Reporteri CNN-a bili su 28 sati s vojnicima u bitci za Mosul. Ovako ta borba izgleda iz minute u minutu
Krenula je posljednja faza za oslobođenje Mosula od ISIS-a
Nešto više od 28 sati, CNN-ova reporterka Arwa Damon i fotoreporter Brice Laine su proveli sa specijalnim iračkim postrojbama tijekom napada na irački grad Mosul, koji je sredinom 2014. godine zauzela tzv. Islamska država.
U tijeku je, piše CNN, nova faza u operaciji oslobađanja u kojoj se borbe iz seoskih predjela i otvorenog terena sele na urbani urbano područje koje dobro opremljene snage ISIS-a pod svaku cijenu žele obraniti. Konvoj sa CNN-ovim reporterima predvodio je ofenzivu koja je počela u petak. Vojni konvoj u međuvremenu je pretrpio nekoliko ozbiljnih napada u kojima je ozlijeđeno dosta vojnika i uništeno nekoliko vozila, pa je ekipa provela sate i sate skrivajući se po kućama s obiteljima koje su ostale u gradu.
Bilješke iz ofenzive za Mosul
Tijekom boravka u oklopnom vozilu ili skrivajući se u okolnim kućama, Arwa Damon je bilježila sve što se oko nje događalo. Ovdje donosimo sve što je u tom vremenu zapisala.
https://www.youtube.com/watch?v=vN4nROOkDsI
Petak, 9:00 sati
Nalazimo se u Samahu, istočno od Mosula.
Vojnici su na sporednim cestama primjetili ljude koji bi mogli biti borci ISIS-a.
Glas na radiju upozorava: “Žuti auto s desne strane ”
“Još dva automobila desno – Kia i jedan bijeli”, javlja vojnik do mene. Vidio je i treći auto i prijavio to putem radija. Tri auta, nestala su na sporednim cestama Posvuda neprestana pucnjava. Naše MRAP oklopno vozilo ispunjeno je mirisom baruta izvana.
9:30 sati
“Opkoljen sam”, javlja glas na radio frekvenciji ISIS-a koju nadziru Iračani. Pojma nemamo gdje bi se mogao nalaziti.
U našem konvoju je i buldožer, koji je krenuo sporednim ulicama.
9:54 sati
Samah je sada iza nas. Putujemo prema gradu Hay al-Ulamaa.
9:57 sati
Glas na nadziranom ISIS-ovom radiju javlja: “Spasite me, trebam liječnika.” Glas je isprekidan, jako uznemiren.
9:57 sati
Krećemo se prema Kirkuki. Ceste su prilično uske. Postoji nešto otvorenih parcela, ali prometnice kroz koje konvoj prolazi su uske, a uz cestu vise niski električni kablovi.
Na radiju javljaju o auto bombi mjestu Khadra.
10:03 sati
Upravo smo izbili na širu cestu koja dijeli dvije četvrti.
Mnogo je više pucnjave. Metke ispaljene u bočni dio našeg vozila prati nekakav ping zvuk.
10:37 sati
Stali smo.”Snajperist s lijeve strane.”
Meni se počelo piškiti.
“Ne puštaj civile iz vozila”, čuje se na radiju. “Preopasno je.”
Pucnjava se ponovno intenzivirala. To je konstantna kakofonija rata. “Pripremite se za paljbu iz minobacača”, čuje se preko radija ISIS-a. Vojnici dojavljaju to upozorenje cijeloj jedinici.
11:00 sati
Niže u ulici je masovna pucnjava. Ulazimo u kuću nekog čovjeka na kojoj je izvješena zastava. Zapravo se radi o krpi zavezanoj na štap. U kući se krije njegova obitelj. Tu je i njegova devetnaestogodišnja kćer Nour. Ne prestaje plakati, prestravljena je zbog pucnjave i iz straha da će vojnici odvesti njenog oca. Čovjek je poslužio vojnike čajem i keksima. Vani, na glavnoj cesti, nastavlja se pucnjava.
Ponovno izlazimo na ulicu. Dva vojnika vuku tijelo starijeg, ranjenog čovjeka. Nitko ne zna tko je on. Vozio je žuti taksi i kretao se prema borbenim jedinicama. Naredili su mu da stane i počeli pucati.
Brice je snimio sve što se dogodilo. Čovjek je zaustavio auto i počeo nam prilaziti užurbanim korakom. Jedan od vojnika naredio mu je da stane, drugi da sjedne, treći da priđe. Meci su počeli letjeti, a muškarac je pao u jarak. Jedan od vojnika je povikao: “Zašto si pucao?” Ubrzo je preminuo.
