Odnosno, uporno nastojanje da mu se stvarnost što manje prinese pozornosti i čekanje da se problemi, ako može, nekako riješe same od sebe. A ako se to ne dogodi, onda će se, nevoljko, s gunđanjem, mukom i rješenjima koja uglavnom variraju između polovičnih i nikakvih, uz prikladan PR vatromet, uključiti i politička konjica.
Tako nelagodno poznato
Sad smo, jasno je nakon sjednice Predsjedništva HDZ-a, opet u fazi čekanja. Da se ili istražitelj smiluju i svom silom nagaze na kočnicu kako se priča ne bi širila predaleko i prebrzo (vidi pod Rimac, Josipa, uhićenje u svibnju 2020. godine – prije 21 mjesec) ili da se, milošću Svevišnjeg (vidi pod Bernardić, Davor i Covid-19), stvari same od sebe poslože tako da se iz hrpe korupcijskih afera nekako ispliva s glavom iznad površine.
Stoga je izmotavanje Branka Bačića koji je davao izjavu nakon Predsjedništva HDZ-a zvučalo tako nelagodno poznato: neovisnost istražnih tijela, borba protiv korupcije (što bi rekao Milanović: Ne borite se više braćo, izginusmo!), nisu razgovarali o istragama protiv ministara, rekonstrukcija Vlade nije u ovom trenutku na stolu i u HDZ-u nema previranja, nego “ovako jaki HDZ” smeta onima izvan stranke.
Balada o Vici i Davoru
Ukratko, agonija se nastavlja, a Plenković i, evo od večeras i njegova stranka, su odabrali – čekanje. Ne bude li nove izvanredne linije u šest ujutro na relaciji Banski dvori-Remetinec, sve će se pokušati prekriti pepelom vremena, zaborava, sve besramnijim spinovima manje ili više otvoreno angažiranih komunikacijskih gurua i dijela medija, a vladajuća koalicija će nas uvjeravati da je pali Darko Horvat, eto, bio veliki kriminalni mastermind koji je i sve njih uspio obmanuti na pitanju poticaja koji su predmet istrage. I šta je ono bilo peto? E da, stabilnost.
Ta priča, međutim, u budućnosti može držati vodu samo u fanatasy landu u kojem očito živi premijer i njegov kitchen kabinet, ekipa koja i danas iskreno vjeruje da su, primjerice, Davor Filipović i Vice Mihanović bili sjajni kandidati za gradonačelnike dva najveća grada na lokalnim izborima, ali da ih, eto, mediji nisu voljeli. Tom pričom je HDZ, po svemu sudeći, osuđen na dvije i po godine vrlo teške vođenja zemlje u neurotičnoj atmosferi, u kojoj će izborni poraz postajati sve izvjesniji. I toga je dio ljudi u stranci itekako svjestan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Novi početak s istim čovjekom na čelu?
Pitanje je koliko bi se, uopće, moglo postići i dubljom rekonstrukcijom Vlade, micanjem svih ministara koji su se istakli nesposobnošću ili su na ovaj ili onaj način povezani s potencijalno eksplozivnim aferama, poput čuvenog tć-a ili svih onih koji su se spominjali u mreži otkrivenoj nakon pada Josipe Rimac. Bio bi to stanovit novi početak, ali koliko uvjerljiv može biti ako mu je na čelu isti čovjek kojemu je već dva puta “pola Vlade” moralo otići zbog korupcijskih afera?
Ukratko, po svemu sudeći, HDZ do daljnjeg igra na otezanje, barem dok se situacija oko istraga ne raščisti. Čekanje, međutim, u ovako naelektriziranoj situaciji iz koje frcaju milijuni koji su se dijelili podobnima – a nikog ne bi iznenadilo da se radi samo o vrhu sante leda – se lako i gotovo po definiciji pretvara u agoniju. Kako za HDZ, tako i, za zemlju koju ta stranka još uvijek vodi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koliko rekonstrukcija Vlade uopće ima smisla, ako bi na njezinom čelu i dalje bio Andrej Plenković?
