Nakon stotinu dana rata, Rusija pod okupacijom drži petinu ukrajinskog teritorija. Ako se uzme u obzir da je prije početka invazije Rusija pod svom kontrolom već imala Krim te dijelove oblasti Lugansk i Doneck, rezultat je krajnje porazan. Za osvajanje samo desetine dodatnog teritorija svog zapadnog susjeda, Ruska Federacija platila je političku, vojnu i financijsku cijenu kakvu nitko nije mogao ni zamisliti.
U samo sto dana borbenih djelovanja izgubili su više od 800 tenkova, 1400 oklopnih transportera i borbenih pješadijskih vozila, desetak jurišnih helikoptera i borbenih aviona, zapovjedni brod Crnomorske flote – raketnu krstaricu Moskva, i to za teritorij nešto veći od površine Hrvatske.
Prisjetio sam se slučajnog susreta iz 2015. godine. Nakon aneksije Krima turisti iz Rusije žalili su se kako im je sada gotovo dvostruko skuplje skijati na Kopaoniku u Srbiji. “Ali sad imate više teritorija”, cinično sam komentirao, a sredovječni inženjer iz Moskve mi je bez zadrške odgovorio: “Mi ne trebamo još teritorija. Već ga imamo i previše. Ne znamo što da radimo s postojećim.”
Putin htio manje, a dobio više NATO-a
Uvećanje teritorija od početka intervencije 24. veljače 2022. do danas na razini je statističke pogreške. U odnosu na površinu koja se nalazi unutar međunarodno priznatih granica Ruske Federacije, Putin sada kontrolira 0,35 posto više teritorija. Samo u ljudskom “materijalu” to je Rusiju koštalo najmanje 15.000 mladih života.
Dakle, koliko god propagandisti iz Moskve i njihovi malobrojni trabanti izvan Rusije, pokušavaju objasniti strateško značenje dosadašnjih postignuća uspješnog provođenja “specijalne vojne operacije”, realnost je potpuno drugačija.
Putin je htio manje, a dobio je više NATO-a. Švedska i Finska kvantitativno i kvalitativno su podigli snagu zapadnog vojnog saveza. Dodatnih 1300 kilometara granice s najmoćnijim vojnim savezom novi je izazov za stratege Ruske Federacije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Spremnost bila ispod razine
Dok Putin nije pokrenuo “specijalnu vojnu operaciju” većina Europe, osim nordijskih država koje su bile izuzetak, shvaćala je vojsku kao manje više sporednu snagu države. Uoči početka rata u Ukrajini, Rusija je imala dva puta više teškog topništva i četiri puta brojniji arsenal višecijevnih bacača raketa od svih zemalja Europske unije.
Nizozemska je naprimjer iz svog naoružanja izbacila tenkove i jurišne helikoptere. Dok je ruska vojska imala preko 800 suvremenih samohodnih haubica iz serije 2S19 Msta od 152 milimetra, Njemačka je raspolagala sa 110 komada moćnih Panzerhaubitze PzH2000 s kalibrom od 155 milimetara, ali je od toga samo 40 operativnog oružja bilo spremno za upotrebu.
Najveće dostignuće sadašnje predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, dok je bila njemačka ministrica obrane, bilo je uvođenje dječjih vrtića u vojarne. Zajednički europski lovac Typhoon, poznatiji kao Eurofighter, u prosjeku je mogao u tri dana izvesti dvije misije. Operativna spremnost bila je daleko ispod prihvatljive razine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
EU i NATO ojačali zbog rata
Probuđeni iz dva desetljeća duge mirnodopske, posthladnoratovske pospanosti, većina značajnijih zrakoplovstava Europe uvodi najsuvremenije višenamjenske borbene zrakoplove pete generacije F-35 Lighting II, američkog proizvođača Lockheed Martin. Rusko zrakoplovstvo i protuzračna obrana, brojčano, a i tehnološki, ni približno nije u mogućnosti parirati ovom tehnološkom izazovu. Europa se ubrzano naoružava.
Rusija je upotrebom “meke” moći sustavno radila na slabljenju jedinstva Europske unije, zajedničke obrambene politike unutar NATO saveza, a posebno na odvajanju Sjedinjenih Američkih Država od Europe.
Posljedica suludog napada na Ukrajinu je da Europska unija prvi put financira vojne troškove treće zemlje i drastično povećava obrambene napore. Članice NATO-a podigle su, a neke i premašile, tražena izdvajanja za obranu – dva posto od nacionalnog BDP-a. I na kraju, sigurnosne veze Europe i Amerike nikad nisu bile jače od prestanka Hladnog rata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rusija je tigar od papira
Svima je jasno da bez izravne pomoći Sjedinjenih Američkih Država, ukrajinska obrana ne bi bila ni približno učinkovita kao što je sad. Na drugoj pak strani, do kraja su razotkrivene unutarnje slabosti organizacije, vođenja i naoružanja ruske vojske. Vojna industrija Ruske Federacije u stvari je hibridna varijanta bivšeg vojnoindustrijskog kompleksa SSSR-a, i gotovo je potpuno ovisna o suvremenim zapadnim tehnologijama.
