Razgovor s uglednom povjesničarkom, autoricom nove knjige o Titu: ‘On je bio tipično stvorenje doba krajnosti’
Marie-Janine Calic profesorica je povijesti istočne i jugoistočne Europe na Sveučilištu Ludwig Maximilian u Münchenu
Prošli je mjesec u Münchenu i Berlinu, u nakladi izdavačke kuće C.H.Beck, objavljena knjiga Tito. Vječni partizan, njemačke povjesničarke Marie-Janine Calic. U njemačkim stručnim krugovima ocijenjeno je da je Calic, po njihovoj ocjeni najuglednija stručnjakinja za jugoistočnu Europu, svježe i inovativno opisala živopisnu, raznoliku i složenu povijest Jugoslavije.
“Ona prati podrijetlo etničkih, vjerskih i kulturnih podjela, primjenjujući najnovije društveno-znanstvene pristupe i oslanjajući se na širinu najnovije moderne literature, kako bi prikazala uravnoteženu interpretaciju događaja koja uzima u obzir različita shvaćanja i interese uključenih aktera. Calic se kloni tradicionalnih, determinističkih objašnjenja da su notorna balkanska mržnja ili bilo koja druga vrsta iznimnosti, krivi za propast Jugoslavije. Usput ističe i djelovanje modernog masovnog društva dvadesetog stoljeća u politizaciji razlika. Kao rezultat toga, njezin revolucionarni rad znanstvenicima i učenim čitateljima pruža pristupačan uvod u složenu povijest Jugoslavije.”
Otkriće povijesne osobe iza legendi
Ističe se također da je Josip Broz Tito bio “tipično stvorenje doba krajnosti, koje je osobno proživljavao, trpio i oblikovao. On je proizvod te epohe ekstrema, ekstremnih ideologija, ekstremnog nasilja, ali i ekstremnih predodžbi o tome kako je moguće oblikovati društvo u skladu s komunističkim modelom.
On je socijaliziran u epohi koja je bila opsjednuta revolucijom”, zaključuje se u analizi te dodaje “da Marie-Janine Calic otkriva povijesnu osobu koja stoji iza legendi i iznosi priču o avanturističkom životu u kojem se odražavaju uspon i pad Jugoslavije.”
Marie-Janine Calic rođena je u Berlinu gdje je njen otac, ugledni povjesničar Eduard Čalić, radio kao novinar, prevoditelj i pisac. Prije početka Drugog svjetskog rata Eduard Čalić bio je dopisnik zagrebačkog dnevnog lista Novosti iz Berlina. Kad je pokušao pobjeći iz Njemačke 1942., uhitio ga je Gestapo pod optužbom da je agent britanske tajne službe. Do kraja rata bio je zatočen u logoru. Vratio se u rodnu Istru, u Pulu, gdje je ponovno radio kao novinar. Osim u Berlinu, živio je još u Parizu te Salzburgu gdje je umro 2003. godine.
‘Treba hrabro zastupati neugodnu istinu’
Obnašao je dužnost glavnog tajnika Europskoga komiteta za znanstveno proučavanje uzroka i posljedica Drugoga svjetskog rata. Bavio se znanstvenim istraživanjem razdoblja nacizma i Trećeg Reicha. Autor je iznimno cijenjenih knjiga te dokumentarnih i televizijskih filmova, a bio je i dopisni član HAZU.
Marie-Janine Calic rođena je u Berlinu gdje se školovala i završila fakultet. S obitelji je redovito odlazila u Hrvatsku na godišnji odmor, u očev zavičaj u Istri. Kaže kako je njen otac snažno utjecao na nju, ali dodaje kako svaka generacija i svako vrijeme promatraju prošlost iz svoje perspektive, i uvijek se pojavljuju nove teme. “Naučio me da imam hrabrosti, s neovisnim mišljenjem, ponekad zastupati i neugodnu istinu te se nadati da se vlastitim knjigama može doprinijeti boljem razumijevanju povijesti i sadašnjosti.”
‘Titovu vladavinu teško je šablonizirati’
Na početku razgovora s Marie-Janine Calic, profesoricom povijesti istočne i jugoistočne Europe na Sveučilištu Ludwig Maximilian u Münchenu, autorice brojnih znanstvenih radova i knjiga, urednice časopisa te međunarodne političke savjetnice, zanimalo nas je kakva je njena ocjena Tita.
“Titova vladavina ne može se smjestiti ni u jednu šablonu. Bila je skrojena sasvim po mjeri njegove vlastite osobe. Tito poput mnogih povijesnih ličnosti ima svoje svijetle i tamne strane. Jugoslavija je bila totalitarna država u razdoblju komunističkog preuzimanja vlasti u četrdesetim i pedesetim godinama prošlog stoljeća. Tada je režim težio utjecati na sve društvene odnose, a Tito je imao neograničenu moć. Većina zločina dogodila se u njegovoj epohi. Međutim, tijekom godina Titova vladavina se mijenjala.”
