Politika & Kriminal

Razgovor sa znanstvenim savjetnikom europske agencije: ‘Kako je pandemija utjecala na ljudska prava’

Razgovaramo s Ioannisom Dimitrakopoulosom, u čijoj su nadležnosti brojni izvještaji Agencije Europske unije za temeljna prava

Agencija Europske unije za temeljna prava (FRA) zadužena je za promicanje i zaštitu temeljnih ljudskih prava u EU-u te djeluje na nekoliko razina: prikuplja i analiza podatke o stanju ljudskih prava, savjetuje donositelje odluka na razini EU-a i na nacionalnoj razini te podiže svijesti o politikama i zakonodavstvu u području temeljnih prava. Razgovaramo s Ioannisom Dimitrakopoulosom, dugogodišnjim znanstvenim savjetnikom Agencije, u čijoj su nadležnosti brojni izvještaji Agencije.

Kako je pandemija utjecala na stanje ljudskih prava u Europskoj uniji?

Pandemija je utjecala na niz političkih, društvenih i ekonomskih prava. Posebno je zabrinjavajući porast siromaštva i nezaposlenosti, koje je najviše zahvatio one koji su ionako u slabijem položaju u društvu; radnike s privremenim poslovima, osobe s invaliditetom, starije, marginalizirane skupine kao što su Romi. Povećao se broj rasističkih i ksenofobnih ispada prema ljudima kineskog ili azijskog porijekla, što uključuje uvrede, fizičke napade, govor mržnje na internetu, ali i ksenofobne izjave javnih osoba i medija u nekim zemljama članicama. Također, zabilježeni su i slučajevi zabrane pristupa nekim uslugama kao što je obrazovanje ili zdravstvo ljudima azijskog porijekla.

Vlade su donijele hitne mjere kako bi suzbile širenje virusa, koje su pak ograničile neka prava kao što su sloboda kretanja i okupljanja, zaštita osobnih podataka i pravo na privatnost, što je opravdano kada se radi o globalnoj zdravstvenoj krizi, no to moraju biti privremene mjere i mora ih se nadgledati. Također mjere ne smiju biti diskriminirajuće, što se nije dogodilo recimo s obrazovanjem na daljinu koje je nemalom broju djece i mladih ugrozilo pravo na obrazovanje jer mnogi nemaju pristup internetu i kompjuterima.

Važno je da se prilikom donošenja mjera vodi računa o dva aspekta: načelu proporcionalnosti, koje nalaže da mjere ne prelaze granice potrebnog za ostvarenje ciljeva, te o odluci o prestanu važenja. Koje god mjere da su vlade poduzele da bi zaštiti ljudske živote, one moraju biti proporcionalne, ne diskriminirajuće i moraju imati definirano trajanje.

Vidite li naznake da globalna ekonomija zaokreće u smjeru veće pravednosti i ravnopravnosti, kao što su mnogi očekivali na početku pandemije?

Ne, ne bih rekao da idemo prema pravednijem društvu. I globalno i u EU su gotovo bez iznimke sve države poduzele mjere da zaštite temeljna ljudska prava na život i zdravlje te ulažu sredstva koja se mjere u trilijunima dolara ili eura. To pomaže da izbjegnemo najteže posljedice pandemije, no ne mislim da nas vodi do ravnopravnijeg svijeta.

FRA je krajem lipnja objavila istraživanje pod naslovom Što temeljna prava znače ljudima u EU? To je prvo takvo veliko istraživanje FRA u kojem je prošle godine sudjelovalo 35 000 ispitanika. Istraživanje je pokazalo da devet od deset ispitanika smatra da su ljudska prava suštinska za dobrobit društva, no istovremeno mnogi ne misle da se ljudska prava odnose na njih. Kako to tumačite?

