Reportaža s istoka Hrvatske: ‘Ovako je nama država nakon rata obnovila kuće. Gore nego u Petrinji’
Mještani baranjskih sela proveli su Dragu Hedla i pokazali mu kuće koje su u očajnom stanju
”Srećom da Baranja nije gdje i Banija, jer da nas je pogodio potres poput onog u Petrinji, ne bi ovdje ostao ni kamen na kamenu. Obnova naših kuća, kad smo se nakon rata i godinâ prognanstva vratili u Duboševicu, bila je velika prijevara. No, nas, na sreću, za razliku od Banovine, nije zadesio potres, pa se o tome kako je rađena obnova naših kuća malo zna”, kaže Marko Horvat, naš vodič u tom selu, smještenom usred panonske nizine i stisnutom uz granicu s Mađarskom, dok nam pokazuje obnovljene kuće.
Horvat nas vodi u obilazak sela, koje je, kao i cijela Baranja, od jeseni 1991. bilo okupirano sve do završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, 15. siječnja 1998. godine. Tada je započela obnova oštećenih i porušenih kuća, a Horvat, kao i dvojica njegovih sumještana, Ivan Vinojčić i Marko Matović kažu kako je to bio samo paravan i izgovor za bezobzirnu pljačku.
‘Ni u jednu kuću nisu ušli’
Sva trojica bila su u Hrvatskoj vojsci, pripadnici 135. baranjske brigade, a od završetka rata 1995., sve do početka 1998., živjeli su u prognanstvu. Tada je okončana mirna reintegracija i taj dio Hrvatske, nakon što je sedam godina bio okupiran i dio tzv. Republike Srpske Krajine, ponovno je došao u ustavno-pravi poredak Republike Hrvatske. Ubrzo, kao i u cijelom hrvatskom Podunavlju, od Vukovara, Tovarnika i Iloka, do Baranje, započela je obnova i njihovog sela. No, ono što ih je zaprepastilo, bio je način na koji se procjenjivala šteta na kućama.
“Ni u jednu kuću nisu ušli, procjena se radila odoka, hodali su od kuće do kuće i govorili: ovdje ćemo obnoviti dio krova, ovdje treba promijeniti oluk, popraviti zid pogođen granatom… Tako se radila procjena štete. Ali, ono što je uslijedilo bio je još gore”, pričaju naši sugovornici, opisujući rad povjerenstava koje je obilazilo oštećene i porušene kuće, a na čijem je čelu, kažu, bio Boris Rakovac iz Bilja, u Baranji. Uz, njega, prisjećaju se, u povjerenstvu su bile i dvije ženske osobe iz Vukovara, ali njihova imena nisu zapamtili.
Čovjek nam pokazuje svoj ugovor
U Duboševici su, tijekom obnove, izgrađene ukupno 33 nove kuće, a za više desetaka odobreni su manji ili veći zahvati. Svi vlasnici morali su potpisati obrazac ”Ugovor o obnovi u ratu oštećene obiteljske kuće/stana” u kojem je nabrojano što će se na čijoj kući raditi. Vinojčić nam pokazuje svoj ugovor, sastavljen temeljem rješenja o obnovi koje mu je izdano 8. travnja 1998., ni tri mjeseca nakon završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, kada se, zajedno s ostalim mještanima, iz progonstva mogao vratiti u Duboševicu.
U ugovoru stoji kako će mu država obnoviti nosive zidove, međukatnu konstrukciju, krov, dimnjak i krovnu limariju, te vanjsku građevinsku stolariju. Ugovor je potpisao 7. svibnja 2000. godine u Osijeku s tadašnjim pomoćnikom ministra javnih radova, obnove i graditeljstva, Ljudevitom Hercegom. Na čelu tog ministarstva u to je vrijeme bio Radimir Čačić.
‘Unutarnju stolariju stavili kao vanjsku’
“U dimnjake bi radnici stavljali prazne plastične boce u kakve se pakira mineralna voda ili napitci, kako ne bi morali obzidavati otvor. Možete misliti koliko je to trajalo”, kaže Ivan Vinojčić, opisujući način na koji mu je državnim novcem obnavljana kuća, temeljem ugovora kojeg je potpisao. “Kad sam napokon uselio mogao sam, doslovno, gledati kroz zidove, toliki su bili otvori između cigala. Drvenariju koja se ugrađuje u unutrašnjost kuće, stavili su kao vanjsku, pa se nakon prvih kiša počela raspadati. Kako je bilo živjeti u takvoj kući najbolje ću vam opisati usporedbom koliko sam drva trebao za ogrjev prije nego što sam o svom trošku izolirao kuću, a koliko trošim sada. Da bi se moja obitelj koliko-toliko zimi mogla ugrijati bilo mi je, prije postavljanja izolacije, potrebno 30 metara drva. Sada trošim pet puta manje, oko šest kubičnih metara”, opisuje.