Pucnjava se nastavlja. Leš onog starijeg čovjeka je zamotan u ružičasti pokrivač s cvjetićima. Pokraj njega je liječnik koji reže i slaže zavoje. Vojnici međusobno čavrljaju. Sada, tijekom pauze, ispituju nas odakle smo i jesmo li u braku.
11:46 sati
Svi kreću prema svojim vozilima. Opet se jako puca, u ulici odmah iza nas eksplodirale su barem tri granate. Zapovjednik Wael Saheb Ali je ozlijeđen, doletio je jedan komadić šrapnela i završio malo iznad lijevog oka. Samo minutu ranije, pričao je kako se nedavno zaručio, želi se oženiti i imati djecu čim rat završi.
Još jedna eksplozija, odmah pokraj prozora. Još jedna granata.
Žele prijeći na drugu stranu ulice i sanirati ozlijede, ali ne možemo se kretati jer je pucnjava prežestoka. Glas na radiju ISIS-a traži pojačanje.
Kapetan snima selfie s nama, zatim zahtijeva otvaranje rute da možemo proći dalje. Skrola dalje po fotografijama u mobitelu, pokazuje mi slike svoje obitelji, supruge i šestero djece. Rođen je 1984. godine. Kaže mi da izgledam kao da imam 46 godina. Samo da se zna, imam 39.
11:57 sati
Pripremamo se za prelazak glavne ceste. Ili ne.
I dalje smo na istom mjestu. Zrak je gust, ispunjen oporim mirisom municije koji stalno ostaje u nosu.
12:05 sati
Sve je utihnulo. Na neki način, ovo je jezivije od zvuka pucnjave.
Čuje se tek nekoliko pucnjeva u daljini.
12:11 sati
Uspjeli smo prijeći cestu, meci se odbijaju od našeg oklopnog vozila.
“Jesi li ih vidio?” upitao je jedan muškarac drugoga. “Dvojicu ili trojicu, oko 100 metara dalje”.
12:31 sati
Ogromni narančasti bljesak. Taman kako smo se zaustavili odjeknula je masivna eksplozija. Zvoni mi u ušima. Vrata na vozilima se nisu dala dovoljno brzo zatvoriti. Svi kašlju zbog prašine i prljavštine koju je eksplozija podignula.
Kroz stražnji prozor vidim kako trči neka obitelj, obitelj s djecom. Auto bomba s bombašem samoubojicom, kažu vojnici.
12:36 sati
Još jedna žestoka eksplozija.
Do sada sam pratila posljedice one prve granate. Humvee koji je vozio za nama je stao. Vojnici trče u zaklon. Jedan pomaže drugome koji je najverojatnije ranjen.
12:40 sati
Pali su sustavi komunikacije. Na lošem smo mjestu, kaže vozač. To baš nije ono što bilo tko od nas želi čuti. Nešto je doletjelo ispred nas. Sada čujemo zvukove pucnjave.
12:45 sati
Proradila je radio komunikacija. Nema aviona. “Nalazimo se pod teškom vatrom”, javlja kapetan u radio. “Minobacači, granate, bombaš samoubojica.”
Metak je probušio gumu na našem vozilu… čujemo zvuk pištanja zraka.
U zamci smo. Sve što sada možemo učiniti je motriti uglove ulice zbog auto bombi. Čekati; rakete, minobacače, projektile.
12:56 sati
Trebalo bi evakuirati ranjenike, ali to sada nije moguće. Glasovi na radiju postaju sve nervozniji. Možda je ranjen jedan od zapovjednika postrojbe.
13:12 sati
Humvee koji je vozio nekoliko autiju iza našeg se zapalio. Plamen je ogroman. Ne znamo što je izazvalo eksploziju. Kažu nam da je vojnik uspio izaći prije nego što je vozilo eksplodiralo.
Dva Humveeja se pomiču prema naprijed.
13:21 sati
Zapovjednik pokušava malo dignuti moral u redovima. Govori u radio: “Oslobodili ste cijeli Irak. Gorući Humvee – to vas treba tjerati naprijed. Vi se specijalne snage. VI ste heroji Iraka. Oslobodili ste Irak. Gleda vas cijeli svijet.”
