Praktički svi javni sustavi u Hrvatskoj su u rasulu, što je rezultat višedesetljetne sistemske korupcije, a to građani, osim siromaštvom, plaćaju i vlastitim životima. Smrt Vladimira Matijanića, koja se vjerojatno mogla izbjeći, da je splitska hitna pomoć adekvatno reagirala, još jednom nas je podsjetila na kaos u jednom od najvažnijih sustava – onom zdravstvenom.
Usprkos tome što građani za zdravstvo izdvajaju ozbiljne iznose, pa tako radnik s prosječnom plaćom usluge zdravstvenog sustava, kao doprinos vezan za plaću, godišnje plati oko 22 tisuće kuna, čini se da je situacija u sustavu svake godine sve gora.
To zapravo i ne treba čuditi, s obzirom na načine na koji se troši novac, pa se tako zdravstvo pretvorilo u nekakvu vreću bez dna – koliko god novca da se u njega ulije – nema nikakvog efekta. Da bi ustanovili zašto je tomu tako dovoljno se prisjetiti afera s javnim natječajima koje smo imali samo u mandatu aktualnog ministra Vilija Beroša.
Zdravstvo od kojeg se umire
U proljeće prošle godine u javnost je izašlo nekoliko afera s nabavama softvera za zdravstveni sustav. Prvo je otkriveno da je Ministarstvo zdravstva izradu platforme CijepiSe, za prijavu građana na cijepljenje dobila tvrtka ministrova prijatelja, koja je, inače, bila prepuna grešaka. Nakon toga, javnost je doznala i da je poslove na izradi informatičkog sustava za bolnice povjerena tvrtki koja se do tog posla bavila uglavnom izradom cvjetnih aranžmana.
Osim toga, bolnice već godinama imaju velikih problema s likvidnošću. Rokovi plaćanja prema veledrogerijama mjere se, u nekim slučajevima, ne mjesecima nego godinama. To može dovesti do nestašice lijekova i druge medicinske opreme, što opet može ugroziti zdravlje pacijenata.
Osim uobičajenih “vatrogasnih” mjera, kojima se sustav s vremena na vrijeme pokušava sanirati, nitko nema ni volje ni hrabrosti za dubinske promjene, koje bi građanima jamčile da će dobiti zdravstvenu uslugu onda kada im je potrebna, bez da nekoga moraju vući za rukav.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mirovine od kojih se ne živi
Onaj tko uspije doživjeti odlazak u mirovinu susrest će se s – blago rečeno – nedostacima hrvatskog mirovinskog sustava, koji su također, dobrim dijelom posljedica korupcije. Prosječna mirovina iznosi manje od tri tisuće kuna, što je nedovoljno za normalan život i mnogi umirovljenici žive u očajnim uvjetima.
Posebno problematično jest to što nema nade da će se situacija u budućnosti promijeniti na bolje – upravo suprotno, jer se sustav bazira na solidarnosti između postojećih umirovljenika i radnika, a s obzirom na loše demografske trendove, odnosno starenje stanovništva, omjeri će biti sve nepovoljniji, a mirovine sve manje. Ako se ne dogodi čudo.
Osim loših demografskih trendova, na ovakvo stanje utjecalo je i to što je država još 90-ih dio radnika iz bivših društvenih poduzeća zbrinula slanjem u mirovinu. Također, veliki broj ratnih veterana zbrinut je na sličan način. Sve to rezultiralo je niskim mirovinama, od kojih je nemoguće preživjeti, a kao i u slučaju zdravstvenog sustava, nijedna Vlada nema želju išta promijeniti, nego sustav “krpa” iz tekućih prihoda i zaduživanja, što je rezultiralo javnim dugom od 360 milijardi kuna, koje će vraćati buduće generacije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Željeznice koje ne voze
Jedan od bitnijih sustava pod kontrolom države jest prometni sustav. Radi se o sustavu o kojem uvelike ovisi ekonomski razvoj zemlje. Prometni sustav, pogotovo kada je u pitanju željeznica, u potpunom je rasulu. Sve jake ekonomije, poput Njemačke, Francuske ili Velike Britanije imaju vrlo razvijenu željeznicu, što nije slučajno. Radi se o ekonomičnom i ekološki prihvatljivom prijevozu putnika i robe. Željezničke kompanija pod kontrolom države uglavnom su teški gubitaši, u njih su uložene milijarde kuna poreznih obveznika, a zauzvrat smo dobili neupotrebljivu uslugu koja služi za zbijanje šala.
Na vrhuncu smo turističke sezone, pa je u fokusu javnosti prijevoz putnika, a HŽ-ov turistički vlak koji spaja Osijek i Split svako toliko postane tema u medijima, zbog kašnjenja i duljine putovanja, koje potraje i po 20 sati.
Iako na raspolaganju imamo veliki novac iz EU fondova koji, između ostalog, možemo potrošiti na poboljšanje željezničkog prometa, kakve su perspektive da se to zaista i dogodi najbolje ilustrira današnja vijest da ćemo zbog kašnjenja u izgradnji pruge Dugo Selo – Križevci platiti penale od 120 milijuna kuna. Inače, radi se o projektu koji je trebao biti završen prije dvije godine, ali je došlo do kašnjenja, pa se sada nadaju da će gradnja biti završena 2024. godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Repecki: Ima li u ovoj zemlji ijedan sustav pod kontrolom politike, a da nije u potpunom rasulu?