Potom nas vodi do očeve kuće, preko puta.
“Čim padne iole jači pljusak, voda se ulijeva u kuću jer je niža od ceste. Eto, tako su je obnovili”, kaže i pokazuje kućerak na kraju sela, u ulici Stipe Matovića, 47 u Duboševici.
‘I danas vidite kako to izgleda’
“U dvorište moje kuće stigla je hrpa građevinskog materijala”, započinje svoju priču o obnovi Marko Matović. “Bio sam zadovoljan misleći kako će mi temeljito obnoviti kuću, no kad sam se za nekoliko dana vratio iz Virovitice, gdje sam službovao u Hrvatskoj vojsci, sav taj materijal netragom je nestao. Meni su dali dvije kante Jupola i dvije utičnice i obećali zamijeniti 40 metara oluka, no ugradili su samo 25. Eto, i danas možete vidjeti kako to izgleda”, priča Marko Matović i pokazuje mjesto gdje se, nasred dvorišnog dijela kuće, spaja novi i stari oluk. “Procijenili su da će u obnovu moje kuće uložiti 85 tisuća kuna, a evo što su napravili. Nisam dobio ni stakla za prozore, sâm sam ih kupio u Mađarskoj. Da su meni dali taj novac, tih 85.000 kuna, pozlatio bih kuću”, kaže.
Najbolje su prošli oni njihovi sumještani, pričaju naši sugovornici u Duboševici, koji su prije Domovinskog rata radili i živjeli u Njemačkoj ili Austriji. Njima su, uz doplatu od pet ili deset tisuća maraka, posve obnovili kuće. Sve se naravno, plaćalo na crno.
Matović pokazuje i kako izgledaju daske ugrađene između krova i oluka na njegovoj kući: “One zelene, stare su šezdeset godina iz vremena kad je kuća građena, a ove savinute i ispucane, upola su mlađe, ugrađene tijekom obnove. Eto najbolji primjer kakav su materijal koristili”.
Jednako, ako ne i lošije nego na Baniji
Kažu kako nitko ne zna koliko je armature ugrađeno u noseće zidove i stupove, ali sigurni su da se radilo jednako loše, ako ne i lošije, kao na Baniji. ”Betonske zidove se doslovno, moglo runiti noktima”, tvrde. Nitko od njih nije u ruke mogao dobiti ni projekt, ni troškovnik, iz čega bi se vidjelo što je sve u neku kuću trebalo biti ugrađeno. Na kraju od njih se samo tražilo da potpišu kako je kuća obnovljena. Kasnije, kada su se žalili na loše izvedene radove, nitko se nije obazirao na njihove reklamacije.
“Ako je netko htio da krov podignu za tri ili četiri bloka, kako bi tavan bio viši za šezdesetak centimetara i kako bi se kasnije moglo urediti potkrovlje i dobiti još koji kvadrat stambenog prostora, tražili su nekoliko tisuća maraka. Naravno, na crno, bez računa”, pričaju Telegramovi sugovornici. Kažu kako su poslove izvodile ad hoc firme, kojekakvi priučeni majstori, mahom nekvalificirani radnici iz Bosne i Hercegovine.
Može im se staviti soli na rep
Na čelu tvrtke koja je radila nadzor obnovljenih kuća u Duboševici bio je Ivan Pašalić. Dolazio je crvenim Audijem zagrebačkih registracijskih pločica, a u to vrijeme često je boravio u Osijeku. Znam kako se govorilo da je stric Iviću Pašaliću – priča Marko Horvat. – A što se obnove tiče, ovdje u Duboševici, najviše posla obavila je tvrtka iz Slavonskog Broda. Ne znam kako se zvala, ali glavni je bio izvjesni Božo.
Telegram je iz oskudne dokumentacije koju su sačuvali naši sugovornici uspio rekonstruirati naziv tvrtke koja je radila dio poslova na obnovi u Baranji. Tvrtka iz Slavonskog Broda zvala se Čalušić Commerce, a odgovorni projektant i nadzorni inženjer bio je Ivan Pašalić, vlasnik tvrtke Unija projekt. Tvrtka Čalušić projekt završila je u stečaju, u ožujku 2014., a tvrtka u vlasništvu Ivana Pašalića, Unija projekt, brisana je iz Sudskog registra krajem rujna 2018. godine.
Slična je priča i s mnogim tvrtkama koje su radile poslijeratnu obnovu Banovine. Kada bi netko uistinu htio potražiti i kazniti odgovorne za katastrofalnu obnovu kuća u Banovini, ili u Baranji, svejedno, jedino što bi mogao bilo bi: staviti im soli na rep.