13:41 sati
Konvoju se upravo približio motocikl. Vojnici su počeli pucati. Brice gleda što se događa. Vozač u srednjim četrdesetim godinama, s dugom bradom i odjeven u tradicionalnu afganistansku odjeću, skače s motora i bježi. Motocikl je ostao ležati sa strane. Vojnici se boje da je pun eksploziva, ali ipak nije eksplodirao.
Sranje. Ovo je nešto najluđe što sam vidjela. Bijeli auto je upravo projurio kroz ulicu ispred nas. Ravno između vojnika. Zatim je doletjela granata.
Uporno traže pojačanje iz zraka. Borba uopće nema veze s onima kakve se vode na periferiji.
Ovdje se sve događa u sporednim ulicama, protiv neprijatelja koji dobro poznaje teren i kreće se po krovovima. Krovovima kuća u kojima se i dalje nalaze civili. “Žestok napad, žestok napad”, viče kapetan na radio prijemnik. “Trebamo pojačanje iz zraka. Vatra stiže sa svih strana.”
14:13 sati
Upravo smo primili direktni pogodak. Ne znam što nas je pogodilo.
U ušima mi zvoni. Brice ima malu ozljedu na glavi. I kapetan ima ranu na glavi. Jedan od dečkiju je pogođen u lijevo rame. Po sebi imam krvave mrlje, ali krv nije moja.
15:06 sati
Sklonili smo se u kuću u kojoj se nalaze civili, nagruvani u prostoriji u kojoj živi cijela obitelj. Majka i petero djece sćućurili su se u kutu prostorije, gotovo kao da se pokušavaju učiniti što manjima.
Dečki iz konvoja s također s nama. Nemamo dovoljno vozila za evakuaciju – sva su uništena, samo tri su u voznom stanju.
15:10 sati
Počeo je zračni napad, barem tako kažu. Ovdje su dvije obitelji, susjedi. Žena i šestero djece stisnuli su se iza ormara.
15:45 sati
Obitelj kod koje se nalazimo je pripremila pržena jaja i malo kruha. Čak i u najgorim vremenima ljudi koji nemaju gotovo ništa, sve što imaju podijelit će s drugima. Iznad glava čujemo zujanje aviona.
15:51 sati
Radio javlja: “Avioni upravo nadlijeću. Uskoro je sve gotovo. Još malo i gotovi su s vašim područjem.”
Opet se čuje žestoka pucnjava izvana. Možda je konačno stiglo pojačanje.
16:05 sati
“Jel ono što tamo gori moj auto?” pita jedan od vojnika. Ponovno pucnjava sa svih strana. Jedan od vojnika kaže da ISIS snima zapaljena vozila. Kako znate? pitam. “Tamo se nalazi visoka zgrada, siguran sam da snimaju. Činili su to i ranije”, odgovorio je.
Počeli su premještati ranjenike, no još uvijek ima previše pucnjave.
“Odlazite li sada s ranjenima”, pitaju me. “Da, molim.” Brice napominje da za sat i pol pada mrak. Krv na njegovom licu se već osušila.
16:12 sati
Još uvijek nije stiglo pojačanje. Vrijeme jako sporo prolazi. U kući se osjećaju vibracije od eksplozija.
16:19 sati
Stižu dečki iz jedinice za protuterorizam. Ili samo tako govore jedan drugome. Zapovjednik je ovdje negdje, u susjedstvu.
Pojačanje je udaljeno samo 100 metara odavde, kažu, ali ne mogu se probiti do ovdje. Nemamo ni vozila za povlačenje, kaže jedan.
16:29 sati
I dalje se čuju eksplozije. Neke su toliko jake da se cijela kuća trese. Djeca vrište.
17:04 sati
Jedan vojnik, i sam pogođen u nogu, pomaže Briceu oko rane. I zatim još jedna eksplozija. Stiže još ranjenih.
Napravili su plan. Moraju raščistiti nekoliko ulica i spojiti se s drugom jedinicom. “Nemamo drugog izbora. Okruženi smo sa svih strana.”
17:38 sati
Preseljeni smo u drugu kuću, možda 10 metara dalje. Morali smo uskočiti u Humvee. Dečki stvarno paze na nas.
Sada smo s ranjenima u nečemu što djeluje kao posljednja zgrada koja nije srušena. Vani je cijela cesta puna ostataka konvoja. Uništena i izgorjela vozila. Pucnjava je neprekidna. U sobi do naše nalazi se još jedna obitelj.
