Poludiš kad ovo čuješ puno prije nego zbog te strahovite milijarde koju su jedan od Ininih direktora i njegove mule preusmjerile u svoje džepove. Ili zbog toga što će onaj ”ugledni” karlovački HDZ-ovac, koga su uhvatili kako s gradilišta obilaznice krade armaturu, uz otkaz koji se više ipak ne da izbjeći – dobiti i otpremninu. Ili zbog sto drugih lopovština koje se roje pod okriljem države i vlasti u beskrajnom nizu.
Govorim o zadarskoj osnovnoj školi koja je roditeljima svojih đaka naredila da im hitno donesu bjanko zadužnice na 5000 kuna ovjerene kod javnog bilježnika da bi njihova djeca mogla pristupiti u školsku blagovaonicu. Ako tata ili mama ne polože u školi taj ovršni dokument, neka to dijete ne ulazi kroz vrata nego neka, dok drugi jedu, sjedi na hodniku. Jer jesti neće dobiti. Ravnateljica škole kaže da ima roditelja koji uporno ne plaćaju te obroke i da nema drugog načina da se naplate. Čak i u bogatoj hrvatskoj konkurenciji raznih gadosti, teško je zamisliti nešto ogavnije od toga da se bijeda slama na djeci.
Je li ravnateljica od nekoga tražila pomoć?
Razumije se da škola ne može snositi troškove neplaćenih marendi i ručkova ako ih tamo daju. Čak i ta jadna pašteta na kruhu i masna krafna nešto koštaju. No, je li se ta ravnateljica obratila za pomoć gradu Zadru? Županiji? Ministarstvu socijale i školskom ministru Fuchsu? Je li možda pokušala organizirati neku akciju da diskretno uskoče donatori iz svijeta biznisa i imućniji a socijalno osjetljivi građani? Je li pitala zadarsku Hvidru i lokalne braniteljske udruge koje bi možda odustale od jedne od svojih nebrojenih godišnjih manifestacija da se za taj novac nahrane siromašna djeca?
Ne kaže da jest. A kad u relativno bogatom Zadru ima toliko ljudi koji ne mogu platiti školski obrok svojoj djeci, onda zamisli koliko ih je samo u Slavoniji ili u Sisku i Petrinji.
U riziku od siromaštva nalazi se 23 posto građana
U stvari, ne treba ništa napamet zamišljati jer Ministarstvo (rada, mirovinskoga sustava, obitelji i) socijalne politike ima sve podatke. Objavili su ih prosincu prošle godine u sklopu Nacionalnog plana za borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Osim što su često gladna i slabo obučena, djeca iz siromašnih obitelji postaju i socijalno isključena jer se, recimo, srame otići na rođendan dječaku iz razreda zato što ne mogu donijeti poklon. Ne idu s prijateljima u kino ni u školu stranih jezika jer to treba platiti. A kad je izlet, majka će javiti da su bolesni pa, eto, ne mogu. To zna onaj tko je iskusio, a morali bi znati i svi drugi.
Naglašavajući kako je ”jedan od osnovnih prioriteta politike EU je suzbijanje siromaštva i socijalne isključenosti, s posebnim naglaskom na dječje siromaštvo”, Ministarstvo, dokumentira kako mi ovdje s tim stojimo. Dakle, prema brojkama iz 2020. godine, u riziku od siromaštva snalazi se 720.091 odraslih i djece, a to je 23,2 posto građana Hrvatske. Od tih preko sedamsto tisuća, 273.152 ili 6,9 posto stanovništva kuburi u teškom siromaštvu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Besplatni obroci postoje, ali nema ih dovoljno za sve
Teško je svariti koliko onda djece u našoj državi živi u jadu teške neimaštine ili krajnje bijede. Ako znamo da preko 268 tisuća djece do 18 godina ima pravo na dječji doplatak s obzirom na slabe prihode kućanstva, jasno je gdje smo.
Projekt borbe protiv siromaštva za sve zemlje EU startao je 2019. godine, tada je naša zemlja bila sedma od dna u Uniji, a najgora je bila Rumunjska sa 23,8 posto građana koji nemaju ni za elementarne životne potrebe. Već sljedeće godine, Hrvatska je, neslavno, skoro dostigla. Rumunjsku.
