Moj prijatelj i njegova supruga imaju vrlo problematično dijete, ali pred tim zatvaraju oči. Momčić je završio osmi razred. Sad treba nešto dalje. On ima ideju što bi. Želi jednu zagrebačku gimnaziju na dobrom glasu. Jaku. Ali opasno je kod kuće podsticati njegovu nerealnu sliku o sebi i neutemeljena očekivanja. Jer trebao je misliti prije na ovaj dan kad se izlazi iz osnovne škole i treba se negdje upisati.
Kod djece se odmah zarana mora razvijati svijest da se za sretnu budućnost treba pomučiti i da uspjeh proizlazi iz izvrsnosti. A kod tog dečka taj osnovni kompas nije proradio. Očito da nije budući da već u petom razredu nije bio kadar proći s pet nula nego je naslagao dvije vrlo dobre, iz zemljopisa i iz likovnog. Iz crtanja mu je rekla da mu konji na slici više sliče na koze i da mu podloge na akvarelima nisu uredne. A s geografijom se zakopao kad je na karti pokazao Rumunjsku umjesto Bugarske i kad nije znao koja je industrija najjača u Sloveniji.
Kako da ga izvuku na pravi put?
Poslije je i sedmi razred završio s dvije četvorke, iz čega se može zaključiti da nije izvukao nikakvu pouku iz svog debakla u petom. Pa čak ni osmi nije uspio finalizirati s čistom peticom nego opet s jednom četvrticom, fizika, eh, da, za fiziku moraš dobro potegnuti, a ne tri puta tjedno trčati na hokej.
Uglavnom, sad se ti roditelji snebivaju što da počnu sa sinom jedincem koga su pustili da ide u školu po svome i da iz nekoliko predmeta u četiri godine padne ispod petice? Što im sada preostaje? Kako da ga izvuku na pravi put? Kasno su počeli razmišljati.
Jer u tu gimnaziju na koju je on navalio, a ni u neku drugu od tih koje sebe nazivaju ”elitnima”, neće ga primiti.
Tamo ne uzimaju tako neuspješne đake koji im se još k tome usude doći na vrata s nesavršenim odličnim uspjehom, s pokojom četvorkom, pa, bože sačuvaj, čak i trojkom. Što je s pedagoške strane i opravdano, život ne oprašta slabost. Utoliko djeci i omladini pravila moraju biti jasna od početka. Tko ima visoke ciljeve, mora se pokazati na djelu i neka poslije ne kuka da mu se nije dala šansa. Šansu treba zaslužiti. Ako te pita Bugarsku, onda ne guraj prst na Rumunjsku. I zapamti da se kaže i Irak i Iran, jer su to dvije zasebne države.
Naravno da su Žalac i Kuščević imali petice. Inače ne bi uspjeli
Neka, dakle, učenici ne računaju da će uz školu landrati naokolo, igrati se, ići u kino, trenirati akaido, slagati čipove u garaži, pisati ljubavne pjesme i guditi na violini. Škola je da joj se posvetiš bez ostatka. Onda možeš biti pet nula, što se od tebe i traži. Ako na testu ne znaš napisati koje je godine bila bitka u Termopilskom klancu, to je jasan znak da nisi za bolju školu. To pedagozi prepoznaju jer su za to osposobljeni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pa evo, ministru školstva Radovanu Fuchsu sigurno se nije omaknulo nikad ništa osim petice, pa zato i jest ministar. A da ne govorimo, recimo, o Mariju Banožiću koji je doktor znanosti, zna se da to ne bi postao s četvorkom iz likovnog i da nije u stanju narisati običnog konja. Ili žute jaglace na ledini.
Naravski da je i Gabrijela Žalac bila superodlikašica. I Kuščević. I svi ovi ozbiljni profili koji kroje politiku po ministarstvima i po županijama. To su ljudi koji su uspjeli i koji mogu pokazati zašto, crno na bijelo, pitajte ih da vam pokažu svjedodžbe pa ćete znati kako svoju djecu treba usmjeravati.