U najvećoj političkoj krizi otkad je 2016. godine došao na vlast, Plenković se odlučio na poznatu taktiku - čekanje
Ne bude li nove izvanredne linije u šest ujutro na relaciji Banski dvori-Remetinec, sve će se pokušati prekriti pepelom vremena, zaborava, sve besramnijim spinovima manje ili više otvoreno angažiranih komunikacijskih gurua i dijela medija, a svu krivnju svaliti na Horvata
Trebalo je, zapravo, biti odmah jasno kako će se Andrej Plenković postaviti i što će biti njegovi prvi ozbiljni politički potezi u najvećoj krizi otkad je 2016. godine došao na vlast: Ništa.
Odnosno, uporno nastojanje da mu se stvarnost što manje prinese pozornosti i čekanje da se problemi, ako može, nekako riješe same od sebe. A ako se to ne dogodi, onda će se, nevoljko, s gunđanjem, mukom i rješenjima koja uglavnom variraju između polovičnih i nikakvih, uz prikladan PR vatromet, uključiti i politička konjica.
Tako nelagodno poznato
Sad smo, jasno je nakon sjednice Predsjedništva HDZ-a, opet u fazi čekanja. Da se ili istražitelj smiluju i svom silom nagaze na kočnicu kako se priča ne bi širila predaleko i prebrzo (vidi pod Rimac, Josipa, uhićenje u svibnju 2020. godine – prije 21 mjesec) ili da se, milošću Svevišnjeg (vidi pod Bernardić, Davor i Covid-19), stvari same od sebe poslože tako da se iz hrpe korupcijskih afera nekako ispliva s glavom iznad površine.
Stoga je izmotavanje Branka Bačića koji je davao izjavu nakon Predsjedništva HDZ-a zvučalo tako nelagodno poznato: neovisnost istražnih tijela, borba protiv korupcije (što bi rekao Milanović: Ne borite se više braćo, izginusmo!), nisu razgovarali o istragama protiv ministara, rekonstrukcija Vlade nije u ovom trenutku na stolu i u HDZ-u nema previranja, nego “ovako jaki HDZ” smeta onima izvan stranke.
Balada o Vici i Davoru
Ukratko, agonija se nastavlja, a Plenković i, evo od večeras i njegova stranka, su odabrali – čekanje. Ne bude li nove izvanredne linije u šest ujutro na relaciji Banski dvori-Remetinec, sve će se pokušati prekriti pepelom vremena, zaborava, sve besramnijim spinovima manje ili više otvoreno angažiranih komunikacijskih gurua i dijela medija, a vladajuća koalicija će nas uvjeravati da je pali Darko Horvat, eto, bio veliki kriminalni mastermind koji je i sve njih uspio obmanuti na pitanju poticaja koji su predmet istrage. I šta je ono bilo peto? E da, stabilnost.
Ta priča, međutim, u budućnosti može držati vodu samo u fanatasy landu u kojem očito živi premijer i njegov kitchen kabinet, ekipa koja i danas iskreno vjeruje da su, primjerice, Davor Filipović i Vice Mihanović bili sjajni kandidati za gradonačelnike dva najveća grada na lokalnim izborima, ali da ih, eto, mediji nisu voljeli. Tom pričom je HDZ, po svemu sudeći, osuđen na dvije i po godine vrlo teške vođenja zemlje u neurotičnoj atmosferi, u kojoj će izborni poraz postajati sve izvjesniji. I toga je dio ljudi u stranci itekako svjestan.
Novi početak s istim čovjekom na čelu?
Pitanje je koliko bi se, uopće, moglo postići i dubljom rekonstrukcijom Vlade, micanjem svih ministara koji su se istakli nesposobnošću ili su na ovaj ili onaj način povezani s potencijalno eksplozivnim aferama, poput čuvenog tć-a ili svih onih koji su se spominjali u mreži otkrivenoj nakon pada Josipe Rimac. Bio bi to stanovit novi početak, ali koliko uvjerljiv može biti ako mu je na čelu isti čovjek kojemu je već dva puta “pola Vlade” moralo otići zbog korupcijskih afera?
Ukratko, po svemu sudeći, HDZ do daljnjeg igra na otezanje, barem dok se situacija oko istraga ne raščisti. Čekanje, međutim, u ovako naelektriziranoj situaciji iz koje frcaju milijuni koji su se dijelili podobnima – a nikog ne bi iznenadilo da se radi samo o vrhu sante leda – se lako i gotovo po definiciji pretvara u agoniju. Kako za HDZ, tako i, za zemlju koju ta stranka još uvijek vodi.