Nitko nije imao iluzije da će bitka za Mosul biti lagana ili jednostavna, ali mislim da surovost ove stvarnosti jasno pokazuje koliko će ovo biti teška borba. Na svačijem licu se vidi težina. Muškarci oko nas jecaju od bolova.
17:56 sati
“Razdvojili smo se i zauzeli tri od četiri ceste… Trebali smo osigurati domove”, kaže Ahmed, vojnik koji je pomagao Briceu. Ispada da nije liječnik, no on svima pomaže. Sjedimo na klimavoj ljuljački od bijelog metala. Sunce se spustilo i već se vidi srebrni mladi mjesec.
Neke ranjenike pomaknuli su bliže ulazu, možda je na putu pomoć. Tu je još dvadeset ili više ranjenih, kaže Ahmed. Jedan je mrtav.
18:05 sati
Počeli su premještati ranjenike. Malo dalje niz ulicu, Kažu da je pukovnik s dva Humveeja otišao po jedinicu Diyala. Njihove komunikacijske veze su u prekidu. Naš Thuraya satelitski telefon ne radi već nekoliko sati.
18:20 sati
Pokretni ranjenici razmjenjuju iskustva. O tome kako se grupe ISIS-ovih boraca, u svakoj po tri ili četiri muškarca, skrivaju u domovima, čak i u onima u kojima još uvijek žive civili.
Dolazi zapovjednik i govori im da se moraju smjenjivati na straži. “Stiže li pojačanje ili je to sve bila laž?”, pita jedan od vojnika.
19:34 sati
Upravo smo se dovezli u Humveeju s jednim ranjenim i jednim preminulim. Stigli smo u drugu kuću s ranjenicima.
Ovdje je prilično tiho. Obitelj vlasnika kuće ima blaga lica. Majku obitelji zovem Um Abdulah – ona ne želi da se njezin pravi identitet otkrije, a obitelj ne želi da ih snimamo. Boje se da će se ISIS vratiti.
Razgovaramo i smijemo se. Pričamo razne priče.
Razgovaramo o tome kako su škole zatvorene, pa dječaci nisu mogli na fakultete, no njihova majka i dalje želi da se ožene. Kako je obitelj od ISIS-a sakrila satelitski tanjur. Kako njezin suprug izgleda mnogo bolje obrijan, pitajući se kada će ISIS definitivno otići pa da se može riješiti brade.
Obitelj će nahraniti svakoga tko dođe, iako imaju tako malo. Razgovaramo o omiljenim jelima, smijuljeći se zbog različitog naglaska i izgovora. Imaju pomalo mračan, ali izrazito šarmantan irački smisao za humor.
“Doći, uljuljat ću te u san”, kaže Um Abdulah. “Jedino, predebela sam. Mogla bih se prevrnuti i zdrobiti te”. Njezina snaha namješta pokrivalo za glavu, kakve moraju nositi zbog ISIS-a. Zatim me pita kako to da moja kosa još uvijek nije sijeda. Njezina jest, a ima 46 godina. Smijemo se kako je to ISIS efekt.
23:15 sati
Vani je ponovno počelo. Ovo bi trebalo značiti da stiže pojačanje.
“Sjebani smo”, govori vojnik u telefon. “Opkoljeni smo već deset sati. Imamo dvadeset ranjenih, ostali smo bez svih vozila.” Brice pita može li malo snimati. Pospan je i u bolovima.
“Bože, daj im snage”, kaže majka, Um Abdulah. “Tek je 11 sati. Još imamo cijelu ovakvu noć pred sobom?” Obitelj je ostala bez svega. Prodali su zlato i automobil jer im je trebao novac. Zašto niste otišli, upitala sam. Otac je radio u električnoj kompaniji. Imao je dobru plaću. No onda je plaća prestala stizati. Tada je već bilo prekasno.
Djeca su mirna i ne plaču. Ubrzo su svi zaspali.
Subota, 8:11 sati
I dalje ništa od pojačanja. Stalno nam govore da stižu. Vojnici stalno slučaju jednu te istu stvar, no svi sada imaju istu reakciju. “Da, da, to su rekli i prije dvadeset sati.”
Dečki razgovaraju. “Ostalo im je još po dva spremnika s municijom, a od nas su udaljeni su jednu ili dvije kuće.” Zatim su vidjeli grupu od desetak ljudi na krovovima. “To nije ništa”, kaže vojnik. Ima 25 godina. “Možda ćemo ovako morati provesti tri ili četiri mjeseca.”