‘Moglo bi ga se nazvati umjerenim autokratom’
Profesorica Calic objašnjava kako je sukob sa Staljinom omogućio liberalizaciju partije te poslije izgradnju posebnog i neovisnog modela socijalizma. Tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća, kaže, zavladao je određeni pluralizam i prihvatljiv životni standard, bilo je čak i slobode putovanja kao nigdje drugdje u istočnom bloku.
Osim toga, osnivanjem Pokreta nesvrstanih, Titova Jugoslavija uvećala je svoj međunarodni prestiž, ističe Calic te objašnjava: “Naravno, sve to nije učinilo Tita demokratom. Postojale su kontrola medija i druge represije, primjerice otkazi iz političkih razloga, politički montirani procesi i politička ubojstva. Ipak, kada je 1980. umro, Titov je ugled u svijetu stajao iznad ideoloških tabora. Stoga bi se Tita moglo najprije nazvati ‘umjerenim autokratom’.”
Povijest treba promatrati s distancom
Unatoč takvim ocjenama, podsjećamo profesoricu Calic, Titove političke vizije te vladavina nisu izdržale test vremena. Socijalizam je propao, Jugoslavija se raspala u krvi, od bratstva i jedinstva, samoupravljanja, nesvrstanosti nije ostalo ništa… “Jugoslavensku povijest treba promatrati s vremenskom i prostornom distancom. U historiografiji definitivne slike nema. Na prostoru bivše Jugoslavije ni u jednoj drugoj epohi društvo se nije tako brzo i tako korjenito promijenilo kao tijekom socijalizma.
Industrijalizacija, urbanizacija, socijalna politika, revolucija u obrazovanju, suvremena tehnika i mediji učinili su Jugoslaviju sličnijom drugim europskim državama. I nesvrstanost je bila važan faktor da se osigura nemiješanje u unutarnje poslove. Danas, kada se svjetska politika čini upravo poremećena, povjesničari ponovno istražuju taj jugoslavenski put. Sve su aktualnije teme kao politika aktivne koegzistencije, multilateralizam, novi gospodarski poredak…”
Jugoslavija, iznimno komplicirana država
Doktorica Calic radila je od 1992. do 2004. kao znanstvena suradnica u Zakladi za znanost i politiku u Ebenhausenu i Berlinu. Bila je savjetnica posebnog izaslanika UN-a za bivšu Jugoslaviju u Zagrebu, a od 1999. do 2002. politička savjetnica posebnog koordinatora Pakta stabilnosti za jugoistočnu Europu u Bruxellesu.
Pripremala je stručna izvješća za Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu i Savezno javno tužiteljstvo u Karlsruheu. Calic je urednica časopisa Südosteuropa i članica uredništva Südost-Forschungen, časopisa o etnopolitici i manjinskim pitanjima u Europi. Posebnu vrijednost, po ocjeni stručnjaka, imaju njene knjige Rat u Bosni i Hercegovini. Uzroci – sukobne strukture – međunarodni pokušaji rješenja, Povijest Jugoslavije u 20. stoljeću i Jugoistočna Europa. Globalna povijest.
Sukobi interesa i suprotstavljene predstave o politici u bivšoj Jugoslaviji posljedica su, tvrdi doktorica Calic, činjenice da je ta zemlja bila jedna iznimno komplicirana država. Uz etničku, vjersku i kulturnu raznolikost išle su velike socio-ekonomske razlike.
Nestanak integrativnih poveznica
“Primjerice, 1945. Slovenci su po glavi stanovnika bili tri puta bogatiji od Kosovara, a krajem 1989. bili su bogatiji devet puta. Kad je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća Jugoslavija proživljavala tešku gospodarsku krizu, republička vodstva se nisu mogla ujediniti oko potrebnih reformi, pa je politika na saveznoj razini bila blokirana. Iz te gospodarske krize je nastala kriza legitimiteta, a iz nje sveobuhvatna kriza države koja na saveznom nivou praktično nije više funkcionirala.”
Profesorica Calic uz te uzroke, za koje kaže da su doveli do raspada zemlje, navodi kako su tijekom 80-ih godina istodobno nestale i druge važne integrativne poveznice, kao što je primjerice, ideologija socijalizma. ”S opadanjem sovjetske prijetnje i sukoba istoka i zapada, specifičan jugoslavenski put sa samoupravljanjem i nesvrstanošću pregazilo je vrijeme. Istodobno politička vodstva u republikama više ili nisu vjerovala u kompromis, ili ga nisu ni željela. Sve više su željeli progurati navodno više nacionalne interese, koristeći se svim sredstvima i pod svaku cijenu.”
‘Teško je promijeniti tok povijesti’
Doktorica Calic kaže kako je moguće da je raspad Jugoslavije bio neizbježan. “Ali rat definitivno nije bio bez alternative. Uvijek postoje različite mogućnosti i postoji prostor za odlučivanje. Ni rat, ni etnička čišćenja, ni masovna ubojstva nisu bili neizbježni.” Profesorica Calic drži da ni Tito, da je bio živ, s obzirom na dinamiku političkih zbivanja tijekom 80-tih godina, ne bi mogao samo tako zaustaviti raspad Jugoslavije ili promijeniti tok povijesti.
