Priča ide glatko, upravo onako kako je od prvog trenutka i zamišljena. Forsiranje sudjelovanja Hrvatske vojske u obuci ukrajinskih oružanih snaga mimo dosadnih ustavnih pravila, HDZ masivno koristi kao moralnu ucjenu. A politiku u Hrvatskoj svodi na (nepostojeću) dilemu Rusija ili Ukrajina.
Kako je daleko korisnije za vlast da se priča upravo o tome, a ne, recimo, o činjenici da je na Baniji dvije godine nakon potresa obnovljeno šest kuća, koje pritom još nisu useljene jer nisu spojene na septičke jame, obuka Ukrajinaca će se razvlačiti koliko god bude moguće. Konkretnije, po svemu sudeći izgleda da će se glasanje o sudjelovanju Hrvatske u ovoj obuci održati tek 15. prosinca, kad nastupa ustavna jednomjesečna pauza u radu Sabora.
Bačićeva ucjena
Za to vrijeme će političari iz vladajuće stranke imati sasvim dovoljno prilika da izližu i danas revno korištene retoričke optužbe o tome da je opozicija u Hrvatskoj proruska i da je stala na stranu agresora, uz nimalo prikrivene aluzije o tome o sličnom postupanju početkom devedesetih. No, taj dio priče nekako ulazi u dio očekivanog – odvratnog, ali očekivanog – retoričkog arsenala stranke koja je “stvorila Hrvatsku”.
Stvari bi, međutim, mogle eskalirati u još jednom, daleko gorem smjeru. “Pred svakim je zastupnikom još nekoliko dana do odluke hoće li ili neće pomoći Ukrajini, hoće li biti na pravoj ili krivoj strani povijesti”, poručio je tako u Saboru danas predsjednik kluba zastupnika Branko Bačić.
Black Friday tek počinje
Ne radi se, dakle, samo o danima u kojima će se opozicijskim političarima crtati slovo “Z”, možda se radi i o vremenu u kojem će se javnim pritiskom i nejavnim dogovorima pokušati doći do dvotrećinske većine kako bi se, unatoč svemu (pogotovo ustavnoj proceduri), progurala Vladina odluka o obuci ukrajinskih vojnika. Uz sarkazam navijen do kraja, može se kazati i kako su ti dani o kojima govori Bačić svojevrstan produženi Black Friday za političare.
Uostalom, nije baš toliko vremena prošlo otkad je HDZ izveo vrlo sličnu stvar. Prije pet godina, naime, nakon što je premijer Andrej Plenković 27. travnja iz Vlade izbacio ministre dotadašnjeg koalicijskog partnera Mosta, krenula je “tiha diplomacija”. Stranka je hitno trebala odraditi nekoliko stvari – prvo spriječiti saborsku smjenu ministra financija, što bi bio uvod u pad Vlade, zatim skupiti većinu kako bi se odabrao novi predsjednik Sabora, te cijelu priču produžiti još mjesec dana, kako bi prošli lokalni izbori i kako bi se odradila tad već očito pripremana, ako ne i posve pripremljena priča s naglim prelaskom oštro oporbene Hrvatske narodne stranke u vladajuće klupe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mikrofon u stražnjicu
Problem? HDZ i njegovi tadašnji partneri nisu, kao što nemaju ni sad, imali dovoljno ruku. Pa se krenulo u pojedinačne pregovore sa saborskim zastupnicima za koje se procijenilo da su labaviji. Na kraju priče, novu većinu u Saboru su podržali ljudi s uglavnom neobičnim opravdanjima i uvjetima.
Željko Glasnović je novinarima čak pokazivao i neki papir koji je nazivao sporazumom s Vladom, kojim se, tvrdio je, zajamčila briga za branitelje i dijasporu. Na pitanje novinara RTL-a kako se osjeća sad kad se našao na istoj strani kao SDSS, stranka koju je uvijek strastveno kritizirao, Glasnović je odgovorio protupitanjem: “Kako bi ti volio da ti uzmem taj mikrofon i da ti ga stavim u stražnjicu? Bi li to volio?”.
HDZ-ov živi zid
U novoj većini našao se i zastupnik iz kluba Stranke rada i solidarnosti: Milan Bandić 365, Željko Lacković, čiji je uvjet bio da se Agrokoru zamrzne sva imovina dok traje postupak izvanredne uprave. Našla su se i dva zastupnika koja su do Sabora došla na listama koje je predvodio strastveno oporbeni, gotovo revolucionarni Živi zid.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Marin Škibola je podržao HDZ uz uvjet da se proglase ništetnim krediti sklopljeni u RBA zadrugama, dok je Ivica Mišić iz koalicijskog partnera Živog zida, stranke Promijenimo Hrvatsku, dao glas Plenkoviću jer ga je, kao gospodarstvenika, morila prijetnja političke nestabilnosti.
Bar je tako objašnjavao tadašnjim kolegama iz stranke, koji su za takav njegov stav imali razumijevanja. U svibnju. Izbacili su ga pet mjeseci kasnije.
