Razni redikuli uvjeravaju nas da su izbori gubitak vremena i novca. Ne. Ovih 6 mjeseci najveći su gubitak

Telegramov Goranko Fižulić o nepotrebnih i skupih 6 mjeseci ove Vlade

ZADNJA IZMJENA: lip 6, 2016
Foto: PIXSELL

Kada jednom napokon završi trenutna teško probavljiva makljaža u Banskim dvorima i sadašnji stanari počnu zarađivati za život na nekim drugim adresama, Hrvatska će biti bogatija samo za jednu novu epizodu razvoja parlamentarne demokracije.

Sve ostalo što se događalo u proteklih šest mjeseci bila je nepotrebna gnjavaža i gubitak vremena koji će sigurno biti skupo naplaćen u ne tako dalekoj budućnosti. U proteklom tjednu u silnoj kakofoniji glavnih i sporednih glumaca u nastojanjima da svojim neočekivanim potezima i ponekad besmislenim izjavama privuku pažnju sluđene javnosti intervju Vladimira Šeksa tjedniku Globus ostao je gotovo nezapažen.

Očekivanj manevar i izbjegavanje blamaže

Vjerojatno najbolji poznavatelj odnosa unutar HDZ-a i njegove pozicije na političkoj sceni sve je sažeo u neizrečenu poruku stranci koje je sam jedan od utemeljitelja i najvažnijih protagonista: „Najprije će biti gore da bi opet bilo bolje“. Naime, HDZ ima samo loše i manje loše scenarije za izlaz iz nemoguće situacije u koju je sam sebe doveo odlukama svog izbornog sabora i načinom obrane svog predsjednika stranke.

Šeks otvoreno kaže da će HDZ stajati uz Tomislava Karamarka sve do idućih parlamentarnih izbora, a ako ih on kojim slučajem izgubi tada će stranka morati izabrati novo čelništvo. Bez obzira na izrečene kritike usamljenog Andreja Plenkovića o „stranci koja ne može biti talac jednog čovjeka“ ili očiti pokušaj Milijana Brkića da iznuđenom Karamarkovom ostavkom pokuša odgoditi neminovni pad Vlade i vjerojatni potop na izborima, HDZ će ostati do kraja uz svog predsjednika.

Vjerojatno ni sam Karamarko ne vjeruje u moguće uspješno „preslagivanje“ saborske većine, ali bez tog obećanja ne bi mogao objasniti javnosti svoju ustrajnost na očuvanju svojih sadašnjih pozicija. Njegov pritisak na premijera Tihomira Oreškovića i traženje njegove ostavke, a time i ostavke Vlade u cjelini, bili su očekivani manevar kojim bi se izbjegla vlastita blamaža u Saboru.

Dio HDZ-ovog vodstva svjestan rizika

Ostavka Vlade koja bi preduhitrila izglasavanje nepovjerenja prvom potpredsjedniku omogućila bi njegovo sigurno preživljavanje kao predsjednika HDZ-a do prijevremenih parlamentarnih izbora u rujnu, a njegova daljnja politička sudbina bila bi vezana uz postignuti izborni rezultat.

Dio HDZ-ovog stranačkog vodstva predvođen Brkićem svjestan je ogromnog rizika takvog scenarija, ali nema instrumentarij za njegovu promjenu. Ukoliko bi Karamarko i pristao na dobrovoljnu ostavku na mjesto potpredsjednika Vlade, a zadržao mjesto predsjednika HDZ-a, parlamentarni izbori bili bi odgođeni samo za nekoliko mjeseci ili najduže do termina lokalnih izbora u svibnju 2017.

Takva Vlada ne bi imala potrebnu podršku u Saboru i bila bi objekt stalnih napada, ne samo iz redova opozicije nego i zastupnika HDZ-a odanih svom stranačkom predsjedniku. Opcija da Karamarko nakon nedavne aklamacijske podrške stranačkog članstva, osim mjesta prvog potpredsjednika Vlade, napusti i mjesto predsjednika HDZ-a te na taj način otvori mogućnost očuvanja postojeće vladajuće koalicije ne čini se nimalo izglednom.

Politička nezrelost premijera Oreškovića

Tihomir Orešković je svojim nenadanim odlaskom iz Banskih dvora i otkazivanjem sjednice Vlade pola sata prije njenog zakazanog početka, osim političke nezrelosti i vrlo osebujnog shvaćanja svoje funkcije i položaja, još jednom jasno pokazao i političke ambicije izvan mentorski predviđenog okvira.