8:20 sati
Očišćeno je nekoliko prometnica, a buldožeri su blokirali prilaze do njih, govori nam neki čovjek. “No, ISIS je preko noći uklonio blokade.” Smije se, bolno se trzajući. Ima dvije prostrijelne rane, kaže.
8:35 sati
Netko je primjetio kako se približavaju auti bombe. Vani će biti ludnica.
Majka u obitelji počinje plakati. “Nećemo preživjeti, Moramo otići odavde. čak i ako troje ili četvero poginu, ostali će preživjeti. ”
Čuje se strojnica. “Čuvaj metke, čuvaj metke”, kaže netko. Um Abdulah potiho moli.
8:39 sati
Kuća se zatresla od eksplozije.
Um Abdulah koja je inače uvijek ostajala unutra, ne želeći pokazati lice vojnicima, sada je provirila van i moli za pomoć. “Ne brini, nitko vam neće ništa, mi smo tu”, kaže joj netko. Želimo mu vjerovati. Mi – svi mi, obitelj, čak i vojnici, svi želimo vjerovati.
8:45 sati
Vrijeme opet sporo prolazi. Obitelj plače, skrivaju se ispod stepenica. Mole da ih puste da odu kod susjeda. No pucnjava se pojača svaki put kad netko krene.
Djeca plaču. Ne žele umrijeti.
9:00 sati
Tri Humveeja boje pijeska kruže uokolo. Vojnici kažu da to nisu njihovi, da je riječ o auto bombama. Opet masivni udarac. Pogođen je jedan od Humveeja ispred kuće.
9:15 sati
Još poziva zapovjedniku, u kojima mu uznemireni glasovi govore da će poginuti, kako ostaju bez municije. Svatko tko se može boriti neka ide na krov, svatko tko može pucati – na krov.
9:30 sati
Granata ili mina iz minobacača je doletjela u dvorište. Još ljudi je ranjeno.
Dečki traže napade iz zraka, Jedan od vojnika je jako ljut. “ISIS koristi bijelu zastavu, skriva svoje borce i onda napada. Jučer se to dvaput dogodilo.”
9:50 sati
Vojnici se ponovno počinju smijati. Konačno, nakon 22 sata, stiglo je pojačanje. Dolje u jednoj od ulica, vidjeli su iračka protuteroristička vozila, no još moraju malo kružiti uokolo.
Poziciju su držali ranjenici koji su još mogli hodati, zajedno s nekolicinom neozlijeđenih vojnika. “Ovo nije ništa”, kaže Ahmed. “U rafineriji u Baiju smo ovako ostali četiri mjeseca. Osnovne potrepštine smo dobivali iz zraka.”
Zrači na poseban način kojim ulijeva povjerenje ostalima. Djeluje smirujuće i samouvjereno. Pogođen je u nogu, ali i dalje se bori.
9:58 sati
Ponovno je počelo.
Obitelj se skriva u maloj kupaonici. Zvuk zračnih udara Zapadne koalicije. Bilo ih je nekoliko, nakon kojih bi uslijedila kratka razdoblja tišine koja gotovo da stvaraju veću nervozu od pucnjave. Potom bi se opet začuli pucnjevi.
11:00 sati
Još nekoliko napada iz zraka. Stvaraju zvuk koji prije udara posiše sav zrak iz prostorije.
Jedan je sravnio kuću koja se nalazi odmah do naše, iz koje je pucao jedan od ISIS-ovih boraca. Sada je ravna ko palačinka. Kažu da u kući nije bilo civila. Saznali smo da je u njoj bilo osam boraca ISIS-a.
11:05 sati
Obitelj je otišla. Um Abdulah je ljuta. Uplašeno ljuta. To je ona vrsta bijesa kada si ljut na život, a ne znaš kamo usmjeriti taj bijes.
Brzo su istrčali. Htjela sam zagrliti Um Abdulah, no nije me ni pogledala. Istrčali su bez cipela.
12:30 sati
Svi ovi dečki su veterani bitke za ponovno zauzimanje rafinerije Baiji. “Ovo nije ništa”, kažu, prepričavajući zgode iz Baijija. “Gledali smo kroz rupe u zidovima. Jednom je tip otišao proviriti kroz rupu, a u njega je već zurilo oko jednog ISIS-ovca.”
Uskoro stiže olakšanje. Pojačanje je sve bliže.
13:44 sati
Vani smo. Imalo smo mnogo sreće. Stalno razmišljamo o tim obiteljima, djeci, strahu na njihovim licima. Vojnici se i dalje bore, znajući da će postati samo još teže.