Roditelji mrtvi hladni napadaju sustav
Ali ne, roditelji tih đaka koji nisu zadovoljili visoke kriterije hrvatskih gimnazija i ostalih srednjih škola radije napadaju sustav. Fali im rezona. Mrtvi hladni uvjeravaju sve koji žele slušati njihove patetične izgovore da su djeca samo djeca. Da im se mora dati da dođu do daha. Da se ne bi smjelo gurati ove pet nula kriterije i da prosvjetne vlasti moraju nešto poduzeti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čak idu tako daleko da će ustvrditi kako djeca koja nemaju sve petice mogu ispasti puno bolji ljudi nego štreberi koji nikad nisu dobili trojku. Jedan od mojih znanaca zadrto navodi primjer našeg kolege iz gimnazije koji je prolazio s vrlo dobrim, a onda je doktorirao u Americi na MIT-ju, ostvario interkontinentalnu karijeru i napisao jedno 14 knjiga.
To su te relativizacije kojima propali roditeljski primjerci sve karikiraju i izvrću naopako. Umjesto da se suoče s nepobitnom činjenicom da njihove kćeri i sinovi nisu zadovoljili i da sada moraju snositi posljedice. Nema druge. Zar nije sto puta rečeno da u ovom društvu mogu i smiju napredovati samo najbolji. Jer kako ćemo u protivnom biti tako visoko na svim europskim ljestvicama uspješnosti, od općeg znanja naših učenika, do efikasnosti administracije i pravosuđa? Pa valjda, molim vas lijepo, škola zna što radi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Roditelji se snebivaju; sin s par četvorki ne može upisati srednju. Tako im i treba, kad su mu dali da se igra, ide u kino, bude dijete...
Fuchsu se sigurno nije omaknulo nikad ništa osim petice, pa zato i jest ministar. A da ne govorimo o Banožiću, Žalac, Kuščeviću...
Tamo ne uzimaju tako neuspješne đake koji im se još k tome usude doći na vrata s nesavršenim odličnim uspjehom, s pokojom četvorkom, pa, bože sačuvaj, čak i trojkom. Što je s pedagoške strane i opravdano, život ne oprašta slabost
Moj prijatelj i njegova supruga imaju vrlo problematično dijete, ali pred tim zatvaraju oči. Momčić je završio osmi razred. Sad treba nešto dalje. On ima ideju što bi. Želi jednu zagrebačku gimnaziju na dobrom glasu. Jaku. Ali opasno je kod kuće podsticati njegovu nerealnu sliku o sebi i neutemeljena očekivanja. Jer trebao je misliti prije na ovaj dan kad se izlazi iz osnovne škole i treba se negdje upisati.
Kod djece se odmah zarana mora razvijati svijest da se za sretnu budućnost treba pomučiti i da uspjeh proizlazi iz izvrsnosti. A kod tog dečka taj osnovni kompas nije proradio. Očito da nije budući da već u petom razredu nije bio kadar proći s pet nula nego je naslagao dvije vrlo dobre, iz zemljopisa i iz likovnog. Iz crtanja mu je rekla da mu konji na slici više sliče na koze i da mu podloge na akvarelima nisu uredne. A s geografijom se zakopao kad je na karti pokazao Rumunjsku umjesto Bugarske i kad nije znao koja je industrija najjača u Sloveniji.
Kako da ga izvuku na pravi put?
Poslije je i sedmi razred završio s dvije četvorke, iz čega se može zaključiti da nije izvukao nikakvu pouku iz svog debakla u petom. Pa čak ni osmi nije uspio finalizirati s čistom peticom nego opet s jednom četvrticom, fizika, eh, da, za fiziku moraš dobro potegnuti, a ne tri puta tjedno trčati na hokej.
