Politika & Kriminal

Republika Hrvatska, sve po pravilima struke

Priča o tri ravnatelja javnih ustanova, tri lokalna šefa partije i njihova tri gruba propusta, sve po pravilima struke

FOTO: Telegram ilustracija

Pravila struke, ta bestidna obrana stranačkih kaputaša, jeziva utjeha domaćeg uhljebarija, prva linija obrane strukovnih zadruga i lobističkih komora i sramotno sredstvo za bijeg ulovljenih raubera; pravila struke, ta najbešćutnija i najprozirnija od svih birokratskih laži. Nema smrti koja njihove principe može ugroziti, nema suze koja hladne bedeme može probiti

Na udaru javnosti višegodišnji ravnatelj našao se nakon što se smrt, taj neugodni okidač za sve što ravnatelju uglavnom ne paše, upaljeni reflektor na detalje distingviranog njegovog djelovanja i zalaganja za rad po pravilima struke, ušuljala pod skute ustanove kojom ravna.

Ravnatelj, stamenit svat i privrženi trudbenik, uporan čovjek čiji životopis, osim predmetnog ravnateljstva, resi impresivan staž u gradskoj politici, kao i kratkotrajni izlet u nacionalnu, u medijima svih ovih godina ne gostuje onoliko koliko bi se od tako realiziranog profesionalca moglo očekivati – tek nešto pohvala lokalnih portala i poneka sumnja na počinjenje kaznenog djela.

I zbilja, iako je jedno vrijeme proveo na prestižnoj dužnosti u visokoj politici, o njegovom samozatajnom radu iz tog perioda ne može se doznati gotovo ništa, ne znamo čime je doprinio i kojim je političkim inicijativama zadužio zajednicu, ili se, ima u našoj politici i toga, zajednica zaduživala kako bi njega svakog mjeseca namirivala.

Prekomjerne obveze i ambicije

Našem ravnatelju prijetila bi dosadna, ali komforna i ugodna sudba – sudba lokalnog zaborava, e da nije došlo do te nesretne pojave, do pojave smrti. Kad je već život prilična laž, smrt je odveć ozbiljna pojava, a da bi se laž samo tako nastavila. Kad dođe do smrti, na nekoliko minuta upale se reflektori, otvara se zaboravljeno, preispituje uvriježeno i raskopava već zakopano.

Da štićenici doma za starije u Splitu nisu lani u velikom broju umrli od proboja koronavirusa, proboja koji nije morao biti tako odrješit ni ubojit, nitko se našeg ravnatelja nikada više ne bi sjetio, nitko se ne bi pitao što je taj tamo radio, je li bio najbolji mogući kadar, je li, zbog prekomjernih obveza i ambicija u politici, možda zanemario osnovnu djelatnost, skrb o štićenicima doma.

Pa, moram i ja negdje radit’

“Sve je bilo po pravilima struke”, pun saučešća i empatije izjavit će Ivan Škaričić, ravnatelj Doma za starije u Splitu, šef HDZ-a u gradu Omišu, nakon što mu je, po pravilima struke, od koronavirusa preminulo osamnaest štićenika doma, da odbaci primjedbe kako do svih tih smrti, možda, nije moralo doći.

Bit će to prva rečenica koja će obilježiti profesionalno djelovanje Ivana Škaričića, jednom kada dođe vrijeme za podvlačenje finalnih računa, kada ga, po pravilima struke, posjeti ona koja gasi sve laži života. Kada ga, ukratko, posjeti smrt, osim izjave o urednoj smrti po pravilima struke, Ivana Škaričića pamtit ćemo po još jednoj, čuveno osjećajnoj rečenici.

“Pa, moram i ja negdje radit, dosta sam bio bez posla”, izjavio je ravnatelj Škaričić, kada su ga pitali kako je, kao arheolog i povjesničar, postao ravnatelj doma za starije. Čime je, nehajno, kazao sve što je kazati mogao o svom odnosu prema štićenicima toga doma.

Kratko zgražanje i nikad više

Nekoliko dana zgražat ćemo se što je omiški HDZ-ovac, impertinentni lokalni dužnosnik, šef gradskog ogranka stranke, do posla u domu došao mimo natječaja; čudit ćemo se informaciji da je svojedobno sjedio u Saboru, jer o njegovom boravku u glavnom gradu nije ostalo zabilježeno ništa, osim biografske crtice s interneta; ponovno ćemo mu čitati kaznenu prijavu i s ogorčenjem ponavljati: nikad više, jebeš ovakva pravila struke.