Učinkovitost “pragmatične politike”
Ključni glas za spas Plenkovićeve Vlade i uvod u briljantan, prosperitetan i reformski period političke stabilnosti, kojem evo, prolazi i puna šesta godina, dao je SDP-ov zastupnik Tomislav Saucha i predstojnik Ureda premijera iz vremena Zorana Milanovića. Tad se javnost još zgražala što Vlada ovisi o čovjeku kojeg istražuje Uskok, danas se na činjenicu da saborsku većinu drže Uskokovi optuženici više nitko ni ne osvrće.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tih desetak dana od izbacivanja Mostovaca iz Vlade, pa do ključnih glasanja kojim je izbjegnut pad Vlade i kupljeno vrijeme za operacionalizaciju dogovora s HNS-om, bili su doslovno “dani odluke”, kako danas predstojeće dane za oporbene zastupnike opisuje Branko Bačić.
Po saborskim kuloarima se naveliko pričalo o pregovorima koji traju na raznim lokacijama u gradu i obećanjima koja se pripremaju onima koji će promijeniti stranu. Cinična učinkovitost “pragmatične politike” vidjela se kad je došlo vrijeme za podizanje ruku.
Koliko nula?
Bilo bi prilično naivno olako zaključiti da će HDZ ovaj put ostati samo na javnom pritisku i da se neće posezati za mnogo manje javnim dogovorima i obećanjima. Uostalom, eventualno dosezanje dvotrećinske većine u ovom slučaju moglo bi Plenkoviću i vladajućoj stranci otvoriti vrlo zanimljive perspektive za dugoročnije osiguranje političke dominacije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Pred svakim je zastupnikom još nekoliko dana do odluke hoće li ili neće pomoći Ukrajini, hoće li biti na pravoj ili krivoj strani povijesti”, poručio je, valja ponoviti, danas Branko Bačić. Uz sarkazam opet navijen do kraja, može se konstatirati kako bi bilo prilično naivno olako zaključiti da njega i njegovu stranku ovih dana netko od tih zastupnika neće zapitati jednostavno pitanje – s koliko se nula piše “prava strana povijesti”.
S koliko se nula piše 'prava strana povijesti'? HDZ otezanjem glasanja o Ukrajini kupuje vrijeme. I možda još ponešto
Prije pet godina Vlada je preživjela zbog naglog prelaska nekoliko oporbenjaka u vladajući tabor
Ključni glas za spas Plenkovićeve Vlade i uvod u briljantan, prosperitetan i reformski period političke stabilnosti, kojem evo, prolazi i puna šesta godina, dao je SDP-ov zastupnik Tomislav Saucha. Tad se javnost još zgražala što Vlada ovisi o čovjeku kojeg istražuje Uskok, danas se na činjenicu da saborsku većinu drže Uskokovi optuženici više nitko ni ne osvrće
Priča ide glatko, upravo onako kako je od prvog trenutka i zamišljena. Forsiranje sudjelovanja Hrvatske vojske u obuci ukrajinskih oružanih snaga mimo dosadnih ustavnih pravila, HDZ masivno koristi kao moralnu ucjenu. A politiku u Hrvatskoj svodi na (nepostojeću) dilemu Rusija ili Ukrajina.
Kako je daleko korisnije za vlast da se priča upravo o tome, a ne, recimo, o činjenici da je na Baniji dvije godine nakon potresa obnovljeno šest kuća, koje pritom još nisu useljene jer nisu spojene na septičke jame, obuka Ukrajinaca će se razvlačiti koliko god bude moguće. Konkretnije, po svemu sudeći izgleda da će se glasanje o sudjelovanju Hrvatske u ovoj obuci održati tek 15. prosinca, kad nastupa ustavna jednomjesečna pauza u radu Sabora.
Bačićeva ucjena
Za to vrijeme će političari iz vladajuće stranke imati sasvim dovoljno prilika da izližu i danas revno korištene retoričke optužbe o tome da je opozicija u Hrvatskoj proruska i da je stala na stranu agresora, uz nimalo prikrivene aluzije o tome o sličnom postupanju početkom devedesetih. No, taj dio priče nekako ulazi u dio očekivanog – odvratnog, ali očekivanog – retoričkog arsenala stranke koja je “stvorila Hrvatsku”.
Stvari bi, međutim, mogle eskalirati u još jednom, daleko gorem smjeru. “Pred svakim je zastupnikom još nekoliko dana do odluke hoće li ili neće pomoći Ukrajini, hoće li biti na pravoj ili krivoj strani povijesti”, poručio je tako u Saboru danas predsjednik kluba zastupnika Branko Bačić.
Black Friday tek počinje
Ne radi se, dakle, samo o danima u kojima će se opozicijskim političarima crtati slovo “Z”, možda se radi i o vremenu u kojem će se javnim pritiskom i nejavnim dogovorima pokušati doći do dvotrećinske većine kako bi se, unatoč svemu (pogotovo ustavnoj proceduri), progurala Vladina odluka o obuci ukrajinskih vojnika. Uz sarkazam navijen do kraja, može se kazati i kako su ti dani o kojima govori Bačić svojevrstan produženi Black Friday za političare.