Matijanićeva smrt podsjetila nas je kakav kaos vlada u jednom od najvažnijih - zdravstvu
Usprkos tome što građani za zdravstvo izdvajaju ozbiljne iznose, pa tako radnik s prosječnom plaćom usluge zdravstvenog sustava, kao doprinos vezan za plaću, godišnje plati oko 22 tisuće kuna, čini se da je situacija svake godine sve gora
Praktički svi javni sustavi u Hrvatskoj su u rasulu, što je rezultat višedesetljetne sistemske korupcije, a to građani, osim siromaštvom, plaćaju i vlastitim životima. Smrt Vladimira Matijanića, koja se vjerojatno mogla izbjeći, da je splitska hitna pomoć adekvatno reagirala, još jednom nas je podsjetila na kaos u jednom od najvažnijih sustava – onom zdravstvenom.
Usprkos tome što građani za zdravstvo izdvajaju ozbiljne iznose, pa tako radnik s prosječnom plaćom usluge zdravstvenog sustava, kao doprinos vezan za plaću, godišnje plati oko 22 tisuće kuna, čini se da je situacija u sustavu svake godine sve gora.
To zapravo i ne treba čuditi, s obzirom na načine na koji se troši novac, pa se tako zdravstvo pretvorilo u nekakvu vreću bez dna – koliko god novca da se u njega ulije – nema nikakvog efekta. Da bi ustanovili zašto je tomu tako dovoljno se prisjetiti afera s javnim natječajima koje smo imali samo u mandatu aktualnog ministra Vilija Beroša.
Zdravstvo od kojeg se umire
U proljeće prošle godine u javnost je izašlo nekoliko afera s nabavama softvera za zdravstveni sustav. Prvo je otkriveno da je Ministarstvo zdravstva izradu platforme CijepiSe, za prijavu građana na cijepljenje dobila tvrtka ministrova prijatelja, koja je, inače, bila prepuna grešaka. Nakon toga, javnost je doznala i da je poslove na izradi informatičkog sustava za bolnice povjerena tvrtki koja se do tog posla bavila uglavnom izradom cvjetnih aranžmana.
Osim toga, bolnice već godinama imaju velikih problema s likvidnošću. Rokovi plaćanja prema veledrogerijama mjere se, u nekim slučajevima, ne mjesecima nego godinama. To može dovesti do nestašice lijekova i druge medicinske opreme, što opet može ugroziti zdravlje pacijenata.
Osim uobičajenih “vatrogasnih” mjera, kojima se sustav s vremena na vrijeme pokušava sanirati, nitko nema ni volje ni hrabrosti za dubinske promjene, koje bi građanima jamčile da će dobiti zdravstvenu uslugu onda kada im je potrebna, bez da nekoga moraju vući za rukav.
Mirovine od kojih se ne živi
Onaj tko uspije doživjeti odlazak u mirovinu susrest će se s – blago rečeno – nedostacima hrvatskog mirovinskog sustava, koji su također, dobrim dijelom posljedica korupcije. Prosječna mirovina iznosi manje od tri tisuće kuna, što je nedovoljno za normalan život i mnogi umirovljenici žive u očajnim uvjetima.
Posebno problematično jest to što nema nade da će se situacija u budućnosti promijeniti na bolje – upravo suprotno, jer se sustav bazira na solidarnosti između postojećih umirovljenika i radnika, a s obzirom na loše demografske trendove, odnosno starenje stanovništva, omjeri će biti sve nepovoljniji, a mirovine sve manje. Ako se ne dogodi čudo.
Osim loših demografskih trendova, na ovakvo stanje utjecalo je i to što je država još 90-ih dio radnika iz bivših društvenih poduzeća zbrinula slanjem u mirovinu. Također, veliki broj ratnih veterana zbrinut je na sličan način. Sve to rezultiralo je niskim mirovinama, od kojih je nemoguće preživjeti, a kao i u slučaju zdravstvenog sustava, nijedna Vlada nema želju išta promijeniti, nego sustav “krpa” iz tekućih prihoda i zaduživanja, što je rezultiralo javnim dugom od 360 milijardi kuna, koje će vraćati buduće generacije.
Željeznice koje ne voze
Jedan od bitnijih sustava pod kontrolom države jest prometni sustav. Radi se o sustavu o kojem uvelike ovisi ekonomski razvoj zemlje. Prometni sustav, pogotovo kada je u pitanju željeznica, u potpunom je rasulu. Sve jake ekonomije, poput Njemačke, Francuske ili Velike Britanije imaju vrlo razvijenu željeznicu, što nije slučajno. Radi se o ekonomičnom i ekološki prihvatljivom prijevozu putnika i robe. Željezničke kompanija pod kontrolom države uglavnom su teški gubitaši, u njih su uložene milijarde kuna poreznih obveznika, a zauzvrat smo dobili neupotrebljivu uslugu koja služi za zbijanje šala.
Na vrhuncu smo turističke sezone, pa je u fokusu javnosti prijevoz putnika, a HŽ-ov turistički vlak koji spaja Osijek i Split svako toliko postane tema u medijima, zbog kašnjenja i duljine putovanja, koje potraje i po 20 sati.
Iako na raspolaganju imamo veliki novac iz EU fondova koji, između ostalog, možemo potrošiti na poboljšanje željezničkog prometa, kakve su perspektive da se to zaista i dogodi najbolje ilustrira današnja vijest da ćemo zbog kašnjenja u izgradnji pruge Dugo Selo – Križevci platiti penale od 120 milijuna kuna. Inače, radi se o projektu koji je trebao biti završen prije dvije godine, ali je došlo do kašnjenja, pa se sada nadaju da će gradnja biti završena 2024. godine.