke da traumu s vremenom nekako probave, neke jer imaju psihofizičke smetnje, neke jer žele prijaviti. Svakako, na jedno prijavljeno silovanje bude ih još barem 15 do 20 neprijavljenih. Mnoge žene se boje društvene stigme i svega onoga što ih čeka pa se odluče na šutnju.”

Koliko traju postupci za silovanje i kakve su kazne, pitam gospođu Sekulić Rebić.

Postupci i po osam godina

“Beskrajna je sreća i velika senzacija ako se sve završi u godinu i pol, ali imamo dosta slučajeva koji traju i po osam godina. Baš radim s jednom djevojkom koja je trpjela seksualno nasilje od strane svog skrbnika čitavu svoju adolescenciju. Prijavila je nasilnika prije četiri i pol godine, predmet je još u fazi istrage. Kazne su očajne. Minimalne. Za dokazano silovanje zakon prijeti s jednom do 10 godina zatvora, ali kod nas je standard godina dana. A za dosta oslobađajućih presuda dajem ruku u vatru da su pogrešno donesene jer s tim ženama radim. Žrtvi se ne vjeruje, na njoj je strašni teret dokazivanja, svjedoka nema, u sudnici ju se napadne iz svih oružja, dovodi se u pitanje njen moral. To nije ravnopravan odnos”, smatra psihologinja.

Priča nam da posljedice kod žena koje su pretrpjele silovanje mogu biti teške i dugotrajne ako nemaju adekvatnu podršku i reakcije okoline, pitanje je što će biti s ovom djevojčicom u Zadru. “Žene su – trenirane da ne pokazuju bijes, da budu “dobre curice”, pa njihovo ogorčenje nakon pretrpljene traume ide prema unutra. Obolijevaju od anksioznosti, depresije, paranoje, osjećaja manje vrijednosti, poremećaja štitnjača, karcinoma, autoimunih bolesti i teških psihičkih oboljenja.”

Za iscjeljenje žrtava najvažnija je, kaže, podrška okoline. Bitan dio okoline je društvo, a naše društvo jako kiksa što pokazuje i ovaj zadarski slučaj. Pa treba li pustiti suce i ostale institucije da “na miru rade svoj posao”, kako ovih dana sugeriraju ministar pravosuđa i pravosudni autoriteti?

Apsolutno ne, smatra Senka Sekulić Rebić. “Mi shvaćamo da je sudstvo neovisno i da je to struka sa svojim pravilima. Ali javnost prirodno želi imati uvid u to kako radi pravosuđe da bi znala u kojoj mjeri sustav osigurava građanima da se osjećaju sigurno i da u društvu vlada pravednost. Na to javnost ima potpuno i svako pravo.”