Sedamdeset godina nakon Konvencije o ljudskim pravima, implementacije niza instrumenata zaštite ljudskih prava i edukacije bilo je za očekivati da će svatko razumjeti što su ljudska prava te da su krucijalna za funkcioniranje društva i demokracije kao političkog sustava. No interesantno je kako ispitanici percipiraju ljudska prava, odnosno u kakvoj su relaciji ljudska prava s njima osobno. Da, među ispitanicima je raširen osjećaj da se ljudska prava ne tiču njih, već nekog drugog. Ljudi koji su u riziku od siromaštva i nezaposleni sumnjičaviji su prema tome da oni osobno imaju koristi od ljudskih prava.

Do 90-ih godina prošlog stoljeća su se ljudska prava najčešće koristila kao instrument vanjske politike tako da bi Zapad predbacivao Istoku da krši politička prava građana s obzirom da ne provodi slobodne izbore, nema višepartijski sustav itd., dok bi Istok odgovarao Zapadu da krši socio-ekonomska prava građana jer im ne osigurava dostojanstven život. Tako su ljudska prava služila da bi se nadzirale druge zemlje. Bečka konferencija o ljudskim pravima 1993. je to promijenila. Bio je to kamen temeljac druge ere razumijevanja ljudskih prava i to je vodilo do izgradnje nacionalnih ljudsko-pravaških institucija.

Još uvijek se ljudska prava koriste da bi se druge prozivalo, no ipak sada i svatko zagleda u stanje ljudskih prava u svom dvorištu. No tu tranziciju vlada i institucija nije pratila i promjena razumijevanja ljudskih prava u stanovništvu. Tome svakako pridonosi što se u okviru obrazovanja uči tek o temeljnim ljudskim pravima kao što je pravo na život. K tome, posljednjih 20, 30 godina ljudska prava su se primarno povezivala s temama migracija ili manjina, a ne s većinom stanovništva tako da kada većina čuje za ljudska prava, pomisle da se to tiče drugih, a ne njih.

Možda će smatrati da imaju pravo na pristojno stanovanje ili na obrazovanje, ali neće očekivati da im je država obavezna to omogućiti, kao što jest prema međunarodnim pravnim instrumentima. Tek u izvanrednim okolnostima kao što je pandemija ljudi počinju shvaćati da se ljuska prava odnose na sve, ne samo na određene skupine. Očito će trebati još vremena da ljudi postanu svjesniji raspona ljudskih prava i da traže da se ta prava primjenjuju.

Kako biste ocrtali Hrvatsku prema podacima koje ste dobili istraživanjem?

Ispitanici iz Hrvatske su zabrinutiji za neka pitanja poput korupcije, povjerenja u pravosuđe i politički utjecaj na svakodnevni život, nego ispitanici u zapadnijim zemljama. To smatram pozitivnim jer znači da su budni, da na neki način nadgledaju što se događa. To je karakteristično za novije demokracije, posebno za starije stanovništvo koje propituje je li im demokracija ispunila očekivanja. U zemljama dugotrajnije demokracije ljudi su manje budni.

Mi imamo i više razloga da budemo zabrinuti i budni nego primjerice stanovnici Danske. Recimo, istraživanje pokazuje da u prosjeku 27% ispitanika EU vjeruje da suci nisu neovisni od političkog utjecaja, a taj postotak varira od 47% u Hrvatskoj do 11% u Danskoj i Finskoj. Također preko 50% ispitanika u Hrvatskoj smatra da je povremeno prihvatljivo dati poklon ili napraviti uslugu državnom službeniku u zamjenu za njihov efikasniji rad dok tako razmišlja 20% švedskih ispitanika.

Svuda ima afera s korupcijom pa tako i u razvijenim demokracijama. Sjetite se primjerice tzv. Dizel-skandala koji je prije nekoliko godina uzdrmao njemačku autoindustriju, a u kojem se pokazalo da je Volkswagen namještao rezultate testiranja svojih navodno ekoloških vozila. No često su to afere na visokom nivou, koje uključuju multinacionalne korporacije, vlade itd. i ne utječu toliko na veliki broj građana. Rjeđe je korupcija u takvim zemljama lokalizirana, prisutna na niskim razinama poput podmićivanja policajca ili davanja mita liječnicima, što je prisutnije u zemljama poput Grčke, Bugarske ili Hrvatske.