Odbijajući zahtjev Karamarka da podnese ostavku te uvlačeći SOA-u u svoj bijeg iz ureda napravio je upravo suprotno od očekivanja ne samo svog prvog potpredsjednika nego i velike većine promatrača. Pomanjkanje elementarne političke pristojnosti nije rijetkost na ovim prostorima, ali zatraživši odlazak oba potpredsjednika Vlade Orešković je nadmašio sve do sada viđeno.

Skrivajući se uvijek iza istih fraza o „zaštiti nacionalnih interesa“ i „željama hrvatskih građana“ čovjek bez ikakvog izbornog pokrića postavlja se kao arbitar političke volje građana ove zemlje. Prijeteći „izgubljenim milijardama eura“ ukoliko on i njegova ekipa ne nastave i dalje sjediti na Trgu Sv. Marka dovodi u pitanje sam smisao parlamentarne demokracije.

Vrlo egzaktna mjera neuspjeha

Od onog prvog, čudnog i nepotrebnog puta u Kitzbühel u svojstvu mandatara Vlade, koristio je gotovo svaki javni nastup za naglašavanje svojih primarnih ciljeva „privlačenje inozemnih investicija, poboljšanje kreditnog rejtinga te smanjivanje troška kamata“. Nakon što je prvi put u hrvatskoj povijesti Vlada morala odustati od nove emisije obveznica njegov mandat simbolički je završio.

Ne postoji nikakvo opravdanje za londonski debakl u kojem su potencijalni kupci hrvatskih dužničkih papira tražili kamatu koja je za dvije trećine viša od one po kojoj se prije godinu dana zadužila prethodna Vlada. To je vrlo egzaktna mjera uspjeha sadašnjih stanara Banskih dvora kao i same ideje kako „ugledni financijski stručnjak“ koji slabo govori hrvatski, a još manje razumije politički zanat i lokalne prilike može biti dobar premijer.

Ukoliko Orešković stvarno želi dobro hrvatskim građanima treba odmah podnijeti ostavku i na taj način omogućiti što brže raspuštanje Sabora i održavanje novih izbora. Njegova ostavka treba biti posljedica nemogućnosti obavljanja premijerske funkcije, a ne špekulacija da li ista više koristi Karamarku, njegovim protivnicima unutar HDZ-a ili Boži Petrovu. Premijer je postao slučajnim odabirom, a Banske dvore treba napustiti zbog sebe i svog digniteta.

Redikuli u redovima Domoljubne koalicije

Božo Petrov će iz ovog „menage à trois“ jedini izaći s percepcijom nevinosti i perspektivom političke budućnosti. Uspjevši ostati na nogama te sačuvavši tucet svojih zastupnika u općoj tučnjavi na Markovom trgu pokazao je solidan talent za političko preživljavanje. Most će sigurno kapitalizirati svoju popularnost na uspješnom kirurškom zahvatu u tkivu najveće političke stranke. Najveći gubitnici na prijevremenim parlamentarnim izborima bit će minorne strančice u Domoljubnoj koaliciji.

Bez obzira na njihov trabantski status te potpuno beznačajnu podršku javnosti, nevjerojatna medijska pažnja, temeljena na osebujnim javnim nastupima pojedinih zastupnika, učinila ih je jednim od glavnih utega vladajućih. Budući da je ministar kulture u međuvremenu uspio postati neprikosnovena zvijezda ne samo izbornog Sabora HDZ-a već i svekolike nacionalističke desnice, HDZ više nema potrebe za šlepanjem raznih oriđinala iz istog političkog spektra.

Naravno da će svi ti redikuli uz asistenciju mnogih drugih prestrašenih nositelja izvršne i zakonodavne vlasti nastojati uvjeriti javnost kako su „novi izbori gubitak vremena i najgore rješenje“. Upravo suprotno, zadržavanje nefunkcionalne i nesposobne vlasti je daleko najskuplja opcija, što je uostalom pokazala i neuspjela prodaja državnih obveznica. Osobne sinekure umotane u celofan brige za naciju i dobrobit građana uvijek su ugrožene novim izborima. Ali upravo u tome i jest smisao liberalne demokracije.

Goranko Fižulić
Poduzetnik
246 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program