Reforma zdravstva je postala top tema, ali s krivim argumentima
Telegramov kolumnist analizira stanje u hrvatskom zdravstvu
Američko kemijsko društvo dodijelilo je titulu Heroja kemije za 2000. dr. sc. Slobodanu Đokiću i mr. sc. Gabrijeli Kobrehel kao priznanje za unapređenje globalne dobrobiti čovječanstva u području zdravlja. Nagrada je dodijeljena zbog izuma azitromicina te uspješnog stavljanja lijeka na tržište.
Sve je počelo potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Istraživačkom institutu Plive kada je rad četvero znanstvenika pod vodstvom dr. sc. Đokića rezultirao četirima patentima od kojih je onaj za azitromicin bitno odredio ne samo budućnost Plive, nego posredno utjecao i na cijeli niz političkih događaja u državi koja je nastala deset godina kasnije.
Izumiteljski tim u kojem su još sudjelovale dr. sc. Zrinka Tamburašev i dr.sc. Gorjana Lazarevski nije ni slutio da će njihov izum rezultirati daleko najvrednijim i najprofitabilnijim proizvodom nastalim na području tadašnje Jugoslavije čija je ukupna vrijednost prodaje do 2006. bila veća od godišnjeg proračuna Republike Hrvatske u 2014. godini.
Doba blagostanja
Nakon dvogodišnjih pregovora Pliva je 1987. potpisala ugovor o licenciranju s američkim Pfizerom. Prema sklopljenom ugovoru Pfizer je dobio pravo ekskluzivne proizvodnje i prodaje azitromicina u obliku gotovog proizvoda u cijelom svijetu osim Jugoslavije i država tadašnjeg Istočnog bloka te nekih satelitskih zemalja. Pfizer se drugim ugovorom obvezao da će Pliva biti isključivi dobavljač sirovine za gotov proizvod.
Pliva je azitromicin stavila na tržište 1988. pod robnom markom Sumamed, a Pfizer 1991. pod nazivom Zithromax. Te godine dionica Pfizera vrijedila je nešto manje od pet američkih dolara. Deset godina kasnije dosegla je svoj povijesni maksimum od 48 dolara za dionicu, između ostalog zahvaljujući Lipitoru, Viagri i naravno Zithromaxu. Danas je tržišna kapitalizacija Pfizera za trećinu manja i iznosi 198,6 milijardi dolara. Patentna prava u SAD-u za azitromicin istekla su 2006., a u razdoblju od 1997. do 2005. prodajom Zithromaxa Pfizer je ostvario prihod od 13,49 milijardi dolara.
Bespuća privatizacijske zbiljnosti
Pliva je prolazeći kroz bespuća privatizacijske zbiljnosti 1996. osvanula na Zagrebačkoj i Londonskoj burzi. Tržišna vrijednost Plive 1997. iznosila je 1,78 milijardi dolara, a u 2005. kada su isticala patentna prava za azitromicin, njena vrijednost bila je za trećinu manja. Plivin konkurent iz susjedstva, Krka iz Novog Mesta, je 1997. imala tri puta manju tržišnu kapitalizaciju od Plive, da bi 2005. vrijednost Krke bila gotovo dvostruko veća od hrvatskog pandana.
Predsjednik republike u nazočnosti trećine članova vlade svečano je otvorio Istraživački institut 2002., a četiri godine kasnije Pliva ga je prodala za manje od pola vrijednosti svoje investicije farmaceutskom gigantu GlaxoSmithKlineu.
Sve te godine Pliva je zahvaljujući neprekinutom obilatom dolarskom slapu iz Pfizera, čiji izvor ni količina nisu imali baš nikakve veze s tadašnjom vlasničkom i upravljačkom strukturom, bila neupitna uzdanica hrvatskog političkog, financijskog i gospodarskog miljea. Taj svoj povlašteni položaj koristila je i kada je neoprostivo griješila kao u aferi Baxter u kojoj su neispravni dijalizatori ubili 23 osobe, ili kada je HZZO u ulozi zlatne ribice slagao listu i cjenik lijekova.
Akcija Plive
Kada je nekoliko razbarušenih članova Račanove administracije 2001. ponukano skorim istekom patentnih prava predložilo prodaju 16,80 posto udjela u Plivi, koje je u svom portfelju imao HZMO, Uprava Plive organizirala je akciju pod radnim nazivom “Ako država proda svoj udio, Pliva će biti preuzeta od stranaca i pretvorena u generičku tvornicu tableta”.
Budući da je istodobno Pliva gradila novi Istraživački institut vrijedan 80 milijuna eura iz kojeg su prema planovima Uprave, kao produkt hrvatske pameti i znanja, trebali izlaziti nasljednici azitromicina, politika je na kraju odustala i prodala udjele u HT-u.
Predsjednik republike u nazočnosti trećine članova vlade svečano je otvorio Istraživački institut 2002., a četiri godine kasnije Pliva ga je prodala za manje od pola vrijednosti svoje investicije farmaceutskom gigantu GlaxoSmithKlineu. Šest mjeseci nakon prodaje Instituta i sama Pliva postala je predmet vlasničkog nadmetanja između Actavisa i Barra u kojem je potonji pobijedio, izbrojivši dvije milijarde dolara.