“Jugoslavija se nakon Drugog svjetskog rata razvila u modernu državu. Međutim, Titova karizmatična vladavina bila je sve manje u stanju rješavati složene probleme jugoslavenskog društva. Nastali su novi slojevi, takoreći socijalističko građanstvo, i značajan broj intelektualaca. Njih se nije vječno moglo pasivizirati uz pomoć ideologije o zemlji radnika i seljaka, jednostranačkog sustava i kontrole medija.
Osim toga, gospodarske okolnosti za Jugoslaviju u sedamdesetim i osamdesetim godinama bile su vrlo teške i preživljavanje takve države postalo je malo vjerojatno”, napominje doktorica Calic te podsjeća da je u to doba došlo do raspada socijalizma u cijelom istočnom bloku.
Nastojanja radikalne revizije prošlosti
Jedan od fenomena koji se dogodio raspadom Jugoslavije svakako su nastojanja radikalne revizije prošlosti. Tako se, primjerice, partizane nastoje prikazati isključivo kao zločince, osuđuje se antifašizam, veličaju se vojne postrojbe koje su surađivale s fašistima, dok se istodobno relativiziraju ili negiraju ustaški zločini, pa čak i da je Jasenovac bio logor smrti. “Svaka generacija i svako vrijeme promatraju prošlost iz svoje perspektive. Svako društvo traži na ovaj ili onaj način ideološko razgraničenje i povijesno legitimiranje.
U mnogim obiteljima pamte se negativna iskustva s Titovom epohom, i još uvijek smo daleko od toga da bismo mogli u potpunosti obuhvatiti represije koje su počinili Tito i njegov režim. Međutim, u javnom prostoru bavljenje Drugim svjetskom ratom uopće jest politikum. Povijesne debate reflektiraju aktualne političke i društvene sukobe i sve se više približavaju sadašnjosti.
Onaj tko diskreditira antifašizam, partizane i Tita ujedno uništava socijalizam kao ideologiju, princip bratstva i jedinstva kao i legitimitet Jugoslavije kao multinacionalne države. Povijesni revizionizam, rehabilitacija nacionalizma i ponovna legitimacija ekstremne desnice su zabrinjavajući. Radi se o rehabilitaciji najstrašnijih masovnih zločina 20. stoljeća.”
Negiranje ustaških zločina
Hrvatskoj to donosi probleme na međunarodnoj sceni. Tako je, primjerice, konzervativno desna vlada u Austriji zabranila komemoraciju na Bleiburgu, koja se inače održavala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. “Za to nemam nikakvog razumijevanja. Bleiburg je politička metafora za partizanske zločine, no povući paralelu između ustaša i partizana vodi prema relativizaciji fašističke vladavine. Na taj se način nastoji izdvojiti kolaboracioniste i počinitelje genocida iz kolektivnog pamćenja. Time se ujedno pokušava negirati obim ustaških zločina i genocid.”
Govoreći o kontroverzama koje izaziva pozdrav Za dom spremni, profesorica Calic ističe kako je, što se tiče ustaških rituala, neprijeporno da su ustaše stare hrvatske simbole preuzimali i koristili za svoje ciljeve. “Ali iako ti simboli i rituali nisu po svojem porijeklu imali veze s fašizmom, oni su time kontaminirani jer sa sobom neizbrisivo nose konotacije ustaške vladavine. Onaj tko izvikuje Za dom spremni u najboljem je slučaju neupućen u povijest, no vjerojatnije je manipulator ili čak i uvjereni fašist.”
Kojim putem ide Hrvatska?
Uzroke podijeljenosti i radikalizacije u Hrvatskoj doktorica Calic vidi u činjenici duboke društvene nesigurnosti i krize identiteta iz koje onda proistječe briga o nacionalno-kulturnom identitetu. “Nesigurnosti i strahovi od budućnosti našli su ventil u ekstremnim ideologijama, novom nacionalizmu i rastućom čežnjom za dobrim stranama prošlosti. No da ne zaboravimo: Europska unija izgrađena je na zajedničkim vrijednostima kao odgovor na fašizam i nacizam. Važno je suočavanje s prošlošću jer treba spriječiti ponavljanje zločinačke politike.
Odgovornoj politici i historiografiji zadaća je ne dopustiti nimalo prostora povijesnom revizionizmu i njegovoj političkoj instrumentalizaciji. Preuzeti odgovornost za svoju prošlost europska je vrijednost.” Što se tiče percepcije Hrvatske u njemačkoj javnosti, profesorica Calic kaže kako mnogi vide Hrvatsku samo kao zemlju na Jadranu u kojoj provode godišnji odmor.
“Za hrvatsku povijest i političku situaciju zanimaju se većinom tek stručnjaci. Oni se pak pitaju: kreće li Hrvatska istim putem kao Mađarska ili Poljska? To što se ekstremna desnica ponovno probila u javni prostor mnoge stručnjake ispunjava brigom i pojačava stereotip da Balkan nije sposoban za demokraciju. Što, naravno, nije istina.”