Europska unija trebala bi preispitati ima li smisla da njeni fondovi financiraju sve to što financiraju. Najvjerojatnije se to neće nikada dogoditi, jer političari gotovo svugdje u svijetu vole redistribuirati tuđi novac. Pozicija u kojoj odlučuju tko će biti pobjednik, a tko gubitnik, tko će dobiti novac, a tko neće, tko “zaslužuje” pomoć, a tko “ne zaslužuje” daje im moć, koje se, naravno, neće odreći.
Dva možda najpoznatija slučaja u Hrvatskoj, u koje se sumnja na malverzacije s novcem iz EU fondova odnose se na vinarije. U prvom slučaju radilo se o vinariji Galić, čija gradnja je dijelom financirana iz EU fondova. Josipu Galiću, jednom od najbogatijih Hrvata, dodijeljeno je oko 1,3 milijuna eura za gradnju vinarije, no pojavile su se sumnje da su prekršena pravila jer je na gradnji bila angažirana tvrtka njegova sina – što nije dopušteno, pa je OLAF zatražio da novac vrati, a hrvatske vlasti dobile su preporuku da pokrenu kazneni postupak.
Zašto bi građani trebali nekome za vinariju dati 50 ili 70 posto novca?
Drugi slučaj, koji je također privukao pažnju javnosti jest uhićenje bivšeg ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića, također radi malverzacija kod gradnje vinarije. Tolušić se nakon političke karijere odlučio posvetiti biznisu – proizvodnji vina, te se javio na natječaj na kojem je tražio – i dobio 70 posto potrebnog novca za gradnju vinarije vrijedne 4,6 milijuna kuna. Na kraju su istražitelji posumnjali da je Tolušić lažirao natječajnu dokumentaciju, pa je završio u Remetincu i čekamo rasplet ove priče.
No, ovakvi slučajevi tjeraju na razmišljanje zašto bi uopće porezni obveznici Europske unije trebali financirati nekome gradnju vinarija i bilo koje druge poduzetničke pothvate? Zašto bi građani EU nekom poduzetniku koji želi graditi vinariju trebali dati 50 ili 70 posto novca? U spomenutim slučajevima novac će najvjerojatnije biti vraćen, ako se dokaže da je zaista bilo malverzacija. Ali što da u ovim slučajevima nije bilo malverzacija? Bi li onda porezni obveznici trebali Galiću i Tolušiću dati milijune za njihove biznise i ako da – zašto?
Financira se sve – od mostova do izrade web stranica
Čini se da su EU fondovi otišli malo preširoko kada je u pitanju sve to što financiraju, tako da se novac dijeli za sve – od velikih infrastrukturnih projekata poput Pelješkog mosta, preko sufinanciranja traktora poljoprivrednicima, pa sve do izrade internetske stranice odvjetničkog društva.
Europska unija godišnje potroši više od 150 milijardi kuna – to je iznos ukupnih rashoda EU proračuna. Radi se o vrlo velikom iznosu čije trošenje treba zahtijeva i prilično veliku administraciju, pa onda imamo ministarstva za EU fondove, agencija za plaćanja, pa onda OLAF koji kontrolira je li sve po pravilima, pa tužitelje koji proganjaju one koji pravila prekrše, pa konzultantske kuće koje pišu projekte.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Imaju li EU fondovi, kako sada funkcioniraju, smisla?
Efekti su nerijetko vrlo upitni, što se vidi iz performansi hrvatske poljoprivrede, koja je posljednjih desetak godina dobila vrlo veliki novac, više od 40 milijardi kuna, što nije pratio rast poljoprivredne proizvodnje. Tako je u desetak godina hrvatska poljoprivreda dobila više od 40 milijardi kuna poticaja, a paralelno je vrijednost poljoprivredne proizvodnje smanjena za oko četiri milijarde kuna.
EU fondovi će sasvim sigurno uvijek postojati, samo je veliko pitanje trebaju li i u budućnosti, kao do sada, financirati sve i svašta, ili bi se trebali fokusirati na veće projekte od europskog značaja, financirati infrastrukturno povezivanje zemalja i regija, umjesto da novcem poreznih obveznika lokalnim tajkunima grade vinarije za preseravanje pred prijateljima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Repecki: Zašto bi porezni obveznici raznim tolušićima financirali gradnju vinarija
Ima li uopće smisla da fondovi Europske unije financiraju bilo koje poduzetničke pothvate?