Koriste li politički lideri vaše istraživanje kako bi poboljšali svoj rad i povećali povjerenje građana, s obzirom da čak 60% ispitanika iz istraživanja smatra da stranke i političari ne mare za njih?

Neke važne institucije su preuzele naše istraživanje, primarno Vijeće Europe, ali i Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava, Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OSCE). O rezultatima se raspravljalo u Europskom parlamentu, a mi smo razgovarali sa raznim službama Europske komisije: Službom za pravosuđe, Službom za zapošljavanje, socijalna pitanja i uključenost, Službom za obrazovanje i Službom za zdravlje. Nastojimo doprijeti i do nacionalnih vlasti. Nadamo se da ćemo imati priliku predstaviti istraživanje u nacionalnim parlamentima te potaknuti raspravu.

Mnoge instance kao što su razne međunarodne organizacije i novinari tijekom godina su prikupili i objavili svjedočenja i dokaze kršenja zakona i brutalnosti hrvatske policije prema migrantima, posebno na granici s Bosnom i Hercegovinom, pa ipak hrvatska Vlada sve to negira. Kako se prava izbjeglica mogu zaštiti ako ih policija grubo krši?

Negiranje nepravilnosti u radu policije vrlo je uobičajena praksa u zemljama EU. To je jedan od većih problema, bilo da se radi o migrantima, manjinama ili bilo kome drugome. Kada bi sve zemlje članice imale uspostavljene transparentne, neovisne procedure nadgledanja rada policije, bilo bi bolje za poštovanje ljudskih prava, ali i za policiju samu. No mislim da smo jako daleko od toga, iako ima rijetkih, dobrih primjera s dalekosežnim posljedicama.

Primjerice, u Velikoj Britaniji je još prije mnogo godina nakon brutalne smrti crnog tinejdžera Stephena Lawrencea provedena opsežna istraga u policiji koja je utvrdila sistemski rasizam, što je pak dovelo do jedne od najvažnijih reformi londonske policije. Sada u SAD-u svjedočimo ogorčenosti javnosti zbog zataškavanja propusta i pogrešaka policije te zahtjevima za transparentniji rad policije, kao i za provođenje neovisnih istraga unutar policije. Policija ima velike ovlasti i građani bi trebali znati koriste li ih u okvirima zakona, a do tih saznanja dovode neovisne istrage. To, naravno, vrijedi i za Hrvatsku.

Upravo obrnuto od vaših preporuka postupaju hrvatske vlasti. Naime, odbijaju provesti neovisnu istragu o postupanju policije s migrantima te čak opstruiraju rad pučke pravobraniteljice kojoj ne dozvoljavaju neovisan uvid u rad policije, što je pak u opisu njezina posla.

Ukoliko institucijama nije omogućeno da rade svoj posao, to može postati predmet pravosuđa pa neka onda sudovi odluče o tome. Postoji i međunarodna razina kao što je Vijeće Europe i njihovi instrumenti koji mogu razmotriti radi li se o povredi Europske konvencije o ljudskim pravima ili neke druge konvencije.

Kako Agencija prikuplja podatke i pokušavaju li nacionale vlasti utjecati na izvještaje?

Dvadeset godina radim za Agenciju, i prije nego što se tako zvala, i nikada nisam doživio pokušaj utjecaja na izvještaje ni od jedne članice EU. Prigovore i kritike smo dobivali, no na naše zaključke i preporuke, ne na podatke. Podatke prikupljamo kvantitativnim istraživanjima, a naša su ekspertiza posebno istraživanja manjinskih skupina poput LGBT osoba, Židova, migranata, Roma itd. Paralelno provodimo i kvalitativna istraživanja te imamo mrežu organizacija u svakoj državi članici EU, koje su naše oči i uši na terenu već mnogo godina i one prikupljaju informacije koje već postoje, to su takozvani sekundarni izvori.


Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta “Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021”. Za sadržaj je isključivo odgovorna autorica i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.

Nastavite čitati