Uostalom, nije baš toliko vremena prošlo otkad je HDZ izveo vrlo sličnu stvar. Prije pet godina, naime, nakon što je premijer Andrej Plenković 27. travnja iz Vlade izbacio ministre dotadašnjeg koalicijskog partnera Mosta, krenula je “tiha diplomacija”. Stranka je hitno trebala odraditi nekoliko stvari – prvo spriječiti saborsku smjenu ministra financija, što bi bio uvod u pad Vlade, zatim skupiti većinu kako bi se odabrao novi predsjednik Sabora, te cijelu priču produžiti još mjesec dana, kako bi prošli lokalni izbori i kako bi se odradila tad već očito pripremana, ako ne i posve pripremljena priča s naglim prelaskom oštro oporbene Hrvatske narodne stranke u vladajuće klupe.
Mikrofon u stražnjicu
Problem? HDZ i njegovi tadašnji partneri nisu, kao što nemaju ni sad, imali dovoljno ruku. Pa se krenulo u pojedinačne pregovore sa saborskim zastupnicima za koje se procijenilo da su labaviji. Na kraju priče, novu većinu u Saboru su podržali ljudi s uglavnom neobičnim opravdanjima i uvjetima.
Željko Glasnović je novinarima čak pokazivao i neki papir koji je nazivao sporazumom s Vladom, kojim se, tvrdio je, zajamčila briga za branitelje i dijasporu. Na pitanje novinara RTL-a kako se osjeća sad kad se našao na istoj strani kao SDSS, stranka koju je uvijek strastveno kritizirao, Glasnović je odgovorio protupitanjem: “Kako bi ti volio da ti uzmem taj mikrofon i da ti ga stavim u stražnjicu? Bi li to volio?”.
HDZ-ov živi zid
U novoj većini našao se i zastupnik iz kluba Stranke rada i solidarnosti: Milan Bandić 365, Željko Lacković, čiji je uvjet bio da se Agrokoru zamrzne sva imovina dok traje postupak izvanredne uprave. Našla su se i dva zastupnika koja su do Sabora došla na listama koje je predvodio strastveno oporbeni, gotovo revolucionarni Živi zid.
Marin Škibola je podržao HDZ uz uvjet da se proglase ništetnim krediti sklopljeni u RBA zadrugama, dok je Ivica Mišić iz koalicijskog partnera Živog zida, stranke Promijenimo Hrvatsku, dao glas Plenkoviću jer ga je, kao gospodarstvenika, morila prijetnja političke nestabilnosti.
Bar je tako objašnjavao tadašnjim kolegama iz stranke, koji su za takav njegov stav imali razumijevanja. U svibnju. Izbacili su ga pet mjeseci kasnije.
Učinkovitost “pragmatične politike”
Ključni glas za spas Plenkovićeve Vlade i uvod u briljantan, prosperitetan i reformski period političke stabilnosti, kojem evo, prolazi i puna šesta godina, dao je SDP-ov zastupnik Tomislav Saucha i predstojnik Ureda premijera iz vremena Zorana Milanovića. Tad se javnost još zgražala što Vlada ovisi o čovjeku kojeg istražuje Uskok, danas se na činjenicu da saborsku većinu drže Uskokovi optuženici više nitko ni ne osvrće.
Tih desetak dana od izbacivanja Mostovaca iz Vlade, pa do ključnih glasanja kojim je izbjegnut pad Vlade i kupljeno vrijeme za operacionalizaciju dogovora s HNS-om, bili su doslovno “dani odluke”, kako danas predstojeće dane za oporbene zastupnike opisuje Branko Bačić.
Po saborskim kuloarima se naveliko pričalo o pregovorima koji traju na raznim lokacijama u gradu i obećanjima koja se pripremaju onima koji će promijeniti stranu. Cinična učinkovitost “pragmatične politike” vidjela se kad je došlo vrijeme za podizanje ruku.
Koliko nula?
Bilo bi prilično naivno olako zaključiti da će HDZ ovaj put ostati samo na javnom pritisku i da se neće posezati za mnogo manje javnim dogovorima i obećanjima. Uostalom, eventualno dosezanje dvotrećinske većine u ovom slučaju moglo bi Plenkoviću i vladajućoj stranci otvoriti vrlo zanimljive perspektive za dugoročnije osiguranje političke dominacije.
“Pred svakim je zastupnikom još nekoliko dana do odluke hoće li ili neće pomoći Ukrajini, hoće li biti na pravoj ili krivoj strani povijesti”, poručio je, valja ponoviti, danas Branko Bačić. Uz sarkazam opet navijen do kraja, može se konstatirati kako bi bilo prilično naivno olako zaključiti da njega i njegovu stranku ovih dana netko od tih zastupnika neće zapitati jednostavno pitanje – s koliko se nula piše “prava strana povijesti”.