Bipolarni poremećaj
Očito je pobjeda bila preskupa jer Teva, najveći svjetski proizvođač generičkih lijekova, dvije godine kasnije preuzima Barr, a zajedno s njim u miraz dobiva i Plivu. I tako je Uprava Plive sama ostvarila svoju najavu iz 2001., bez obzira na sav ukrasni papir i pripadajuće mašne, u koje se i danas sve bezuspješno zamata.
Ovo nije priča o Plivi, ovo je samo pokušaj objašnjenja dijela nevolja kroz koje je morao proći hrvatski sustav javnog zdravstva u vrijeme kada je država imala bipolarni poremećaj. Ljubav prema vlastitom farmaceutskom čedu rođenom i hranjenom srebrnom žlicom bila je uvijek jača od pažnje i njege koju je za sebe tražio u njenim očima gladni i nezasitni zdravstveni sustav.
Građanima ne treba promjena imena nadležnog ministarstva, ni samoproglašeni budući ministri s idejama o različitim cijenama madraca i kreveta niti kanadski model zdravstva, a najmanje ponovljena nesebična ljubav HZZO-a s farmaceutskom industrijom
Proizvođači lijekova na svim paralelama i meridijanima uvijek na isti način pokušavaju musti javno zdravstvo. Prema podacima OECD-a i Svjetske zdravstvene organizacije, u zemljama u razvoju trošak lijekova čini od umjerenih 24 posto do stravičnih 66 posto ukupnih troškova javnog i privatnog zdravstva. U razvijenim državama taj se trošak kreće od 6,3 posto u Danskoj do 30,5 posto u Grčkoj i Mađarskoj.
Prema podacima HZZO-a za 2014., trošak lijekova na recept i iznimno skupih lijekova iznosio je 3,89 milijardi kuna ili 17,03 posto ukupnih rashoda. To je najmanji udio među svim europskim ex-socijalističkim državama i stavlja Hrvatsku na respektabilno prvo mjesto. Kada bi Hrvatska bila članica OECD-a, kluba najrazvijenijih država na svijetu, onda bi je taj rezultat stavio na visoko 13. mjesto, odmah iza Francuske i Portugala, a ispred Kanade.
Hrvatski zdravstveni sustav je prema rang-listi uspješnosti i efikasnosti Svjetske zdravstvene organizacije u 2013. bio na 43. mjestu u svijetu. Francuska je prva, Kanada 30., Slovenija je 38. kao prva među istočnoeuropskim državama. Sve ostale istočnoeuropske zemlje su iza Hrvatske. Taj uspjeh Hrvatska je postigla jednim od najmanjih udjela potrošnje na zdravstvene usluge u odnosu na BDP. Hrvatska je 2013. potrošila 7,3 posto BDP-a na zdravstvo, Slovenija 9,2, Srbija 10,6, Kanada 10,9, a Francuska koja je najefikasnija 11,1 posto! U apsolutnim iznosima podaci pokazuju naše siromaštvo, ali i neracionalnost drugih. Francuska troši sedam puta više od naših 700 dolara po stanovniku, ali i dvostruko manje od SAD-a i gotovo 20 posto manje od Kanade.
Što nam ne treba
Sve navedeno ne znači da u Hrvatskoj javno zdravstvo na zadovoljavajući način pruža usluge za sve svoje korisnike. Odlazak liječnika, medicinskih sestara i drugog stručnog osoblja u europske države potvrđuje nalaze studije OECD-a iz 2008. po kojima mnoge države, uključivši i Hrvatsku, ne shvaćaju dovoljno ozbiljno emigraciju zdravstvenih radnika. Jedini način koji će barem dio njih odvratiti od iseljavanja je osjetno povećanje plaća i poboljšanje uvjeta rada.
Potrebna proračunska sredstva mogu biti osigurana daljnjim uštedama koje će biti rezultat zatvaranja suvišnih bolničkih kapaciteta, smanjivanjem broja specijalističkih odjela, korištenjem javnih i privatnih klinika po modelu stvarno pruženih usluga te većom liberalizacijom liste generičkih lijekova kako bi se izvršio dodatni pritisak na cijene dobavljača. Pacijenti s punim pravom očekuju da za svoje osnovno i dopunsko zdravstveno osiguranje mogu dobiti odgovarajuću uslugu onda kada im je ista i potrebna.
Građanima Hrvatske ne treba promjena imena nadležnog ministarstva, ne trebaju im ni reforme zbog reformi, ni samoproglašeni budući ministri s idejama o različitim cijenama madraca i kreveta, ni kanadski model u kojem dio bolesnika zbog dugačkih listi čekanja odlazi u druge zemlje, a od svega im je najmanje potrebna ponovljena nesebična ljubav HZZO-a s farmaceutskom industrijom.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegram 9. siječnja 2016.