Krajem prošle godine, četiri profesorice s Pravnog fakulteta u Zagrebu provele su istraživanje u osnovnim školama u kome je 40 posto ravnatelja izjavilo kako je dijelu njihovih učenika školski obrok ”jedini normalan obrok u danu”. Istraživačicama je rečeno kako se povećava broj roditelja koji ne mogu platiti školsku prehranu za djecu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Profesorice su zato pokrenule akciju ”Pravo svakog djeteta na školski obrok” te zatražile od Vlade da se to omogući svoj djeci. Besplatni obrok već postoji, financira se iz europskog fonda, ali iznos je ograničen i ni izdaleka nema dovoljno novca za sve. Koliko znamo, profesoricama se na njihovu inicijativu do sada odgovaralo samo zbirkom birokratskih floskula.
Pa može nas sve skupa biti sram
Zato ne znamo hoće li odbojni primjer zadarske škole slijediti i drugi ravnatelji u Hrvatskoj, ali već bi ovaj prvijenac trebao biti hitno zaustavljen s višeg mjesta. Jer ”više mjesto” na Markovom trgu u Zagrebu ima novaca koliko god treba za stranačke uhljebe, za profućkane investicije i mutne projekte. Ima za pokrivanje korupcije i kriminala. Ima za vječne donacije Crkvi koja i bez toga ne zna kud će s parama, ali stalno plače da nema. Ima i za goleme plaće Nadzornog odbora u Ini, čiji članovi – kao Mujo iz vica – samo sjede na sastancima i nemaju blage veze što se u kompaniji radi.
Ali da siromašni đaci pojedu sendvič i popiju šalicu mlijeka barem u školi, e za to se nema. Kraj svih milijardi od turizma i kraj svog tog novca iz EU. Pa može nas sve skupa biti sram što to mirno gledamo dok deseci tisuća hrvatske djece gladuju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rijetko je što ogavno kao potez škole koja od roditelja traži bjanko zadužnice bez kojih djeci neće dati jesti
Što nam je o našoj tužnoj državi otkrio odbojni primjer zadarske škole
Ako tata ili mama ne polože u školi taj ovršni dokument, neka to dijete ne ulazi kroz vrata nego neka, dok drugi jedu, sjedi na hodniku. Jer jesti neće dobiti. Ravnateljica škole kaže da ima roditelja koji uporno ne plaćaju te obroke i da nema drugog načina da se naplate
Poludiš kad ovo čuješ puno prije nego zbog te strahovite milijarde koju su jedan od Ininih direktora i njegove mule preusmjerile u svoje džepove. Ili zbog toga što će onaj ”ugledni” karlovački HDZ-ovac, koga su uhvatili kako s gradilišta obilaznice krade armaturu, uz otkaz koji se više ipak ne da izbjeći – dobiti i otpremninu. Ili zbog sto drugih lopovština koje se roje pod okriljem države i vlasti u beskrajnom nizu.
Govorim o zadarskoj osnovnoj školi koja je roditeljima svojih đaka naredila da im hitno donesu bjanko zadužnice na 5000 kuna ovjerene kod javnog bilježnika da bi njihova djeca mogla pristupiti u školsku blagovaonicu. Ako tata ili mama ne polože u školi taj ovršni dokument, neka to dijete ne ulazi kroz vrata nego neka, dok drugi jedu, sjedi na hodniku. Jer jesti neće dobiti. Ravnateljica škole kaže da ima roditelja koji uporno ne plaćaju te obroke i da nema drugog načina da se naplate. Čak i u bogatoj hrvatskoj konkurenciji raznih gadosti, teško je zamisliti nešto ogavnije od toga da se bijeda slama na djeci.
Je li ravnateljica od nekoga tražila pomoć?
Razumije se da škola ne može snositi troškove neplaćenih marendi i ručkova ako ih tamo daju. Čak i ta jadna pašteta na kruhu i masna krafna nešto koštaju. No, je li se ta ravnateljica obratila za pomoć gradu Zadru? Županiji? Ministarstvu socijale i školskom ministru Fuchsu? Je li možda pokušala organizirati neku akciju da diskretno uskoče donatori iz svijeta biznisa i imućniji a socijalno osjetljivi građani? Je li pitala zadarsku Hvidru i lokalne braniteljske udruge koje bi možda odustale od jedne od svojih nebrojenih godišnjih manifestacija da se za taj novac nahrane siromašna djeca?