Car je gol. Po pitanju sposobnosti vođenja konvencionalnog rata, Rusija je tigar od papira, a većina novog oružja samo “nabudženi” derivat razvojnih projekta bivšeg Sovjetskog saveza.
Lugansk je bio jako industrijsko srediste. Između ostalog, tamošnja strojarska industrija proizvodila je tijela za ruske interkontinentalne balističke projektile. Prema dostupnim informacijama, Rusija Federacija je većinu strojeva prebacila u Rusiju, dok je ostatak industrije jednostavno kolabirao. Kao i u ostalim okupiranim prostorima, Rusija opljačka ono što je vrijedno dok se lokalno stanovništvo mora zadovoljiti činjenicom da živi pod zaštitom majke Rusije. Niti jedan od okupiranih teritorija nije samoodrživ bez obilne vojne i financijske pomoći Rusije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pomoć zapadne Europe je ukras
Ipak, pitanje koje svi postavljaju je kad će prestati rat? Rusija definitivno nije u stanju staviti cijelu Ukrajinu pod svoju kontrolu . Dakako, Moskva će pokušati svoje reducirane ciljeve proglasiti kao vojnu pobjedu i sklopiti primirje na dostignutim linijama razdvajanja. Takav pristup za Ukrajinu je neprihvatljiv, jer bi to značilo trajnu okupaciju dvadeset posto njezinog teritorija.
Sasvim je izgledno da se rat nastavlja. Ukrajinska strana uspjela je dobiti manji dio potrebne vojne pomoći. Svega 120 zapadnih haubica, koje su do sada isporučene, predstavlja kap u moru potrebnog teškog artiljerijskog oružja. To je dovoljno da se značajno uspori, ali ne i zaustavi rusko napredovanje na dijelu fronta gdje su koncentrirane napadačke snage.
Najavljena pomoć SAD-a i Velike Britanije, u obliku isporuke moćnih višecijevnih raketnih bacača HIMARS te starije varijante M270, znatno će podići sposobnost ukrajinske vojske da neutralizira rusku artiljeriju. Međutim, to je daleko od sposobnosti da izvrše opširnije oslobodilačke operacije. Za razliku od SAD-a i Velike Britanije, pomoć koju šalju najveće zemlje zapadne Europe, izgleda više kao ukras za obrambene napore Ukrajine nego stvarna posvećenost za pružanje pomoći zemlji u kojoj se brane vrijednosti europske civilizacije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska politika kao iščupano deblo
Francuska je, nakon nekoliko mjeseci, dostavila osam od dvanaest obećanih samohodnih haubica CEZAR. Italija se rješava hladnoratovskih haubica FH-70, a Njemačka, ni nakon tri mjeseca rata nije u stanju isporučiti obećanih sedam samohodnih haubica PzH2000. Njemački kancelar Olaf Scholz obećao je isporuku suvremenih protuzrakoplovnih sustava srednjeg dometa IRIS-T, ali tek za nekoliko mjeseci.
Kao da se vlade ovih zapadnoeuropskih država ne žele previše zamjeriti Rusima. To me podsjeća na vrijeme kad je Europa građanima Sarajeva dostavljala konzerve humanitarne pomoći, dok su ih s okolnih brda neometano tukli svim raspoloživim sredstvima. Takav pristup se promijenio tek kad su Sjedinjene Američke Države preuzele vodstvo. Slično se događa i sad. Amerika vodi, Europa prati, samo što Ukrajina, uz konzerve, prima i stvarnu vojnu pomoć.
Kako se prema novim sigurnosnim izazovima i aktualnim previranjima odnosi vanjska i obrambena politika Republike Hrvatske? Rastrgana osobnom netrpeljivošću vodećih političara, ograničena skučenim sposobnostima državnog aparata i vođena idejama koje su davno osudili i odbacili naši glavni saveznici, Hrvatska vanjska politika izgleda kao deblo, istrgnuto iz zemlje, kojeg nosi nabujala rijeka događanja. Kad bujica prođe, deblo bez kormilara, nasukat će se na neku muljevitu obalu. Gdje? Vjerojatno negdje u kutu beznačajnosti u odnosu na glavne europske tokove.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rezime nakon 100 dana rata: Za osvajanje samo desetine dodatnog teritorija Rusija je platila nezamislivu cijenu
Car je gol. Po pitanju sposobnosti vođenja konvencionalnog rata, Rusija je tigar od papira
Uvećanje teritorija od početka intervencije 24. veljače 2022. do danas na razini je statističke pogreške. U odnosu na površinu koja se nalazi unutar međunarodno priznatih granica Ruske Federacije, Putin sada kontrolira 0,35 posto više teritorija. Samo u ljudskom 'materijalu' to je Rusiju koštalo najmanje 15.000 mladih života
Nakon stotinu dana rata, Rusija pod okupacijom drži petinu ukrajinskog teritorija. Ako se uzme u obzir da je prije početka invazije Rusija pod svom kontrolom već imala Krim te dijelove oblasti Lugansk i Doneck, rezultat je krajnje porazan. Za osvajanje samo desetine dodatnog teritorija svog zapadnog susjeda, Ruska Federacija platila je političku, vojnu i financijsku cijenu kakvu nitko nije mogao ni zamisliti.
