Nekad je nužno odabrati stranu

Rušili smo Vlade zbog ustaša i partizana, ali nikad zbog siromaštva. Zato su reforme u Hrvatskoj nemoguće

Propala mirovinska reforma najzorniji je primjer konzervativnosti i dezorijentiranosti hrvatskih birača, kada je riječ o socijalnim i ekonomskim pitanjima

Hrvatska je, utoliko, skoro idealna socijalna država, utemeljena na masovnom formalnom siromaštvu, koje se pretvara u podnošljiviji stvarni život kroz jednako masovnu sivu ekonomiju. Niti jedna hrvatska Vlada nije bila kadra provesti bilo kakve strateške reforme, zato što se ne usudi ugroziti ovu osjetljivu i fundamentalnu koaliciju građana i vlasti.

Obrazlažući propast mirovinske reforme i Vladino usvajanje svih sindikalnih zahtjeva vezanih uz mirovinsku reformu, predsjednik Vlade Andrej Plenković kazao je kako je vlast odlučila poslušati glas građana.

Zaista, sindikalni referendumski pokret protiv mirovinske reforme prikupio je više od 750 tisuća potpisa, što znači da se, bez većih pretjerivanja, može govoriti o glasu naroda. Nažalost, glas naroda jedan je od glavnih dugogodišnjih protivnika svih reformi u Hrvatskoj. Propala mirovinska reforma najzorniji je primjer konzervativnosti i dezorijentiranosti hrvatskih birača, kada je riječ o socijalnim i ekonomskim pitanjima.

Prvo, hrvatski građani žive dulje nego što su živjeli prije dvadesetak godina. Da bi imali za mirovine, hrvatski građani, budući da dulje žive, moraju dulje raditi. S čim se, međutim, većina njih ne želi suočiti, a kamoli složiti.

Hrvatski catch 22

Drugo, mirovine godišnje koštaju oko 40 milijardi kuna. Mirovinski sustav godišnje prikuplja oko 22 ili 23 milijarde kuna. Ostatak novca za mirovine dolazi izravno iz državnog proračuna, dakle iz poreza. Ako želimo da svi hrvatski umirovljenici redovito dobivaju svoje male, siromašne penzije, moramo pristajati na visoke poreze.

A visoki porezi guše bilo kakvu stvarnu mogućnost za trajni, supstancijalni oporavak hrvatskog gospodarstva, i to je hrvatski catch 22, na čijem opstanku, očigledno, kako pokazuje uspjeh sindikalnog pokreta protiv mirovinske reforme, inzistira većina hrvatskih građana. Ovdje se, naravno, uopće ne radi o sindikatima.

U slučaju mirovinske reforme sindikati, koji su prirodno konzervativni, poslužili su samo kao medij za još jedan od brojnih iskaza dubinske koalicije koja vlada Hrvatskom već četvrt stoljeća i koja sprječava bilo kakve strukturne reforme (zbog čega Hrvatska nije konkurentna, ne napreduje, te je sve je više ljudi želi napustiti). Riječ je, naglasimo još jednom, o prešutnoj koaliciji između građana i bilo koje vlasti.

Naime, Hrvatska spada među rijetke europske zemlje, u kojima nikad nije bilo masovnih socijalno motiviranih demonstracija. Vlade su se u Hrvatskoj rušile zbog ideoloških i nacionalnih razloga, ali nikad zbog novca, ili nedostatka novca. Zašto je to tako?

Egzistencija državnih službenika

Zato što su baš sve vlasti uvijek činile sve što mogu da potkupe svoje građane, što su građani prihvaćali sa suzdržanim, ali nedvojbenim zadovoljstvom. Pojam uhljeb, kojeg, usput govoreći, smatramo ružnim i netočno definiranim, nije nastao samo zato što su neki zli ljudi u državnoj upravi, na nepotrebna radna mjesta, masovno zapošljavali svoje rođake, prijatelje ili stranačke kolege.

Pojam uhljeb nastao je zato što država ne želi ugroziti egzistenciju svojih par sto tisuća službenika, najčešće neovisno od njihovih stranačkih simpatija. Država se, kroz plaće par sto tisuća službenika, izravno brine za egzistenciju gotovo milijun ljudi. Ti su ljudi mahom siromašni, ali socijalno sigurni. Znaju da će dobiti plaću, i da skoro nikad neće završiti na cesti.

Sve brojnija populacija branitelja jednako je sigurna, a nešto manje siromašna. Umirovljenici jesu jako siromašni, ali su također relativno sigurni: znaju da će njihove male penzije uvijek stići na vrijeme, dva ili tri dana prije ili poslije.

Idealna socijalna država

Hrvatska je, utoliko, skoro idealna socijalna država, utemeljena na masovnom formalnom siromaštvu, koje se pretvara u podnošljiviji stvarni život kroz jednako masovnu sivu ekonomiju. Niti jedna hrvatska Vlada nije bila kadra provesti bilo kakve strateške reforme, zato što se ne usudi ugroziti ovu osjetljivu i fundamentalnu koaliciju građana i vlasti.

Građani nikad ne ruše vlast na socijalnim i ekonomskim pitanjima, a vlast nikad ne ugrožava minimalnu socijalnu i ekonomsku osnovu života većine hrvatskih građana.

Čak i kad zna da je sadašnje stanje dugoročno neodrživo, kao u slučaju mirovinskog i zdravstvenog sustava, vlast će uvijek podilaziti građanima: Andrej Plenković zato je odustao do mirovinske reforme, a njegov će nasljednik razbijati glavu kako da uspostavi održivi mirovinski sustav, a da se milijun građana ne digne protiv nove Vlade.

Hrvatima, razvidno je, odgovara Društveni ugovor s vlastima, koji građanima daje minimalna, ali čvrsto zajamčena socijalna prava, i oni ga nipošto ne žele mijenjati. Zato su bilo kakve stvarne reforme, koje bi modernizirale našu zemlju, unaprijed potpuno nemoguće.