Proteklih nekoliko dana proveo sam u Beogradu, razgovarajući s mnogim javno aktivnim ljudima, prateći medije i pokušavajući iz atmosfere na ulici razumjeti kakvo je raspoloženje prema definitivnom prijedlogu međunarodne zajednice za Kosovo i prema poziciji Aleksandra Vučića, koji je praktično dao do znanja da je spreman prihvatiti sporazum.
Štoviše, u četvrtak sam, za vrijeme trajanja maratonskog skupštinskog zasjedanja i Vučićevog castrovskog govora barem pet-šest puta prošao ispred skupštine i uvijek vidio jednu te istu grupicu ljudi, mahom mladih muškaraca koji su držali neke presice i transparent na kojem je pisalo ‘Vučiću Šiptaru’, gotovo bez ikakve strasti i energije.
Kao da svi samo čekaju kraj ove agonije
Prije nego nastavim tekst, moram reći da su svi ljudi s kojima sam se družio oni koji ne dijele dominantne nacionalističke vrijednosti pa nemam potpuno izravni uvid u situaciju.
Međutim, ono što prvo upada u oči je nerazmjer između toga da su svi apsolutno posvećeni temi i da nema čovjeka koji nije pratio barem dio Vučićevog izlaganja i ostatka zasjedanja, da je u svim ozbiljnim tjednicima, a to su NIN, Nedeljnik, Vreme i Novi magazin, tema o Kosovu i ovom prijedlogu bila ključna – a da istovremeno izgleda kao da svi prate preko volje što se događa i bez ikakve strasti čekaju kraj ove agonije.
Dio oporbe mora prelomiti i preuzeti rizik
Ono što je također vidljivo jest to da su skoro svi na političkoj sceni protiv prihvaćanja prijedloga, s izuzetkom proeuropske opozicije, kojoj objektivno pripadaju tek ljudi iz pokreta Moramo i Pokret slobodnih građana, Dragan Đilas te Demokratska stranka, zahvaljujući čemu se nalaze u najtežoj poziciji.
Način na koji je pokušavaju premostiti odnosi se na logičan zahtjev da se javnosti obznani konkretan sadržaj prijedloga, što sam Vučić naziva nemogućim jer je riječ o neformalnom prijedlogu te je ponudio uvid u tekst parlamentarnim klubovima u skupštini.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako god čitava stvar završila, ovaj dio opozicije morat će prelomiti i preuzeti rizik. Ako ne podrže Vučića ići će izravno protiv politike za koju se zalažu, a ako ga podrže, boje se da će ga osnažiti. Ako je, pak, vjerovati Đilasu koji smatra da će sporazum skratiti Vučićevu vlast, dogodit će se ovo drugo.
Beograd između rezignacije i bijesa
S druge pak strane, ono što najveći dio političke scene zastupa možda je najpreciznije formulirao povjesničar Predrag Marković, koji je ujedno potpredsjednik glavnog odbora Dačićevog SPS-a, ključnog Vučićevog koalicijskog partnera. Marković je odbacio prijedlog, zaključivši kako se od Srbije traži nešto nenormalno, u ime normalne budućnosti.
Stvarnost na Kosovu je, pak, takva da realne procjene govore o tome kako je tamo ostalo živjeti oko 80 tisuća Srba, a sama Srbija nema niti će imati ikakve ingerencije na Kosovu. K tome, nastavak ovog zamrznutog konflikta te ljude dovodi u sve težu poziciju. I toga su svjesni svi koji žele prihvatiti stvarnost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Atmosfera u Beogradu nekome tko je promatra sa strane, a ima i kontakta s ljudima, izgleda kao između rezignacije i bijesa. I svi su izgledi da i sam Aleksandar Vučić upravo procjenjuje koje bi od ta dva raspoloženja prevagnulo i ima li dovoljno snage da amortizira pobunu onog dijela društva koje bi sigurno krenulo u prosvjede po prihvaćanju plana. O toj procjeni će ovisiti njegovi daljnji potezi, a bitnu ulogu će imati i SPS i proeuropska opozicija.