Nikad više, sve do idućih izbora i iduće priče, o idućem ravnatelju i idućoj posjeti one koju nitko ne želi ugostiti.

***

Na udaru javnosti višegodišnji ravnatelj našao se nakon što se smrt, taj neugodni okidač za sve što ravnatelju uglavnom ne paše, upaljeni reflektor na detalje distingviranog njegovog djelovanja i zalaganja za rad pravilima struke, ušuljala pod skute ustanove kojom ravna.

Komforna sudba lokalnog zaborava

Ravnatelj, stamenit svat i privrženi trudbenik, uporan čovjek čiji životopis, osim predmetnog ravnateljstva, resi impresivan staž u gradskoj politici, kao i kratkotrajni izlet u nacionalnu, u medijima svih ovih godina ne gostuje onoliko koliko bi se od tako realiziranog profesionalca moglo očekivati – tek poneka sumnja na djelo pogodovanja.

I zbilja, iako je jedno vrijeme proveo na prestižnoj dužnosti u visokoj politici, o njegovom samozatajnom radu iz tog perioda ne može se doznati gotovo ništa, ne znamo čime je doprinio i kojim je političkim inicijativama zadužio zajednicu, ili se, ima u našoj politici i toga, zajednica zaduživala kako bi njega svakog mjeseca namirivala.

Našem ravnatelju prijetila bi dosadna, ali komforna i ugodna sudba – sudba lokalnog zaborava, e da nije došlo do te nesretne pojave, do pojave smrti. Kad je već život prilična laž, smrt je odveć ozbiljna pojava, a da bi se laž samo tako nastavila. Kad dođe do smrti, na nekoliko minuta upale se reflektori, otvara se zaboravljeno, preispituje uvriježeno i raskopava već zakopano.

Propust s robnim zalihama

Da ljudi nisu poginuli u potresu na Baniji, da tisućama njih nije idućih nekoliko dana prijetilo smrzavanje, da im država nije propustila odmah poslala šatore, kontejnere i konzerve, nitko se našeg ravnatelja više ne bi sjetio, nitko ne bi pitao što je taj tamo radio, je li bio najbolji mogući kadar, je li, zbog prekomjernih obveza i ambicija u politici, možda zanemario osnovnu djelatnost, brigu o robnim zalihama Republike Hrvatske.

“Sve je po pravilima struke”, puni saučešća i empatije izjavit će Ravnateljstvo robnih zaliha na čelu s ravnateljom Damirom Juzbašićem, tada šefom HDZ-a u gradu Županji, nakon što se ispostavi kako po istim tim pravilima, unesrećenima nisu poslali gotovo ništa, odbacujući primjedbe kako do svih tih poniženja i neugodnosti za ljude bez domova, možda, nije moralo doći.

Nekoliko dana zgražat ćemo se što je županjski HDZ-ovac, impertinentni lokalni dužnosnik, šef gradskog ogranka stranke, mimo drugih kandidata postao ravnatelj robnih zaliha Republike Hrvatske; čudit ćemo se informaciji da je bio pomoćnik ministra gospodarstva, jer o njegovom boravku u glavnom gradu nije ostalo zabilježeno ništa, osim biografske crtice s interneta; ponovno ćemo mu čitati sumnjive nabave i s ogorčenjem ponavljati: nikad više, jebeš ovakva pravila struke.

Nikad više, do iduće priče

Nikad više, sve do idućih izbora i iduće priče, o idućem ravnatelju i idućoj posjeti one koju nitko ne želi ugostiti.

***

Na udaru javnosti višegodišnji ravnatelj našao se nakon što se smrt, taj neugodni okidač za sve što ravnateljima uglavnom ne paše, upaljeni reflektor na detalje distingviranog njegovog rada i zalaganja za rad po pravilima struke, ušuljala pod skute ustanove kojom ravna.

