Vukovar je bio i ostao višenacionalan grad, s izrazitom ratnom traumom, bio je opsjednut i sravnjen sa zemljom, mnogi ljudi su brutalno likvidirani i doživjeli su traume izbjeglištva. I svatko kome je stalo do toga da se traume prevladaju i da život krene dalje razumije kako je nemoguće očekivati da dvije zajednice s dijametralno suprotnim iskustvima, sjećanjima i idejama funkcioniraju normalno tako što će svi pristati na isti narativ, ali niti tako da ih se etnički u školama razdvoji. Jer takav pristup nužno dovodi do daljnjeg nepovjerenja i kretanja u vlastitim balonima, koji dalje završavaju u konfliktima s onim drugima.
Za rješenje nema političke volje
U mom rodnom Mostaru čija trauma je jako slična vukovarskoj, još uvijek se nisu domislili ničeg drugog od monstruozne ideje o dvije škole pod jednim krovom, koja ne služi ničemu, doli tome da razdvaja mlade ljude. Problem u oba slučaja je isti, a odnosi se ne samo na potpuni nedostatak političke volje da se podijeljenost po nacionalnoj osnovi ukine, nego i na aktivno djelovanje da ona ostane.
Istina je da se može razumjeti zabrinutost i jednih i drugih, odnosno predstavnika hrvatske zajednice od toga da značajan broj ljudi nema nikakvu identifikaciju sa zemljom u kojoj su se rodili i u kojoj žive, kao i predstavnika srpske zajednice od asimilacije i gubitka identiteta. Zbog tih su strahova i obostrano minirali norveški projekt zajedničke škole.
Rješenje je odavno pronađeno
No, rješenje postoji, štoviše već je odavno formulirano i napisano, ali se uslijed nacionalističke histerije nikad nije primijenilo. Razlog histerije jeste ponajprije u tvrdoglavom odbijanju da se uopće čuje drugoga, a kamo li da ga se pokuša razumjeti, a potom i u tome što se bilo kakav zajednički rad povjesničara iz postjugoslavenskih država tretira kao antihrvatski.
Iz tog razloga su se mnogi hrvatski povjesničari i povukli iz svojevremenog zajedničkog projekta koji je završio s knjigom ‘Suočavanje s jugoslavenskim kontroverzama’ objavljenom u Sarajevu, a isto vrijedi i za izradu zajedničkih čitanki za nastavu suvremene povijesti u Jugoistočnoj Europi, koje su napisane, besplatno dostupne u pdf-u i u potpunosti ignorirane svuda, ali najviše u Hrvatskoj. Ono što je zajedničko svim ovim nastojanjima jeste inzistiranje na multiperspektivnosti, što i jeste jedan od osnovnih postulata historiografije kao znanosti, ali istovremeno i razlog zbog kojih je svaka državna politika to odbijala ili bi se povukla.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uzaludan rad na kraju odbačen
I to povlačenje nas konačno dovodi do rješenja koje već postoji, a bezrazložno je odbačeno. Naime, kada je nakon mirne reintegracije Podunavlja istekao petogodišnji moratorij na predavanje nastave iz suvremene povijesti koja se odnosi na Jugoslaviju, ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta odlučilo je kao prvi korak ka novom pristupu prošlosti izabrati autore koji će napisati tzv. dodatak udžbenicima iz novije povijesti, koji će kasnije postati poznat kao ‘separat’.
Štoviše, tu inicijativu pokrenulo je Strugarovo ministarstvo koalicijske Račanove Vlade, da bi se stvar dodatno razvila za vrijeme Sanaderova Vlade i ministra Dragana Primorca, kada je odlučeno da se dodatak koristi i u ostatku zemlje, a ne samo u Podunavlju. Kao što sam već napisao, politički motivirani pritisci su bili toliki da je ministarstvo odustalo, ne samo od uvođenja dodatka u nastavu, nego i od toga da ga uopće publicira, što je dodatno pojačano odustankom većih nakladnika da taj dodatak objave. Čitav rad je tako ispao uzaludan, nakon čega je Documenta odlučila barem objaviti ga, uz popratne tekstove koji su pratili polemiku.
Taj separat, naslovljen ‘Dodatak udžbenicima za najnoviju povijest’, autora Tvrtka Jakovine, Snježane Koren i Magdalene Najbar Agičić i dalje je dostupan OVDJE i jednako potisnut i zaboravljen kao skoro prije dvadeset godina. Kad bi kod vukovarskog gradonačelnika i premijera postojala stvarna volja da se jaz između vukovarskih učenika premosti, preuzeli bi već postojeće rješenje i konačno ga, barem eksperimentalno uveli.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Vukovaru ne samo da ne postoji politička volja da se podjela u školama ukine, nego se i aktivno djeluje da ona ostane
Rješenje za razdvojenu nastavu u Vukovaru postoji 20 godina. Da je političke volje, Penava i premijer bi ga odmah uveli
Rješenje postoji, štoviše već je odavno formulirano i napisano, ali se uslijed nacionalističke histerije nikad nije primijenilo. Separat, naslovljen ‘Dodatak udžbenicima za najnoviju povijest’, autora Tvrtka Jakovine, Snježane Koren i Magdalene Najbar Agičić i dalje je jednako potisnut i zaboravljen kao skoro prije dvadeset godina.