U samo sto dana borbenih djelovanja izgubili su više od 800 tenkova, 1400 oklopnih transportera i borbenih pješadijskih vozila, desetak jurišnih helikoptera i borbenih aviona, zapovjedni brod Crnomorske flote – raketnu krstaricu Moskva, i to za teritorij nešto veći od površine Hrvatske.
Prisjetio sam se slučajnog susreta iz 2015. godine. Nakon aneksije Krima turisti iz Rusije žalili su se kako im je sada gotovo dvostruko skuplje skijati na Kopaoniku u Srbiji. “Ali sad imate više teritorija”, cinično sam komentirao, a sredovječni inženjer iz Moskve mi je bez zadrške odgovorio: “Mi ne trebamo još teritorija. Već ga imamo i previše. Ne znamo što da radimo s postojećim.”
Putin htio manje, a dobio više NATO-a
Uvećanje teritorija od početka intervencije 24. veljače 2022. do danas na razini je statističke pogreške. U odnosu na površinu koja se nalazi unutar međunarodno priznatih granica Ruske Federacije, Putin sada kontrolira 0,35 posto više teritorija. Samo u ljudskom “materijalu” to je Rusiju koštalo najmanje 15.000 mladih života.
Dakle, koliko god propagandisti iz Moskve i njihovi malobrojni trabanti izvan Rusije, pokušavaju objasniti strateško značenje dosadašnjih postignuća uspješnog provođenja “specijalne vojne operacije”, realnost je potpuno drugačija.
Putin je htio manje, a dobio je više NATO-a. Švedska i Finska kvantitativno i kvalitativno su podigli snagu zapadnog vojnog saveza. Dodatnih 1300 kilometara granice s najmoćnijim vojnim savezom novi je izazov za stratege Ruske Federacije.
Spremnost bila ispod razine
Dok Putin nije pokrenuo “specijalnu vojnu operaciju” većina Europe, osim nordijskih država koje su bile izuzetak, shvaćala je vojsku kao manje više sporednu snagu države. Uoči početka rata u Ukrajini, Rusija je imala dva puta više teškog topništva i četiri puta brojniji arsenal višecijevnih bacača raketa od svih zemalja Europske unije.
Nizozemska je naprimjer iz svog naoružanja izbacila tenkove i jurišne helikoptere. Dok je ruska vojska imala preko 800 suvremenih samohodnih haubica iz serije 2S19 Msta od 152 milimetra, Njemačka je raspolagala sa 110 komada moćnih Panzerhaubitze PzH2000 s kalibrom od 155 milimetara, ali je od toga samo 40 operativnog oružja bilo spremno za upotrebu.
Najveće dostignuće sadašnje predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, dok je bila njemačka ministrica obrane, bilo je uvođenje dječjih vrtića u vojarne. Zajednički europski lovac Typhoon, poznatiji kao Eurofighter, u prosjeku je mogao u tri dana izvesti dvije misije. Operativna spremnost bila je daleko ispod prihvatljive razine.
EU i NATO ojačali zbog rata
Probuđeni iz dva desetljeća duge mirnodopske, posthladnoratovske pospanosti, većina značajnijih zrakoplovstava Europe uvodi najsuvremenije višenamjenske borbene zrakoplove pete generacije F-35 Lighting II, američkog proizvođača Lockheed Martin. Rusko zrakoplovstvo i protuzračna obrana, brojčano, a i tehnološki, ni približno nije u mogućnosti parirati ovom tehnološkom izazovu. Europa se ubrzano naoružava.
Rusija je upotrebom “meke” moći sustavno radila na slabljenju jedinstva Europske unije, zajedničke obrambene politike unutar NATO saveza, a posebno na odvajanju Sjedinjenih Američkih Država od Europe.
Posljedica suludog napada na Ukrajinu je da Europska unija prvi put financira vojne troškove treće zemlje i drastično povećava obrambene napore. Članice NATO-a podigle su, a neke i premašile, tražena izdvajanja za obranu – dva posto od nacionalnog BDP-a. I na kraju, sigurnosne veze Europe i Amerike nikad nisu bile jače od prestanka Hladnog rata.