Ne kaže da jest. A kad u relativno bogatom Zadru ima toliko ljudi koji ne mogu platiti školski obrok svojoj djeci, onda zamisli koliko ih je samo u Slavoniji ili u Sisku i Petrinji.
U riziku od siromaštva nalazi se 23 posto građana
U stvari, ne treba ništa napamet zamišljati jer Ministarstvo (rada, mirovinskoga sustava, obitelji i) socijalne politike ima sve podatke. Objavili su ih prosincu prošle godine u sklopu Nacionalnog plana za borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Osim što su često gladna i slabo obučena, djeca iz siromašnih obitelji postaju i socijalno isključena jer se, recimo, srame otići na rođendan dječaku iz razreda zato što ne mogu donijeti poklon. Ne idu s prijateljima u kino ni u školu stranih jezika jer to treba platiti. A kad je izlet, majka će javiti da su bolesni pa, eto, ne mogu. To zna onaj tko je iskusio, a morali bi znati i svi drugi.
Naglašavajući kako je ”jedan od osnovnih prioriteta politike EU je suzbijanje siromaštva i socijalne isključenosti, s posebnim naglaskom na dječje siromaštvo”, Ministarstvo, dokumentira kako mi ovdje s tim stojimo. Dakle, prema brojkama iz 2020. godine, u riziku od siromaštva snalazi se 720.091 odraslih i djece, a to je 23,2 posto građana Hrvatske. Od tih preko sedamsto tisuća, 273.152 ili 6,9 posto stanovništva kuburi u teškom siromaštvu.
Besplatni obroci postoje, ali nema ih dovoljno za sve
Teško je svariti koliko onda djece u našoj državi živi u jadu teške neimaštine ili krajnje bijede. Ako znamo da preko 268 tisuća djece do 18 godina ima pravo na dječji doplatak s obzirom na slabe prihode kućanstva, jasno je gdje smo.
Projekt borbe protiv siromaštva za sve zemlje EU startao je 2019. godine, tada je naša zemlja bila sedma od dna u Uniji, a najgora je bila Rumunjska sa 23,8 posto građana koji nemaju ni za elementarne životne potrebe. Već sljedeće godine, Hrvatska je, neslavno, skoro dostigla. Rumunjsku.
Krajem prošle godine, četiri profesorice s Pravnog fakulteta u Zagrebu provele su istraživanje u osnovnim školama u kome je 40 posto ravnatelja izjavilo kako je dijelu njihovih učenika školski obrok ”jedini normalan obrok u danu”. Istraživačicama je rečeno kako se povećava broj roditelja koji ne mogu platiti školsku prehranu za djecu.
Profesorice su zato pokrenule akciju ”Pravo svakog djeteta na školski obrok” te zatražile od Vlade da se to omogući svoj djeci. Besplatni obrok već postoji, financira se iz europskog fonda, ali iznos je ograničen i ni izdaleka nema dovoljno novca za sve. Koliko znamo, profesoricama se na njihovu inicijativu do sada odgovaralo samo zbirkom birokratskih floskula.
Pa može nas sve skupa biti sram
Zato ne znamo hoće li odbojni primjer zadarske škole slijediti i drugi ravnatelji u Hrvatskoj, ali već bi ovaj prvijenac trebao biti hitno zaustavljen s višeg mjesta. Jer ”više mjesto” na Markovom trgu u Zagrebu ima novaca koliko god treba za stranačke uhljebe, za profućkane investicije i mutne projekte. Ima za pokrivanje korupcije i kriminala. Ima za vječne donacije Crkvi koja i bez toga ne zna kud će s parama, ali stalno plače da nema. Ima i za goleme plaće Nadzornog odbora u Ini, čiji članovi – kao Mujo iz vica – samo sjede na sastancima i nemaju blage veze što se u kompaniji radi.
Ali da siromašni đaci pojedu sendvič i popiju šalicu mlijeka barem u školi, e za to se nema. Kraj svih milijardi od turizma i kraj svog tog novca iz EU. Pa može nas sve skupa biti sram što to mirno gledamo dok deseci tisuća hrvatske djece gladuju.