EU fondovi će sasvim sigurno uvijek postojati, samo je veliko pitanje trebaju li i u budućnosti, kao do sada, financirati sve i svašta, ili bi se trebali fokusirati na veće projekte od europskog značaja, financirati infrastrukturno povezivanje zemalja i regija, umjesto da novcem poreznih obveznika tajkunima grade vinarije za preseravanje
Europska unija trebala bi preispitati ima li smisla da njeni fondovi financiraju sve to što financiraju. Najvjerojatnije se to neće nikada dogoditi, jer političari gotovo svugdje u svijetu vole redistribuirati tuđi novac. Pozicija u kojoj odlučuju tko će biti pobjednik, a tko gubitnik, tko će dobiti novac, a tko neće, tko “zaslužuje” pomoć, a tko “ne zaslužuje” daje im moć, koje se, naravno, neće odreći.
Dva možda najpoznatija slučaja u Hrvatskoj, u koje se sumnja na malverzacije s novcem iz EU fondova odnose se na vinarije. U prvom slučaju radilo se o vinariji Galić, čija gradnja je dijelom financirana iz EU fondova. Josipu Galiću, jednom od najbogatijih Hrvata, dodijeljeno je oko 1,3 milijuna eura za gradnju vinarije, no pojavile su se sumnje da su prekršena pravila jer je na gradnji bila angažirana tvrtka njegova sina – što nije dopušteno, pa je OLAF zatražio da novac vrati, a hrvatske vlasti dobile su preporuku da pokrenu kazneni postupak.
Zašto bi građani trebali nekome za vinariju dati 50 ili 70 posto novca?
Drugi slučaj, koji je također privukao pažnju javnosti jest uhićenje bivšeg ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića, također radi malverzacija kod gradnje vinarije. Tolušić se nakon političke karijere odlučio posvetiti biznisu – proizvodnji vina, te se javio na natječaj na kojem je tražio – i dobio 70 posto potrebnog novca za gradnju vinarije vrijedne 4,6 milijuna kuna. Na kraju su istražitelji posumnjali da je Tolušić lažirao natječajnu dokumentaciju, pa je završio u Remetincu i čekamo rasplet ove priče.
No, ovakvi slučajevi tjeraju na razmišljanje zašto bi uopće porezni obveznici Europske unije trebali financirati nekome gradnju vinarija i bilo koje druge poduzetničke pothvate? Zašto bi građani EU nekom poduzetniku koji želi graditi vinariju trebali dati 50 ili 70 posto novca? U spomenutim slučajevima novac će najvjerojatnije biti vraćen, ako se dokaže da je zaista bilo malverzacija. Ali što da u ovim slučajevima nije bilo malverzacija? Bi li onda porezni obveznici trebali Galiću i Tolušiću dati milijune za njihove biznise i ako da – zašto?
Financira se sve – od mostova do izrade web stranica
Čini se da su EU fondovi otišli malo preširoko kada je u pitanju sve to što financiraju, tako da se novac dijeli za sve – od velikih infrastrukturnih projekata poput Pelješkog mosta, preko sufinanciranja traktora poljoprivrednicima, pa sve do izrade internetske stranice odvjetničkog društva.
Europska unija godišnje potroši više od 150 milijardi kuna – to je iznos ukupnih rashoda EU proračuna. Radi se o vrlo velikom iznosu čije trošenje treba zahtijeva i prilično veliku administraciju, pa onda imamo ministarstva za EU fondove, agencija za plaćanja, pa onda OLAF koji kontrolira je li sve po pravilima, pa tužitelje koji proganjaju one koji pravila prekrše, pa konzultantske kuće koje pišu projekte.
Imaju li EU fondovi, kako sada funkcioniraju, smisla?
Efekti su nerijetko vrlo upitni, što se vidi iz performansi hrvatske poljoprivrede, koja je posljednjih desetak godina dobila vrlo veliki novac, više od 40 milijardi kuna, što nije pratio rast poljoprivredne proizvodnje. Tako je u desetak godina hrvatska poljoprivreda dobila više od 40 milijardi kuna poticaja, a paralelno je vrijednost poljoprivredne proizvodnje smanjena za oko četiri milijarde kuna.
EU fondovi će sasvim sigurno uvijek postojati, samo je veliko pitanje trebaju li i u budućnosti, kao do sada, financirati sve i svašta, ili bi se trebali fokusirati na veće projekte od europskog značaja, financirati infrastrukturno povezivanje zemalja i regija, umjesto da novcem poreznih obveznika lokalnim tajkunima grade vinarije za preseravanje pred prijateljima.