Otkako je Rusija krajem veljače napala Ukrajinu, za europske političare Kijev je postao važno političko odredište: u znak potpore napadnutoj europskoj državi, u glavnom ukrajinskom gradu posljednjih su tjedana bili Janez Janša, Mateusz Morawiecki, Jaroslaw Kaczynski, Peter Fiala, Eduard Heger, Boris Johnson, Karl Nehammer, Roberta Metsola, Ursula von der Leyen, Josep Borrell.
Popis je podugačak, i nipošto finalan. Ali na njemu zasad nema hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, mada upravo on često i rado naglašava svoju dugogodišnju potporu Ukrajini: Plenković se Ukrajinom i njezinim europskim ambicijama bavio još kao zastupnik u Europskom parlamentu gdje je bio i na čelu delegacije za odnose s Ukrajinom. Novinarsko pitanje upućeno premijeru bilo je stoga očekivano i logično: planira li Plenković posjet Kijevu?
Čudesna objašnjenja
Praktički svaki boravak europskih političara u glavnom gradu Ukrajine u posljednje vrijeme imao je nekakav povod. Janša, Morawiecki i Fiala bili su tamo još dok su se oko Kijeva vodile borbe, pa je njihov posjet imao snažnu simboličnu notu. Dužnosnici EU institucija uputili su se nakon izvještaja o ratnim zločinima. Predsjednica Europske komisije stigla je s upitnikom za članstvo Ukrajine u EU. Britanski premijer s ponudom dodatne financijske i vojne pomoći. I tako dalje.
Zašto onda Plenković ne ide u Kijev? Premijerova je argumentacija doista čudesna: kaže da je u Ukrajini bio “prije bilo koga drugoga”, a da su oni koji sada idu u Kijev dosad imali “malo manje komunikacije s Ukrajinom”. Plenković je u Ukrajini zadnji puta bio početkom prosinca, dok su se ruske trupe gomilale na njezinim granicama, ali rata još nije bilo. Bilo bi stoga krajnje neobično da su europski političari već tada u ovako velikom broju hitali u Kijev.
Zakašnjeli dojmovi
Plenković tvrdi i da su mu dojmovi već tada, u prosincu, bili vrlo jasni: “Ono što sam tada stekao kao osjećaj da će se dogoditi, temeljem razgovora s ukrajinskim dužnosnicima, nažalost se obistinilo”, kazivao je novinarima ovog ponedjeljka, s odmakom od četiri mjeseca. Ti dojmovi, međutim, snažno odudaraju od očekivanja koja su početkom prosinca dijelili međunarodna zajednica i – Andrej Plenković.
“Čini mi se da poslane poruke idu za tim da dođe do deeskalacije napetosti i da se svi razgovori vode diplomatskim i mirnim putem”, komentirao je tada hrvatski premijer razgovor američkog i ruskog predsjednika, netom prije Plenkovićevog dolaska u Kijev. Deeskalacija se, kao što znamo, nije dogodila.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ukrajinskoj strani Plenković je tada nudio i hrvatski model mirne reintegracije okupiranih područja. Četiri mjeseca kasnije, dok Rusija preusmjerava svoje snage na istok Ukrajine, mirno rješenje za područja pod kontrolom proruskih separatista, po hrvatskom ili nekom drugom modelu, djeluje sve manje izgledno.
Besmisleni argumenti
No, kakva je doista atmosfera bila u Kijevu u prosincu, kada je u glavnom gradu Ukrajine “prije bilo koga drugoga” boravio hrvatski premijer, najbolje ilustriraju veliki gospodarski i turistički planovi: Plenković je čak najavljivao da će Hrvatska ove godine u Ukrajini otvoriti turistički ured kako bi se bolje promovirala među Ukrajincima. Takvo je, eto, bilo ozračje u prosincu.
Atmosfera je, dakle – u to nema sumnje – snažno odudarala od dojmova o kojima sada priča premijer, a još i više od trenutne situacije u Ukrajini, u kojoj oni koji su ranije imali “manje komunikacije” sada putuju u tu ratom zahvaćenu zemlju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kakvu bi svrhu imao Plenkovićev odlazak u Kijev, a da to isto ne bi mogao ostvariti iz Zagreba, nije, doduše, uopće jasno. Hrvatska Vlada dosad je u više navrata uputila žurnu pomoć, a premijer je neki dan najavio još sto milijuna eura za ukrajinske izbjeglice. Put u Kijev u ovom trenutku ništa bitno ne bi promijenio. Stoga je još manje jasno zašto premijer poseže za tako apsurdnim argumentima.