Rusija je tigar od papira
Svima je jasno da bez izravne pomoći Sjedinjenih Američkih Država, ukrajinska obrana ne bi bila ni približno učinkovita kao što je sad. Na drugoj pak strani, do kraja su razotkrivene unutarnje slabosti organizacije, vođenja i naoružanja ruske vojske. Vojna industrija Ruske Federacije u stvari je hibridna varijanta bivšeg vojnoindustrijskog kompleksa SSSR-a, i gotovo je potpuno ovisna o suvremenim zapadnim tehnologijama.
Car je gol. Po pitanju sposobnosti vođenja konvencionalnog rata, Rusija je tigar od papira, a većina novog oružja samo “nabudženi” derivat razvojnih projekta bivšeg Sovjetskog saveza.
Lugansk je bio jako industrijsko srediste. Između ostalog, tamošnja strojarska industrija proizvodila je tijela za ruske interkontinentalne balističke projektile. Prema dostupnim informacijama, Rusija Federacija je većinu strojeva prebacila u Rusiju, dok je ostatak industrije jednostavno kolabirao. Kao i u ostalim okupiranim prostorima, Rusija opljačka ono što je vrijedno dok se lokalno stanovništvo mora zadovoljiti činjenicom da živi pod zaštitom majke Rusije. Niti jedan od okupiranih teritorija nije samoodrživ bez obilne vojne i financijske pomoći Rusije.
Pomoć zapadne Europe je ukras
Ipak, pitanje koje svi postavljaju je kad će prestati rat? Rusija definitivno nije u stanju staviti cijelu Ukrajinu pod svoju kontrolu . Dakako, Moskva će pokušati svoje reducirane ciljeve proglasiti kao vojnu pobjedu i sklopiti primirje na dostignutim linijama razdvajanja. Takav pristup za Ukrajinu je neprihvatljiv, jer bi to značilo trajnu okupaciju dvadeset posto njezinog teritorija.
Sasvim je izgledno da se rat nastavlja. Ukrajinska strana uspjela je dobiti manji dio potrebne vojne pomoći. Svega 120 zapadnih haubica, koje su do sada isporučene, predstavlja kap u moru potrebnog teškog artiljerijskog oružja. To je dovoljno da se značajno uspori, ali ne i zaustavi rusko napredovanje na dijelu fronta gdje su koncentrirane napadačke snage.
Najavljena pomoć SAD-a i Velike Britanije, u obliku isporuke moćnih višecijevnih raketnih bacača HIMARS te starije varijante M270, znatno će podići sposobnost ukrajinske vojske da neutralizira rusku artiljeriju. Međutim, to je daleko od sposobnosti da izvrše opširnije oslobodilačke operacije. Za razliku od SAD-a i Velike Britanije, pomoć koju šalju najveće zemlje zapadne Europe, izgleda više kao ukras za obrambene napore Ukrajine nego stvarna posvećenost za pružanje pomoći zemlji u kojoj se brane vrijednosti europske civilizacije.
Hrvatska politika kao iščupano deblo
Francuska je, nakon nekoliko mjeseci, dostavila osam od dvanaest obećanih samohodnih haubica CEZAR. Italija se rješava hladnoratovskih haubica FH-70, a Njemačka, ni nakon tri mjeseca rata nije u stanju isporučiti obećanih sedam samohodnih haubica PzH2000. Njemački kancelar Olaf Scholz obećao je isporuku suvremenih protuzrakoplovnih sustava srednjeg dometa IRIS-T, ali tek za nekoliko mjeseci.
Kao da se vlade ovih zapadnoeuropskih država ne žele previše zamjeriti Rusima. To me podsjeća na vrijeme kad je Europa građanima Sarajeva dostavljala konzerve humanitarne pomoći, dok su ih s okolnih brda neometano tukli svim raspoloživim sredstvima. Takav pristup se promijenio tek kad su Sjedinjene Američke Države preuzele vodstvo. Slično se događa i sad. Amerika vodi, Europa prati, samo što Ukrajina, uz konzerve, prima i stvarnu vojnu pomoć.
Kako se prema novim sigurnosnim izazovima i aktualnim previranjima odnosi vanjska i obrambena politika Republike Hrvatske? Rastrgana osobnom netrpeljivošću vodećih političara, ograničena skučenim sposobnostima državnog aparata i vođena idejama koje su davno osudili i odbacili naši glavni saveznici, Hrvatska vanjska politika izgleda kao deblo, istrgnuto iz zemlje, kojeg nosi nabujala rijeka događanja. Kad bujica prođe, deblo bez kormilara, nasukat će se na neku muljevitu obalu. Gdje? Vjerojatno negdje u kutu beznačajnosti u odnosu na glavne europske tokove.