Uglavnom, sad se ti roditelji snebivaju što da počnu sa sinom jedincem koga su pustili da ide u školu po svome i da iz nekoliko predmeta u četiri godine padne ispod petice? Što im sada preostaje? Kako da ga izvuku na pravi put? Kasno su počeli razmišljati.
Jer u tu gimnaziju na koju je on navalio, a ni u neku drugu od tih koje sebe nazivaju ”elitnima”, neće ga primiti.
Tamo ne uzimaju tako neuspješne đake koji im se još k tome usude doći na vrata s nesavršenim odličnim uspjehom, s pokojom četvorkom, pa, bože sačuvaj, čak i trojkom. Što je s pedagoške strane i opravdano, život ne oprašta slabost. Utoliko djeci i omladini pravila moraju biti jasna od početka. Tko ima visoke ciljeve, mora se pokazati na djelu i neka poslije ne kuka da mu se nije dala šansa. Šansu treba zaslužiti. Ako te pita Bugarsku, onda ne guraj prst na Rumunjsku. I zapamti da se kaže i Irak i Iran, jer su to dvije zasebne države.
Naravno da su Žalac i Kuščević imali petice. Inače ne bi uspjeli
Neka, dakle, učenici ne računaju da će uz školu landrati naokolo, igrati se, ići u kino, trenirati akaido, slagati čipove u garaži, pisati ljubavne pjesme i guditi na violini. Škola je da joj se posvetiš bez ostatka. Onda možeš biti pet nula, što se od tebe i traži. Ako na testu ne znaš napisati koje je godine bila bitka u Termopilskom klancu, to je jasan znak da nisi za bolju školu. To pedagozi prepoznaju jer su za to osposobljeni.
Pa evo, ministru školstva Radovanu Fuchsu sigurno se nije omaknulo nikad ništa osim petice, pa zato i jest ministar. A da ne govorimo, recimo, o Mariju Banožiću koji je doktor znanosti, zna se da to ne bi postao s četvorkom iz likovnog i da nije u stanju narisati običnog konja. Ili žute jaglace na ledini.
Naravski da je i Gabrijela Žalac bila superodlikašica. I Kuščević. I svi ovi ozbiljni profili koji kroje politiku po ministarstvima i po županijama. To su ljudi koji su uspjeli i koji mogu pokazati zašto, crno na bijelo, pitajte ih da vam pokažu svjedodžbe pa ćete znati kako svoju djecu treba usmjeravati.
Roditelji mrtvi hladni napadaju sustav
Ali ne, roditelji tih đaka koji nisu zadovoljili visoke kriterije hrvatskih gimnazija i ostalih srednjih škola radije napadaju sustav. Fali im rezona. Mrtvi hladni uvjeravaju sve koji žele slušati njihove patetične izgovore da su djeca samo djeca. Da im se mora dati da dođu do daha. Da se ne bi smjelo gurati ove pet nula kriterije i da prosvjetne vlasti moraju nešto poduzeti.
Čak idu tako daleko da će ustvrditi kako djeca koja nemaju sve petice mogu ispasti puno bolji ljudi nego štreberi koji nikad nisu dobili trojku. Jedan od mojih znanaca zadrto navodi primjer našeg kolege iz gimnazije koji je prolazio s vrlo dobrim, a onda je doktorirao u Americi na MIT-ju, ostvario interkontinentalnu karijeru i napisao jedno 14 knjiga.
To su te relativizacije kojima propali roditeljski primjerci sve karikiraju i izvrću naopako. Umjesto da se suoče s nepobitnom činjenicom da njihove kćeri i sinovi nisu zadovoljili i da sada moraju snositi posljedice. Nema druge. Zar nije sto puta rečeno da u ovom društvu mogu i smiju napredovati samo najbolji. Jer kako ćemo u protivnom biti tako visoko na svim europskim ljestvicama uspješnosti, od općeg znanja naših učenika, do efikasnosti administracije i pravosuđa? Pa valjda, molim vas lijepo, škola zna što radi.