Nedavni intervju novog/starog gradonačelnika Vukovara, Ivana Penave Telegramu je bio prvi njegov javni istup u kojem su se ukazali tragovi toga da razumije kako je odvojeno obrazovanje učenika po nacionalnoj liniji problem. S tim da se već u rješenjima koja je predložio i svim ostalim odgovorima na tu temu vratio svojim nacionalističkim matricama koje upravo onemogućavaju normalan život u tom gradu i nadilaženje ratnih trauma.
Vukovar je bio i ostao višenacionalan grad, s izrazitom ratnom traumom, bio je opsjednut i sravnjen sa zemljom, mnogi ljudi su brutalno likvidirani i doživjeli su traume izbjeglištva. I svatko kome je stalo do toga da se traume prevladaju i da život krene dalje razumije kako je nemoguće očekivati da dvije zajednice s dijametralno suprotnim iskustvima, sjećanjima i idejama funkcioniraju normalno tako što će svi pristati na isti narativ, ali niti tako da ih se etnički u školama razdvoji. Jer takav pristup nužno dovodi do daljnjeg nepovjerenja i kretanja u vlastitim balonima, koji dalje završavaju u konfliktima s onim drugima.
Za rješenje nema političke volje
U mom rodnom Mostaru čija trauma je jako slična vukovarskoj, još uvijek se nisu domislili ničeg drugog od monstruozne ideje o dvije škole pod jednim krovom, koja ne služi ničemu, doli tome da razdvaja mlade ljude. Problem u oba slučaja je isti, a odnosi se ne samo na potpuni nedostatak političke volje da se podijeljenost po nacionalnoj osnovi ukine, nego i na aktivno djelovanje da ona ostane.
Istina je da se može razumjeti zabrinutost i jednih i drugih, odnosno predstavnika hrvatske zajednice od toga da značajan broj ljudi nema nikakvu identifikaciju sa zemljom u kojoj su se rodili i u kojoj žive, kao i predstavnika srpske zajednice od asimilacije i gubitka identiteta. Zbog tih su strahova i obostrano minirali norveški projekt zajedničke škole.
Rješenje je odavno pronađeno
No, rješenje postoji, štoviše već je odavno formulirano i napisano, ali se uslijed nacionalističke histerije nikad nije primijenilo. Razlog histerije jeste ponajprije u tvrdoglavom odbijanju da se uopće čuje drugoga, a kamo li da ga se pokuša razumjeti, a potom i u tome što se bilo kakav zajednički rad povjesničara iz postjugoslavenskih država tretira kao antihrvatski.
Iz tog razloga su se mnogi hrvatski povjesničari i povukli iz svojevremenog zajedničkog projekta koji je završio s knjigom ‘Suočavanje s jugoslavenskim kontroverzama’ objavljenom u Sarajevu, a isto vrijedi i za izradu zajedničkih čitanki za nastavu suvremene povijesti u Jugoistočnoj Europi, koje su napisane, besplatno dostupne u pdf-u i u potpunosti ignorirane svuda, ali najviše u Hrvatskoj. Ono što je zajedničko svim ovim nastojanjima jeste inzistiranje na multiperspektivnosti, što i jeste jedan od osnovnih postulata historiografije kao znanosti, ali istovremeno i razlog zbog kojih je svaka državna politika to odbijala ili bi se povukla.
Uzaludan rad na kraju odbačen
I to povlačenje nas konačno dovodi do rješenja koje već postoji, a bezrazložno je odbačeno. Naime, kada je nakon mirne reintegracije Podunavlja istekao petogodišnji moratorij na predavanje nastave iz suvremene povijesti koja se odnosi na Jugoslaviju, ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta odlučilo je kao prvi korak ka novom pristupu prošlosti izabrati autore koji će napisati tzv. dodatak udžbenicima iz novije povijesti, koji će kasnije postati poznat kao ‘separat’.
Štoviše, tu inicijativu pokrenulo je Strugarovo ministarstvo koalicijske Račanove Vlade, da bi se stvar dodatno razvila za vrijeme Sanaderova Vlade i ministra Dragana Primorca, kada je odlučeno da se dodatak koristi i u ostatku zemlje, a ne samo u Podunavlju. Kao što sam već napisao, politički motivirani pritisci su bili toliki da je ministarstvo odustalo, ne samo od uvođenja dodatka u nastavu, nego i od toga da ga uopće publicira, što je dodatno pojačano odustankom većih nakladnika da taj dodatak objave. Čitav rad je tako ispao uzaludan, nakon čega je Documenta odlučila barem objaviti ga, uz popratne tekstove koji su pratili polemiku.
Taj separat, naslovljen ‘Dodatak udžbenicima za najnoviju povijest’, autora Tvrtka Jakovine, Snježane Koren i Magdalene Najbar Agičić i dalje je dostupan OVDJE i jednako potisnut i zaboravljen kao skoro prije dvadeset godina. Kad bi kod vukovarskog gradonačelnika i premijera postojala stvarna volja da se jaz između vukovarskih učenika premosti, preuzeli bi već postojeće rješenje i konačno ga, barem eksperimentalno uveli.