Rijetko što je tako uvrnuto kao Plenkovićevi odgovori na pitanje zašto ne ide u Kijev
Na pitanja o putu u Kijev, premijer uzvraća da je tamo bio prije svih
Kakvu bi svrhu imao Plenkovićev odlazak u Kijev, a da to isto ne bi mogao ostvariti iz Zagreba, nije doduše uopće jasno. Put u Kijev u ovom trenutku ništa bitno ne bi promijenio, stoga je još manje jasno zašto premijer poseže za tako apsurdnim argumentima
Otkako je Rusija krajem veljače napala Ukrajinu, za europske političare Kijev je postao važno političko odredište: u znak potpore napadnutoj europskoj državi, u glavnom ukrajinskom gradu posljednjih su tjedana bili Janez Janša, Mateusz Morawiecki, Jaroslaw Kaczynski, Peter Fiala, Eduard Heger, Boris Johnson, Karl Nehammer, Roberta Metsola, Ursula von der Leyen, Josep Borrell.
Popis je podugačak, i nipošto finalan. Ali na njemu zasad nema hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, mada upravo on često i rado naglašava svoju dugogodišnju potporu Ukrajini: Plenković se Ukrajinom i njezinim europskim ambicijama bavio još kao zastupnik u Europskom parlamentu gdje je bio i na čelu delegacije za odnose s Ukrajinom. Novinarsko pitanje upućeno premijeru bilo je stoga očekivano i logično: planira li Plenković posjet Kijevu?
Čudesna objašnjenja
Praktički svaki boravak europskih političara u glavnom gradu Ukrajine u posljednje vrijeme imao je nekakav povod. Janša, Morawiecki i Fiala bili su tamo još dok su se oko Kijeva vodile borbe, pa je njihov posjet imao snažnu simboličnu notu. Dužnosnici EU institucija uputili su se nakon izvještaja o ratnim zločinima. Predsjednica Europske komisije stigla je s upitnikom za članstvo Ukrajine u EU. Britanski premijer s ponudom dodatne financijske i vojne pomoći. I tako dalje.
Zašto onda Plenković ne ide u Kijev? Premijerova je argumentacija doista čudesna: kaže da je u Ukrajini bio “prije bilo koga drugoga”, a da su oni koji sada idu u Kijev dosad imali “malo manje komunikacije s Ukrajinom”. Plenković je u Ukrajini zadnji puta bio početkom prosinca, dok su se ruske trupe gomilale na njezinim granicama, ali rata još nije bilo. Bilo bi stoga krajnje neobično da su europski političari već tada u ovako velikom broju hitali u Kijev.
Zakašnjeli dojmovi
Plenković tvrdi i da su mu dojmovi već tada, u prosincu, bili vrlo jasni: “Ono što sam tada stekao kao osjećaj da će se dogoditi, temeljem razgovora s ukrajinskim dužnosnicima, nažalost se obistinilo”, kazivao je novinarima ovog ponedjeljka, s odmakom od četiri mjeseca. Ti dojmovi, međutim, snažno odudaraju od očekivanja koja su početkom prosinca dijelili međunarodna zajednica i – Andrej Plenković.
“Čini mi se da poslane poruke idu za tim da dođe do deeskalacije napetosti i da se svi razgovori vode diplomatskim i mirnim putem”, komentirao je tada hrvatski premijer razgovor američkog i ruskog predsjednika, netom prije Plenkovićevog dolaska u Kijev. Deeskalacija se, kao što znamo, nije dogodila.
Ukrajinskoj strani Plenković je tada nudio i hrvatski model mirne reintegracije okupiranih područja. Četiri mjeseca kasnije, dok Rusija preusmjerava svoje snage na istok Ukrajine, mirno rješenje za područja pod kontrolom proruskih separatista, po hrvatskom ili nekom drugom modelu, djeluje sve manje izgledno.
Besmisleni argumenti
No, kakva je doista atmosfera bila u Kijevu u prosincu, kada je u glavnom gradu Ukrajine “prije bilo koga drugoga” boravio hrvatski premijer, najbolje ilustriraju veliki gospodarski i turistički planovi: Plenković je čak najavljivao da će Hrvatska ove godine u Ukrajini otvoriti turistički ured kako bi se bolje promovirala među Ukrajincima. Takvo je, eto, bilo ozračje u prosincu.
Atmosfera je, dakle – u to nema sumnje – snažno odudarala od dojmova o kojima sada priča premijer, a još i više od trenutne situacije u Ukrajini, u kojoj oni koji su ranije imali “manje komunikacije” sada putuju u tu ratom zahvaćenu zemlju.
Kakvu bi svrhu imao Plenkovićev odlazak u Kijev, a da to isto ne bi mogao ostvariti iz Zagreba, nije, doduše, uopće jasno. Hrvatska Vlada dosad je u više navrata uputila žurnu pomoć, a premijer je neki dan najavio još sto milijuna eura za ukrajinske izbjeglice. Put u Kijev u ovom trenutku ništa bitno ne bi promijenio. Stoga je još manje jasno zašto premijer poseže za tako apsurdnim argumentima.