Ravnatelj, stamenit svat i privrženi trudbenik, uporan čovjek čiji životopis, osim predmetnog ravnateljstva, resi impresivan staž u gradskoj politici, kao i kratkotrajni izlet u nacionalnu, u medijima svih ovih godina ne gostuje onoliko koliko bi se od tako ispunjenog profesionalca moglo očekivati – tek nešto pohvala lokalnih portala i poneka sumnja na počinjenje kaznenog djela.

‘Sve je bilo po pravilima struke’

Znate već sve, život je laž, smrt prekida život, pa time i laž, makar na nekoliko minuta. Upale se reflektori, otvara se zatvoreno i preispituje uvriježeno. Da mala Nikoll nije preminula od mahnitih udara svojih roditelja, da se nije otkrilo kako ju je Centar za socijalnu skrb izručio ljudima od kojih se jednom već spasila, nitko se našeg ravnatelja nikada više ne bi sjetio, nitko se ne bi pitao što je taj tamo radio, je li, zbog prekomjernih obveza i ambicija u politici, možda zanemario osnovnu djelatnost, skrb o štićenicima Centra.

“Sve je bilo po pravilima struke”, pun saučešća i empatije izjavit će Branko Medunić, ravnatelj Centra za socijalnu skrb Nove Gradiške, nekadašnji šef gradskog HDZ-a i predsjednik Gradskog Vijeća, da odbaci primjedbu kako do ove smrti, od svih smrti, nije moralo doći, i da svi skupa na kolac zabijemo pravila struke koja dopuste da do ovakve smrti, od svih smrti, dođe.

Bit će to prva rečenica koja će obilježiti profesionalno djelovanje Branka Medunića, jednom kada dođe vrijeme za podvlačenje finalnih računa, kada ga, po pravilima struke, posjeti ona koja gasi sve laži života. Kada ga, ukratko, posjeti smrt, osim izjave o urednoj smrti po pravilima struke, Branka Medunića pamtit ćemo po još jednoj, čuvenoj suosjećajnoj rečenici.

Postupanja po pravilima kod Gabrijela

“Možda si je djevojčica to sama uradila”, izjavio je ravnatelj Medunić, kada ga pitaju kako je moglo doći do premlaćivanja, do kojeg nije smjelo doći. Čime je, nehajno, kazao sve što je kazati mogao o svom odnosu prema štićenicima toga Centra.

Nekoliko dana zgražat ćemo se što je novogradiški HDZ-ovac, impertinentni lokalni dužnosnik, nekadašnji šef gradskog ogranka stranke, mimo drugih kandidata postao ravnatelj Centra; čudit ćemo se informaciji da je bio pomoćnik ministrice, jer o njegovom boravku u glavnom gradu nije ostalo zabilježeno ništa, osim biografske crtice s interneta; ponovno ćemo mu čitati kaznenu prijavu i s ogorčenjem ponavljati: nikad više, mali anđele. Nikad više, naravno.

***

Po pravilima struke u Republici Hrvatskoj postupa se uvijek, a posebno onda, kada postoje sumnje, da se po pravilima struke baš i ne postupa. Po pravilima struke, utvrdit će stručne komisije, posebne inspekcije i nadležna tijela, postupala je hitna pomoć u Zaprešiću, kada su po unesrećenog i uskoro pokojnog 22-godišnjaka poslali kola bez liječnika.

Po pravilima struke, jednako tako, postupali su doktori i medicinska sestra u Metkoviću, njih četvero, kad su propustili primijetiti bujajuću sepsu malog Gabrijela Bebića, od koje je Gabrijel kasnije umro, a oni zaradili optužnicu tužiteljstva.

Da ne ponavljamo priču o ravnateljima, pošto se zbilja doima da iz domene faktičkog izvještaja stupamo u domenu osebujne fikcije, dovoljno je kazati ovo: ravnatelj Zavoda za hitnu medicinu Dubrovačko-neretvanske županije, pod kojim se nalazi i hitna u Metković, ona hitna u koju su roditelji vodili teško bolesnog Gabrijela, koja ih je po svim pravilima struke sprašila doma, donator je HDZ-a i čest član lokalnih stranačkih tijela.