Reportaža iz Beograda: Vučić kalkulira može li, ako prihvati europski plan i izgubi Kosovo, preživjeti pobunu
Skoro svi na političkoj sceni su protiv prihvaćanja prijedloga, s izuzetkom proeuropske opozicije
Stvarnost na Kosovu je takva da realne procjene govore o tome kako je tamo ostalo živjeti oko 80 tisuća Srba, a sama Srbija nema niti će imati ikakve ingerencije na Kosovu. K tome, nastavak ovog zamrznutog konflikta te ljude dovodi u sve težu poziciju. I toga su svjesni svi koji žele prihvatiti stvarnost
Proteklih nekoliko dana proveo sam u Beogradu, razgovarajući s mnogim javno aktivnim ljudima, prateći medije i pokušavajući iz atmosfere na ulici razumjeti kakvo je raspoloženje prema definitivnom prijedlogu međunarodne zajednice za Kosovo i prema poziciji Aleksandra Vučića, koji je praktično dao do znanja da je spreman prihvatiti sporazum.
Štoviše, u četvrtak sam, za vrijeme trajanja maratonskog skupštinskog zasjedanja i Vučićevog castrovskog govora barem pet-šest puta prošao ispred skupštine i uvijek vidio jednu te istu grupicu ljudi, mahom mladih muškaraca koji su držali neke presice i transparent na kojem je pisalo ‘Vučiću Šiptaru’, gotovo bez ikakve strasti i energije.
Kao da svi samo čekaju kraj ove agonije
Prije nego nastavim tekst, moram reći da su svi ljudi s kojima sam se družio oni koji ne dijele dominantne nacionalističke vrijednosti pa nemam potpuno izravni uvid u situaciju.
Međutim, ono što prvo upada u oči je nerazmjer između toga da su svi apsolutno posvećeni temi i da nema čovjeka koji nije pratio barem dio Vučićevog izlaganja i ostatka zasjedanja, da je u svim ozbiljnim tjednicima, a to su NIN, Nedeljnik, Vreme i Novi magazin, tema o Kosovu i ovom prijedlogu bila ključna – a da istovremeno izgleda kao da svi prate preko volje što se događa i bez ikakve strasti čekaju kraj ove agonije.
Dio oporbe mora prelomiti i preuzeti rizik
Ono što je također vidljivo jest to da su skoro svi na političkoj sceni protiv prihvaćanja prijedloga, s izuzetkom proeuropske opozicije, kojoj objektivno pripadaju tek ljudi iz pokreta Moramo i Pokret slobodnih građana, Dragan Đilas te Demokratska stranka, zahvaljujući čemu se nalaze u najtežoj poziciji.
Način na koji je pokušavaju premostiti odnosi se na logičan zahtjev da se javnosti obznani konkretan sadržaj prijedloga, što sam Vučić naziva nemogućim jer je riječ o neformalnom prijedlogu te je ponudio uvid u tekst parlamentarnim klubovima u skupštini.
Kako god čitava stvar završila, ovaj dio opozicije morat će prelomiti i preuzeti rizik. Ako ne podrže Vučića ići će izravno protiv politike za koju se zalažu, a ako ga podrže, boje se da će ga osnažiti. Ako je, pak, vjerovati Đilasu koji smatra da će sporazum skratiti Vučićevu vlast, dogodit će se ovo drugo.
Beograd između rezignacije i bijesa
S druge pak strane, ono što najveći dio političke scene zastupa možda je najpreciznije formulirao povjesničar Predrag Marković, koji je ujedno potpredsjednik glavnog odbora Dačićevog SPS-a, ključnog Vučićevog koalicijskog partnera. Marković je odbacio prijedlog, zaključivši kako se od Srbije traži nešto nenormalno, u ime normalne budućnosti.
Stvarnost na Kosovu je, pak, takva da realne procjene govore o tome kako je tamo ostalo živjeti oko 80 tisuća Srba, a sama Srbija nema niti će imati ikakve ingerencije na Kosovu. K tome, nastavak ovog zamrznutog konflikta te ljude dovodi u sve težu poziciju. I toga su svjesni svi koji žele prihvatiti stvarnost.
Atmosfera u Beogradu nekome tko je promatra sa strane, a ima i kontakta s ljudima, izgleda kao između rezignacije i bijesa. I svi su izgledi da i sam Aleksandar Vučić upravo procjenjuje koje bi od ta dva raspoloženja prevagnulo i ima li dovoljno snage da amortizira pobunu onog dijela društva koje bi sigurno krenulo u prosvjede po prihvaćanju plana. O toj procjeni će ovisiti njegovi daljnji potezi, a bitnu ulogu će imati i SPS i proeuropska opozicija.