Rektor Boras također sve po pravilima

Možda je Gabrijel umro, možda je umrla i Nikoll, možda su umrli i splitski penzioneri, no njihova smrt sa strukom onih pod čijim su nadležnostima umrli, veze nema – jer sve je bilo po pravilima, točno kako treba da bude, a ako nešto baš moraju preispitati, nezgodni su reflektori smrti, pronaći će nižerangiranog činovnika da, po drevnom običaju, hitno promijeni župu…

Sve je, naravno, bilo po pravilima struke, kad je otkriveno da najveći proizvođač ekološke hrane godinama, mimo svih inspekcija, vara svoje kupce, pa ga eno i dalje, uzima milijunske poticaje, po svim pravilima agrarne struke. Po pravilima struke susjed bivšeg ministra zdravstva, člana HDZ-a, prestao se baviti najmom brodova i počeo dobivati milijunske poslove s državnim bolnicama.

Doktorica Markotić, članica HDZ-a, vodila se, jasno, pravilima epidemiološke struke, kada je vodila molitvu na prepunom Kaptolu, kao što je, po istim pravilima, kaznu dobila udruga poslodavaca, jer je vodila prosvjed na prepunom Trgu. Rektor Boras postupio je, ima li tko da više sumnja u to, po pravilima akademske struke, kada je studentice s prijavama protiv profesora za uznemiravanje, bijesno difamirao i optužio za laganje.

Možda nešto ne valja s pravilima

Po pravilima struke obnavljane su sve kuće na Baniji, dok se nije ustanovilo da su mnoge ustvari obnavljane mimo tih pravila, što je onda također proglašeno po pravilima struke, pa više nisi siguran jesu na snazi još uvijek zakoni fizike i zdravog razuma, ili smo se otisnuli u nadrealne sfere, i tko tu koga farba, ili su ofarbane samo kuće na Baniji, ili su kuće na Baniji samo ofarbane.

Po istim tim pravilima – pravilima struke – iz godine u godine, općine u općinu, prekrojavaju se urbanistički planovi, prilagođavaju se natječaji, dogovaraju poslovi, zapošljavaju kleptomani i ekskulpiraju vinovnici. Je li ikome ikad palo napamet, da možda, nemam pojma, luda ideja – nešto ne valja s pravilima po kojima se sve to odvija?

Pravila struke, ta bestidna obrana stranačkih kaputaša, jeziva utjeha domaćeg uhljebarija, prva linija obrane strukovnih komora i sramotno sredstvo za bijeg ulovljenih raubera; pravila struke, ta najbešćutnija i najprozirnija od svih birokratskih laži, jer ako lažeš, laži barem uvjerljivo i stvaralački, laži dostojanstveno i ambiciozno, bez općih mjesta i jeftinih fraza, laži s minimalnim poštovanjem prema onome, koga lažeš, kad već lažeš. Laži, ukratko, iz sućuti, a ne iz prijezira, ako već moraš lagati.

Tri ravnatelja, tri partijska šefa

Stranačka pripadnost ne uzrokuje virus, batine ni potrese; slijepa lojalnost jednopartijskom sustavu neće, sama po sebi, proširiti koronu, razdrmati zabate ni udijeliti šamare. Ali im može odškrinuti vrata, pridržati ljestve, okrenuti glavu i dati poticaj. Može previdjeti masnicu, zametnuti šator i zaboraviti testiranje, plaštom strukovnih pravila može prekriti nedužne živote. Može od onih, zbilja stručnih i marljivih, empatičnih i poštenih, praviti budale, jer ako su ovo pravila struke, čije je to onda struka i koji je moron smišljao pravila?

Tri ravnatelja javnih ustanova, tri partijska šefa gradskog ogranaka, tri lokalna aparatčika s kratkim nacionalnim karijerama, tri apostola do posljednjeg daha odana pravilima struke, posebno ako su van struke zaposleni, odani pravilima čak i usred velike nedaće, jer nema smrti koja njihove principe može ugroziti, nema suze koja hladne bedeme može probiti i ne postoji tragedija kojom se farsa može poništiti.

Ako je život laž, a znamo da jest, može li je smrt, makar na nekoliko minuta, prekinuti? Pustimo na miru sve ono, odavno već pokoreno, pustimo gradska vijeća, županijske odbore, prehrambene inspekcije, lokalna ravnateljstva, europske poslove, općinske urede, poljoprivredne poticaje, ostavite si sve to što imate, no ako ikako može, da se – po pravilima struke – nešto manje umire. Ako je već upropašten život, imamo li barem pravo izbjeći smrt?

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu